Evanđelje po Luciferu

Hrvatska sekcija moje drage prijateljice, Svete majke Katoličke crkve, strašno se i s punim pravom uzbunila zbog Zakona o spriječavanju diskrimininacije, koji je mračnim putevima došao u Hrvatski sabor. Neće nama pederi se ženit i djecu posvajat! U prvi plan gurnata je još mlađahna, sa križem među sisama, HSS-ova saborska zastupnica Marijana Petir, koja je nekada davno vojevala protiv nuklearne energije, zatim figurirala kao mlada i progresivna snaga unutar ove fosilizirane stranke, da bi konačno došla do prosvjetljenja i odigrala ulogu definitivnog uništavanja svake natruhe otpora prema klerikalnoj vlasti u stranci, koji su nekada bili moje prijateljice ljudi neprijatelji i od nje zamalo prokleti (mislim naime na onog polupravoslavca Stjepana Radića koji je na način brojnihsamozvanih reformatora koje su tijekom srednjeg vijeka spaljivali, kako i treba, lupetao "Vjeruj u Boga ia ne i u popa", kao da se do Boga bez popa može i pomisliti doći, te na u grijehu okorijelog Vladka Mačeka, koji je javno živio s nemoralnom ženom odbijajući se vjenčati u Crkvi, te podupirao otcjepljenje hrvatske crkve od Vatikana). Konačno smo satrli mrske neprijatelje!

Ali definitivno su živce izgubili onda, kad je Dr Ivo rekao "tko vas jebe" i naredio da se Zakon provede, u huljskoj narodnoj izdaji, naguzivši se europskog ateističkoj gospodi koja Nas tjeraju ,da tako odvratan zakon donesenomo, kojim bismo morali ne-diskriminirati griješnike!

A sad se vi čudite zašto ja, Sotona, stajem na stranu Crkve protiv takvih odvratnosti, koje neuki pripisuju Meni? Mnogo sam puta na ovom blogu objasnio da moja prijateljica Sveta Majka i ja podjednako mrzimo ateiste, koji naravno, jer u Boga ne vjeruju, ne vjeruju ni u mene, njezinog arhineprijatelja! Mi zajedno vladamo i zajedno smo ugroženi, i tako treba da bude na ovome svijetu!

Nikako se ne treba zabranjivati "diskriminacija" prema onima, koji čine teške grijehove kao što je ševljenje u dupe, van braka i s gumicom! Crkva mora imati mogućnost da takve javno prokaže,i proklinje, da ih izbaci iz zajednice vjernika i osudi na Pakao, a svjetovne vlasti moraju biti krotko posllušne i ne opirati se tome, ako već, nažalost, prokletnike ne spaljuju na lomači! Sve to i meni naravno u korist ide, jer osigurava mi stalni priliv većine duša - jer većina svih ljudi su naravno teški griješnici i raja vidjeti neće (na ćelu naravno sa popovima).

I zato svaki pravi Hrvat treba ogorčeno ustati protiv ideje zabrane diksriminacije! Okupite se masovno i pokažite svoje ogorčenje izdajicama koje ste u toj gluposti zvanoj demokracija izabrali! Neka izađe na ulice barem onoliko Hrvata koliko ih je bilo na Thompsonovom koncertu u Zagrebu, odnosno 300 puta više nego šzto ih je bilo na Gay Prideu, i kaće odlućno "ne" izdaji svete stvari Moje i moje prijateljice!

Kako je volim, i kako se ponosim njome, sljedbenicom mojom i učiteljicom, Severinom pevaljkom (kojoj svojedobno posvetih par članaka, osobito glede njene štikle, vidi: Mi smo Sevini, Seve je naša (ne sumnjajte nravno da sam i njezin fan)! Nemojte slučajno, dragi čitatelji koji moju prijateljicu i suparnicu Svetu Majku Katoličku Crkvu baš i ne volite, a hercegovačke tvrdokamene frenkijevce pogotovo, pomisliti, da je branite kako ona nije izrod Sotonin i opasnost za spas vaših duša! Pa naravno, da je!

A da su to i većina vjernih službenike Svete Majke, koji se strasno upliću u svjetovne bitke, ovog svijet kojeg sam vladar i pjene se na način i zbog stvari koje su u suprotnosti sa onim što je Moj Braco, rabi Jošua iz Nazareta, poučavao - to je valjda isto svakome jasno.
I isto tako, naravno, sumnjati nemojte da je Seve posve iskrena kad iskazuje svoju ljubav i štovanje prema liku Marije Bogorodice, majke moga Brace, čija je utroba sveta a vulva bezgriješna! (A ipak se znala radovati, i voljela je glazbu.)

Ozbiljne su to stvari, drugovi dragi i drugarice, osobito onda, kad su to posve proizvoljne zaigrane besmislice ili isprazni dnevni komercijalizam - jer Duh Sveti će poniziti mudre i uzdići lude! Mudrost kroz ludilo prosjajuje, a ne kroz slamnato pametovanje, kao što je ono kolumnista Jutarnjeg koji misli da je pametan kad poručuje:



E moj Darkec, sve je propaganda, sve je marketing (pa i ti si naravno u svojoj osami toga svijestan, kad zahvaljujući Sevi honorarčić zarađuješ), od onog doba kad se onaj psihopat Jahve razbacivao pirotehnikom i drugim jeftinim vašarskih trikovima pred gomilom seljačina u pustinji! Plitko kao pokemoni i duboko kao Crna rupa. Ponizuje mudre i uzvisuje lude, kada pevaljka [koja je, kako mudro reče don Anđelko, a on valjda zna - "Oče zgriješila sam!", kaže Seve - "Znam, vidio sam na webu", odgovara njen ispovjednik), ništa drugo nego javna bludnica], iskazuje duboke istine o svijetu bolje nego pop s propovjedaoice, kada prijeti svojom štiklom ili u obličnu bludnice slavu Mariji pjeva!

Jer i Sotona je voljela Isusa, i ljubav joj je bila uzvraćena. Sve tri Marije, koje su pod križem patile gledajući mojeg Bracu kako umire, ista su suština u tri osobe: trostvo.

Ono što vam kroz svoju transvestiju Marija Severina posredno poručuje, ja sam u svojoj knjizi napisao izravno ovako:

Opet ovih dana zaludni (a u dosađivanju Sotona vreba!) češu jezike o tome da li je moja prijateljica, Sveta Majka Katolička Crkva, trebala poslati biskupa na komemoraciju u Jasenovac (Ako ne zašto ne, ako da zašto da ... bla-bla...), i koliko je ljudi u crnim ustaškim uniformama bilo, na komemoraciji u Bleiburgu (i da li su to možda bili prerušeni komunjare ).

Ništa novo na ovom lijepom svijetu, na kojem moja prijateljica i ja dijelimo vlast! Pisao sam o toj temi već, pogledatje: Hrvatski biskupi i Jasenovac: grijeh oholosti, a i druge neke tekstove.

Stvar je inače, glede ponašanja Svete Majke, sasvim jednostavna. Njeni se vođe ne mogu izvlačiti na neke sekundarne muljaže.

U Jasenovcu, komerira se masovno ubijanje ljudi. Svi počinitelji bili su katolici, većina žrtava nisu bili katolici. Crkva tamo ne šalje svojeg predstavnika na razini biskupa.

Na Bleiburškom polju, komemoria se masovno ubijanje ljudi. većina žrtava bili su katolici, dok su počinitelji bili ateisti (inače jednako odiozni Meni kao i Svetoj majci). Crkva tamo šalje svojeg predstavnika na razini biskupa.

Rimokatolička crkva ima 1700 godina iskustva u diplomaciji, odnosima s državom, velikim obredima, simboličkim činima. Kada šalje biskupa na jedno obilježavanje umorstava a ne i na drugo, ona dobro zna, što i zašto radi. Ona pravi razliku među žrtvama, ona prvi razliku među počiniteljima.

Kad jedan naš ubije jednog njihovog - to nije tako strašno, kao kad jedan njihov ubije jednog našeg. (I usput: takve odluke Hrvatska biskupska konferencija ne može donijeti bez privole teokratske centrale u Vatikanu.)

Drugi Ivan Fumić je dakle posve u pravu; da Crkva pošalje biskupa u Jasenovac - on ne bi bio u pravu. As simple as that. Ponosam sam i gord na moje najbolje sljedbenike!

Pogledajte na tu temu: Crkva srpskih mučenika.i To nije naš svit! Vrtite se, vrtite u istome krugu. Pa se još i duriti "Dosta nam je prošlosti!!!" Ma kaj god! Nije vam dosta, nema bez ovakvih lijepih igrokaza uživanja u životu!

Ponekad dobijem dopis posjetitelja bloga na e-mail. Većina je nevrijedna pažnje. Poneki znaju biti zanimljivi. (Inače, čak i kad ne pišem, bilježim, prilično stabilno, četrdesetak posjeta dnevno. Više, nego što bih očekivao.)


"Otkrivanje sotonista"? Koji zaludni posao. Sotonisti su bedaki koji kradu čavle. Sotona nije sotonist, što stoji i u opisu bloga. Zašto Sotona nije sotonist? naslov je jednog mog teksta objavljenog u tri dijela (link na prvi dio).

Još jednom: Sotona ne traži, da ga štuju.


Ovaj blog nije "sotonistički", nego "sotonološki".

Tko je Sotona/Lucifer? Trebate li se zauvijek zadržati na tome da je on/ona "fuj-fuj", bekini, zločesti, Onaj-O-Kome-Se-Ne-Govori? Kako se i zašto on pobunio? I drugi "pali anđeli", koji su se svijetu objavljivali i objavljuju kao paganski bogovi (kao što kaže Aurelije Augustin)?

Možete li prihvatiti na sebe taj rizik, da poslušate i njegovu/njezinu priču? Odnosno, barem mali njen dio? Da promislite o tome, a zašto bi se uopće netko pobunio protiv Svemoćnog Bića?

Bog/Boginja zna sve, ali ne zna sebe samog/samu, jer je to proturječno (Duns Scotus). Zato On/Ona ne razumije teologiju, jer je objekt teologije, kao što je kamen objekt geologije (L. Kolakowski).

Sotona, naprotiv, ne zna ništa, Osim sebe samog/samu.

Sotona je Užas, koji je Bog/Boginja osjetio/osjetila kad je shvatio/shvatila da je sam/sama. Sotona je filozof, koji istražuje taj Užas. Ali da bi to mogao, mora istražiti i sve ostalo. Stoga je sotologija iznad teologije, koja je njen dio.

Bog/Boginja zna Sve. Ali izvan svega je Ništa. Kako stoji s tim Ništa? (Heidegger) Ništa je, na najvišem stupnju apstrakcije, isto što i Bitak. To su znali stari Egipćani na početku civilizacije (At-Um, sve-ništa, veliki on-ona); trebalo je 5000 godina, da jedan filozof, Sotonin učenik (Hegel) tu jednostavnu istinu uvidi. Ali on je bio slab učenik, pa je na kraju postavio "apsolutni duh". Koji, međutim, lebdi u Ništavilu. Kao i Bog/Boginja sam/sama.

Sotona je ona kap, koja (nasuprot panteističkom smirenju Cesarićeve pjesme), iako svjesna svoje bezvrijednosti, odbija biti apsorbirana u bujici (Moebius: Crni Inkal).

Ja sam nositelj/nositeljica luči, koji/koja odbija svoju beznačajnu iskru odbaciti za volju svespaljujuće Svjetlosti, nego je čuva u ljepoti Noći.

Ja sam avatar, naravno. Možda ću vam jednom reći više.

Sve najgore u Novoj Godini!

Lucius Horvat

Pozdrav svima, i želim vam nesretan dan rođenja moga Brace (datum za koji se i ja slažem, o čemu sam puno puta pisao, da je od golemog, kozmičkog značaja - događaj silaska mlađeg Božjeg sina u svijetu, koji je praćen istovremenim padom njegovog starijeg sina, Lucifera - događaji, koji nisu razumljivi jedna bez drugog, što sam spomenuo ovdje više puta, a još malo luči bacio u knjizi), i sve najgore u novoj godini (koja je pak, u eklektičnoj maniri koju je u svojem pohodu ka svjetovnoj moći tako savršeno razvila moja prijateljica Sveta Majka Rimokatolička Crkva, prihvaćena u kršćanskom svijetu, iako je bila i ostala Poganski praznik putenosti)!

Evo javljam se malo, tek da vam dam do znanja da sam živ, pa ako se ovako virutualno ne jalvjalm na ovoj adresi, ne znači, da nisam aktivan! Ako mi se bude dalo, možda u bliskoj budućnosti napišem i ovdje nešto o enciklici mojeg suradnika i suvladara Benedikta XVI., koju je objavio nedavno;iako znam, da je to za 99 posto vas katolika jednako dosadna tema, kao što je i za mene.

Tijekom prošlogodišnjih božićnih praznika, objavio sam seriju od četiri "Božićne propovijedi". Tekstovi su kasniej pregledani, dotjerani i dopunjeni za knjigu. Evo, iz rukopisa knjige, prenosim poglavlje o rođenju i ranom djetinjstvu moga Brace, Isusa Pomazanika,

Došla je vijest, da je Ministarstvo prosvjete prihvatilo, za eksperimentalnu upotrebu u nekoliko škola u drugom polugodištu ove školeske godine, oba predložena programa spolnog odgoja, udrugE GROZD i Foruma za slobodu odgoja. Pa kako mi se ne da nešto novo pisati, a pomislio sam da je mjeseca dana šutnje ovoga puta bilo dovoljno, evo danas samo copy paste jedno poglavlje iz knjige Evanđelje po Luciferu, koje je pak prerađeni post, koji sam bio objavio prije skoro dvije godine. Pa kako u međuvremenu ima siugurno mnogo novih čitatelja (svakog dana u prosjeku bilježim 40 posjeta, iako nema novih postova), a radi se zaista o pročišćenom tekstu spremnom za tisak, evo nudim vam poglavlje na čitanje uz najgore želje!


ZAR DJEČICI PRIČATI O SEKSU? DA!

Britanci su konačno došli na pravu ideju, glede jedne teme koja tako tišti kršćane: uvode seksualno obrazovanje od pete godine života! U okviru programa, poznatog po kratici PSHE (Personal, Social and Health Education). Jer, naime, imaju golemi broj maloljetničkih trudnoća, i mlade oboljevaju od AIDS-a i drugih spolnih bolesti, o kojima pojma nemaju i ne znaju se zaštititi. Britanci su zaključili, da obrazovanje o seksu neće dodatno potaknuti mlade na promiskuitetno ponašanje, nego čak štoviše.

U tjelesnoj ljubavi treba uživati; i u njoj traba znati uživati. A ta čudna bića, koja sebe kršćanima zovu, zapetljala su se u samo jednu od lijepih varijacija seksualne naslade: onu mazohističku, jer propovijedaju da se zbog vlastitih bludnih žudnji stalno treba kajati, susprezati i samokažnjavati.

Ma govorio sam ja Braci da pazi što govori, kada je one pojedostavljenje formule o zlima tijela i dobroti duha iznosio, jer krivo će ga shvatiti zdrmani kao Origen (onaj koji si je u očaju odrezao pišu kad mu je bilo osamnaest, jer su ga onako šesnog, pametnog i lijepog stalno salijetale napasnice aleksandrijske) i Aurelije Augustin (koji je uvrtio sebi u glavu da mora prestati ševiti, ako prihvati kršćanstvo). Nije Braci, vjerujte, uopće seksualnost tako nemila bila, kako to obično zamišljaju i prikazuju;, samo eto zanemario ju je, jer je u onih godinu dana svojeg propovijedanja bio okupiran drugim stvarima (za razliku od prije toga, kada je svačega bilo, što evanđelja elegantno prešućuju).

U XIX. st. snažna je bila tendencija javnog potiskivanja seksualnosti, to je tzv. "viktorijanskog doba", kada su učeni ljudi objašnjavali da je nenormalno da žene imaju seksualni nagon (svaka žena koja bi pokazala da uživa u seksu bila je nazivana nimfomankom), a muški seksualni nagon svođen je na najprimitivniji biološki nivo (pa su ga zadovoljavale plaćenje profesionalke); epohalni simbol te pocijepanosti su Dr. Jekyl i mr. Hyde.

U prvoj polovici XX st. promijenio se pristup u psihologiji spolnosti. Prihvatilo se da i žene uživaju u seksu manje-više kao i muškarci. Pa se onda postavilo pitanje zašto neke žene ne uživaju u seksu. S njma, smatralo se, nešto nije u redu. Pa je ženska frigidnost postala značajna tema psihologije (kojom su se, naravno, bavili gotovo isključivo muškarci).

A onda, sredinom prošlog stoljeća, novi preokret donosi znanstvena disciplina zvana seksologija. Stožerni su kamenovi bili izvještaji o seksualnom ponašanju ljudskih mužjaka i ženki, koje je početkom 1950-ih pripremio Alfred Kinsey. Došlo se do spoznaje: većina problema koje homo sapiensi, a osobito ženke, imaju u seksu, potiču od toga što o seksu malo ili ništa ne znaju. Na osnovu tih spoznaja mnogi su znanstvenika postali prosvjetitelji. Hrvati su imali jednog vrijednog pregaoca na tom polju, popularnog Marijana Košičeka, autora brojnih knjiga, koji je kao psihijatar marljivo radio sa pojedincima, a za puk pisao rubrike savjeta u "Startu" i drugim novinama. Početkom sedamdesetih, sa suradnicima je napravio prijedlog programa seksualne edukacije, ali to nikada nije ostvareno, jer je i komunističko društvo bilo puritansko kao i katoličko.

Nažalost, u svijetu obilježenom kršćanstvom, još uvijek u glavama prevladava, barem na javnom nivou, Jekil/Hyde raskol. A ljubavi bez tjelesnoga nema. I upravo u tjelesnoj ljubavi, može se ponajbolje ostvariti načelo, koje je Braco poučavao, preuzevši ga od rabina Hilela (da ne spominjem Konfucija i druge): Čini drugom ono, što želiš da drugi tebi čini!
Nevolja je, sa gledišta kršćana, da ljudi lako, u tom međusobnom davanju i primanju, zaborave na Boga; pa se onda to zove oksimoronom "obostrani egoizam". Stari je ljubomoran; ljubomoran je na to, da ljudi i bez njega i njegovih visokoparnih fluskula mogu ljubiti jedni druge. Duh se odvaja od tijela, da bi se tijelo odvojilo od drugog tijela, pa onda duh podvrgnulo totalitarnoj vlasti Jaldabaota. Drugi monoteisti, uostalom, stariji i mlađi (Židovi i Muslimani), nisi opterećeni tom predodžbom o "istočnom grijehu" putenosti.

Freud je naučavao mnoge nečuvene stvari, koje su međutim često značile jednostavno priznanje onoga što svi, zapravo, znaju (što je uvijek bilo realno, ali nije iskazivano kao stvarno). Da, recimo, čak i djeca od tri-četiri godine znaju masturbirati (a ono što se nije moglo znati: i nerođeni dječaci imaju erekciju). Doba prije puberteta, kada su tijela još nerazvijena i hormoni ne divljaju, a s druge strane djeca iskazuju onu dirljivu, izvornu znatiželjnost (koju će škola, ta despotska institucija za sapinjanje uma, s godinama uništititi u gotovo svima), dobro je doba da se osnovne činjenice o spolnosti nauče. Djeca će te spoznaje bez posebne drame usvojiti kao i sve druge, i spremiti za kasnije.

Učenje o inherentnoj griješnosti seksa je inače posve kršćanska ideja, i to osobito zapadna (latinska, rimska); nema je ni u židovstvu, ni u islamu, a znatno je umjerenije u pravoslavlju; postoje zabrane i ograničenja, naravno, ali ne i načelna osuda seksualnosti, kao što se recimo ne osuđuje ni jelo, iako postoje propisi u vezi hrane. Rimokatolička crkva uči da "duh" treba vladati nad "tijelom", a onda, u političkoj transpoziciji, da organizacija koja predstavlja "duh" (Crkva, ili Partija, njeno nezakonito dijete) treba vladati nad svim tjelesnim; tj. nad potpunim životom podanika; to je totalitarizam; to je nasilje "u ime…" bilo čega što nasilniku kao opravdanje dobro dođe (a zapravo, u Ime Oca).

Pisao sam dakle prije desetak dana kako je H. D. Thoreau zapisao rečenicu: »Nužno je NE biti kršćaninom da bi se uvidjeli ljepota i značaj Kristova života.« Kako je uopće tom opičenom tipu, slugi mojem, koji je živio kao pustinjak čak i kad je bio među ljudima, tako nešto bizarno na pamet moglo pasti? Da, naime, onima koji se kršćanima zovu u životu njihovog iskupitelja nešto bitno izmiče? (On je osobno volio Bhagavadgitu i taoizam.)

Ne samo, da je izvorna poruka moga Brace u kasnijim stoljećima mojom intervencijom izopačena. Nego je problem i u izvoru samom: mojem Braci nešto bitno o njemu samom izmiče: on ne može spoznati sebe, kao što to ni Otac ne može.

Upozoravam stalno, da ja nisam sotonist; ja sam sotonolog. Sotona je kadra spoznavati sebe i graditi teorije o sebi samom. Da citiram predgovor knjizi Evanđelje po Luciferu: »U monoteističkoj religiji, objava i teologija razdvojene su, jer Bog, koji je jedan, ne pozna sebe. On je objekt teologije kao što je kamen objekt geologije, pa ju ne može razumjeti. On zna sve, osim sebe samog. Sotona, koji je mnogi, ne zna ništa, osim sebe samog. Zato on stvara znanost o sebi samom. Ona je pak istodobno znanost o Bogu i o Svemu.«

Atman nije isto što i Brahman, nego ono Drugo: Ništa, odnosno ništavilo. "Jastvo" jest iluzija, laž: a Sotona je otac laži. Slijediti Sotonu, znači biti sotonist: to je samo jedna marginalna varijanta monoteizma, ovisna o kršćanstvu, kojem se suprotstavlja. Slijediti sebe samog, znači spoznavati Sotonu, znači postati Sotona (protivnik, neprijatelj, rušitelj) u odnosu na monolitnost monoteističkog svijeta: nikakvi trivijalni obredi, krađa čavala isl, nisu potrebni.

Ono pak što sotonologija objavljuje jest korak od Sotone ka Luciferu: od apsolutne tame do beskonačnih luči, koje noć čine divnom.

Karl Marx (jedan od najistaknutijih sotonologa) je jednom rekao da on nije marksist: nužno je ne biti marksist da bi se uvidjela ljepota i značaj Marxova života. I tako je slično sa raznim "-izmima", sa raznolikim sljedbenicima koji sebe prepoznaju u nekom drugom, u nekom vođi. A kršćanstvo, kakvo se danas uči vjerničko stado, jest "kršćanizam".

Uče, da je život moga brace obrazac za svakog kršćanina; ali kakav je zapravo bio njegov život? O tome gotovo ništa ne kažu. Ništa nema o tome kako je bio nestašni dječak i mladi griješnik, o čemu sam ovdje pisala. Sve što od biskupa kanonizirana evanđelja govore odnosi se na rad proroka i vjerskog vođe kakav je bio u posljednjoj godini svog života: netko posve izuzetan, netko sa nadljudskih sposobnostima – gdje je tu uzor običnome čovjeku?

Njegovo je tijelo preobraženo u mistično duhovno tijelo Crkve; kontrolu nad njim pak u transsupstanciji euharistije imaju adepti jedne totalitarne organizacije koja žudi za svjetovnom moći, na čelu sa samoproglašenim Isusovim namjesnikom na Zemlji (koja, međutim, pripada Đavlu).

Oni pak koji su se od te organizacije u surovim ratovima otcijepili (protestanti, masoni i liberali), koji su izmislili tako gnjusnu stvar kao što je demokracija (s kojima je Thoreau živio, i protiv kojih je ovu rečenicu i napisao, jer katolike nije poznavao), učinili su, većina njih, s vremenom, iako se Luther u samoći žestoko s Đavlom borio (pa ga i tintarnicom gađao), religiju ispraznom, formalističkom.

Razgrnuti treba dvije tisuće povijesnih naslaga, da bi se izvorna poruka mojeg Brata ponovno doživjela.

Veliki američki književnik i mislilac Henry David Thoreau (dobro, istina je da "američki mislilac" danas zvuči kao "drveno željezo", ali bila su to još vremena herojske, zblenute mladosti; posljednji veliki američki mislilac bio je Henry Ford) napisao je jednom: »Nužno je ne biti kršćaninom da bi se uvidjeli ljepota i značaj Kristova života.« Pazite: "NE biti kršćaninom", a ne "biti kršćaninom". Koja sotonska misao!

Thoreau je živio i pisao u osami, a Đavo napastuje griješne duše kada se osame i urone u sebe, pa počinju svašta umišljati i izmišljati, umjesto da idu na misu i slušaju, što im nadležni imaju priopćiti. Zato se Sveta Majka Rimska Crkva trudi, da ne budete sami sa sobom. Zato je recimo izbacila posljednju rečenicu iz Isusove izreke, koju Evanđelje po Tomi bilježi pod brojem 16: »Ljudi možda misle da sam došao donijeti mir na svijet. Oni ne znaju da sam došao donijeti sukobe na zemlju: vatru, mač, rat. Odsad će biti petero u kući: biti će troje protiv dvoje i dvoje protiv troje, otac protiv sina i sin protiv oca, i svatko će biti sam.« (U grčkom tekstu posljednja je riječ: "monahos", dakle "usamljen" ili "jedini"; odatle "monah", onaj koji je "samotan". I gle: SVATKO će, kada riječ mojega Brata primi, biti sam, u svađi sa svojim sinom i sa svojim ocem, izložen vatri, maču i ratu!)

Ima to u kanonskim evanđeljima kod Mateja i Luke, ali sa drastično promijenjenom poantom. Kod Matije je to u 10, 34-36, ali nema onoga "svatko će biti sam", nego slijedi nešto drugo: »Tko voli oca ili majku više nego mene, nije dostojan da me slijedi. Tko voli svoga sina ili kćer više od mene, niej dostojan da me slijedi. Tko ne uzme svoj križ i ne ide za mnom, nije me dostojan. Tko voli svoj život više nego mene, izgubit ćega. Ali onaj tko izgubi svoj život zbog mene, sačuvat će ga.« (Mt, 10:37-39)

Rečenice, koje su dodali oni kojima je bilo posve nepodnošljivo ostati sam sa sobom, razmišljati sam o sebi: jer to znači biti u tami, znači biti sa Sotonom. I tako se odmah podmeće zamjena, koja zamjenjuje stravu promatranja svoje slike u Zrcalu: zaboravi sebe, zaboravi svoj život, zaboravi svoju obitelj: slijedi Njega, voli Njega, odbaci svoj život za Njega. Kod Tome, gdje su manje intervenirali plašljivci koji su umjesto izvorne poruke Sina Čovječjeg, mojeg Brata, uzdigli klanjanje Imenu Oca, uočavaju se poruke bitno drugačije nego one u kanonskim evanđeljima: samo nekoliko riječi sve mijenja.

U izreci 55, Tomin Isus kaže: »Tko ne mrzi svojega oca i majku svoju ne može mi biti učenikom. I tko ne mrzi svoju braću i sestre i ne uzme križ svoj poput mene, neće me biti dostojan.« Slično kod Luke, ali pazite sad zanimljiv umetak: »Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.« (Lk, 14, 27) Vidite li razliku: Tomin Isus vas zvoe da nosite svoj križ, a Lukin dodaje "krenite za mnom"!

Kako je strašno, biti usamljen! Čak je i Bog/Boginja užasnut od svoje beskonačne samoće. Kako je strašno, biti slobodan! Naravno da čovjek želi od slobode pobjeći. I tako su biskupi s vremenom pažljivo pobrisali sve one dijelove, koje bi ljude mogli zbuniti i Sotoni predati. Tako kod Tome možete čitati da unutarnju svjetlost pronalazite u sebi samom (izreka 24): ne slijedite naprosto svjetlost izvana.

»Isus je rekao: "Ako vam vaši vođe kažu 'Pogledajte, slava Očeva je na nebu', tada će ptice na nebu biti ispred vas. Ako kažu 'Ona je u moru', tada će ribe biti ispred vas. Radije, slava je unutar vas i izvan vas. Kada upoznate sebe, tada ćete biti upoznati, i shvatit ćete da ste djeca živućega Oca. Ali ako ne poznate sebe, živite u bijedi, i vi ste bijeda.« (Evanđelje po Tomi, izreka 3)

Thoreau je jedan od onih, koji je imao hrabrosti živjeti u osami, da bi spoznao sebe. Koliki je to rizik, da se poludi! Koliki su poludjeli, koliki su pobjegli i životarili u bijedi! Thoreau je preživio, vraćao se prirodi (kao Enkidu, arhetip čovjeka pred civilizaciju - i zato je Thoreau izbjegavao seks) i pisao, spajajući prirodu i kulturu (kao kulturni junak, trikster, koji premošćuje nepremostivo). Vratit ćemo mu se slijedeći put, kad se meni prohtije pisati.

Ima jedna pitalica, duhovita, na izgled banalna: "Ako je Bog svemoćan, da li može stvoriti tako velik kamen, da ga ne može baciti?" Većina će se ljudi nasmijati, reći da je to paradoks i preći preko njega. Možda će reći da je to banalni sofizam, naime puka smicalica na osnovi nepreciznih definicija. Ali stvar je ipak teža, i vodi k jednom uvidu u bitak Boga/Boginje, a time i Sotone.

Uistinu, što zapravo pojam "svemoć" znači? Moći "sve" – ali ćime je to "sve" određeno? "Napraviti sve što želiš" – ali ovdje će odmah poentirati sofisti: onaj koji ništa ne želi, dakle je svemoćan! Tako naučavaju indijski đaini i budisti. A Diogen je od moćnog Aleksandra zatražio samo, da mu se skloni sa sunca: Aleksandar je bio jako moćan, ali njegova je moć ipak bila ograničenja; Diogen je bio svemoćan (Aleksandar se maknuo). Svemoćna je i mačka, koja drijema na suncu. Po takvim uzorima zamišljao je bogove Epikur: odjeljene od svijeta, u samodovoljnoj ataraksiji, koju (za razliku od đaina, Diogena ili mačke) nikada ništa ne može pomutiti. Njihova je svemoć u tome, da se u svijet ne miješaju.

Što određuje opseg tvojih želja? Neštu u tebi, ili nešto van tebe? Što si sve sposoban/sposobna poželjeti? Imaš li moć, da poželiš sve, što je moguće poželjeti?

Možeš li željeti sve svoje želje? Nisu li tvoje želje ponekad, često, kontradiktorne?

Možeš li kontrolirati svoje želje? Čovjek je, često, rob svojih želja - a Bog/Boginja?

Mudraci rekoše, da čak ni svemoćni Bog ne može stvoriti nešto, što je u sebi kontradiktorno, kao što je "okrugli kvadrat". Jedan predmet ne može istovremeno imati dva suprutna svojstva, i čak ni Bog ne može učiniti, da tako bude.

Drugi pak rekoše, da Bog/Boginja želi samo dobre stvari, jer je on(a) savršena Dobrota. A kako se zle stvari ipak događaju, njihovo je porijeklo izvan Njega/Nje. On, dakle, ipak nije svemoćan, kad ih nije spriječio? Ili ih nije želio spriječiti? Ali kako je onda Dobar, ako dozvoljava zle stvari, a mogao ih je spriječiti? To je problem "teodiceje", "božje pravde", božjeg o-pravdanja. Pa rekoše, da je uzrog svega zla pobuna protiv Boga njegovih stvorenja: anđela (na čelu sa Sotonom) i ljudi (koje Sotona zavodi). A Bog/Boginja, eto, to dozvoljava.

Ali ako prihvatimo ono naprosto "moći sve", čak i tada jedna se unutarnja granica pojavljuje: onaj koji je svemoćan, jednu stvar ne može: ne može biti nemoćan.

Može li neki kamen, neka stvorena stvar bez uma i volje, pružiti svemoćnom stvoritelju/stvoriteljici otpor?

Kako bi mogao? Ima ogromna količina "kamenja" okolo, naime zvijezda i galaksija, koje krotko slijede "prirodne zakone" koje je On(a) postavio/postavila. A zar onda, Bog/Boginja ostaje ne prikraćena u jednom iskustvu: kako je to, biti ograničenih moći?

I tako, stvara biće koje je sposobno, da mu se pruži otpor. Biće, koje posjeduje svijest i um. Čovjeka. Koji/koja, s obzirom da je sposoban, to naravno ponekad i čini. Dakle: ima slobodu. I slijedi i živi svoju slobodu. Osuđen(a) je na slobodu. Bačena u slobodu. Ima slobodu, da bira; ali ne može izabrati neslobodu.
Čovjeka, nakon toga, kao fizičko biće, Bog/Boginja može "bacati" okolo, kako želi: ali on ipak, dok svijest posjeduje (što je posljedica one prvotne "bačenosti" u slobodu), može i prkositi.

Stvorivši čovjeka, Bog/Boginja stvara biće koje mu se suprotstavlja, i time ograničeva Njegovu/Njezinu svemoć. Tako potvrđuje svoju svemoć, pokazujući da ona može uključivati i nemoć. (I tako pokazuje, da je svemoć zapravo posvemašnja nemoć.) Istovremeno, stvorivši čovjeka koji je osuđen na slobodu, dakle kontradiktoran u sebi, riješio je i pitanje "okruglog kvadrata".

To proturječje, koje u Njemu/Njoj postoji, jest Sotona. To proturječje, koje čovjeku govori, jest Lucifer, Lučonoša. Znanost, koja o tome govori, jest sotonologija; zato je ona nadmoćna teologiji: jer ju uključuje. kao svoj prvi, naivni stadij.

Kao što je čovjek bačen u slobodu, tako je Bog bačen u Ništa.

Evo, onako samo usput, jedno lamentiranje o stanju svijeta, viđenom u luči Lučonoše.

Freud govori o "instinktu smrt", kada psihički bolesnik jasno sagledava svoje simptome i njihove korijene, ali odbija izliječiti se. On "uživa" u svojim simptomima, iako svjesno pati, žaii se i jada; ali odbija išta preduzeti.

A takav je ovaj svijet.

Svijet je lud, zna da je lud i u tome "uživa" na način, da se uništava. Graucho Marx (koji je naravno sam bio luđak, pa je to mogao spoznati), reče: Najveće svjetske probleme može riješiti svaki idiot; problem je, da tog idiota nitko ne pita.

Atomske bombe su opasne?
Uništite ih!
Ljudi gladuju?
Nahranite ih!
U ratu ljudi pate?
Prestanite ratovati!

"Mudraci" će se superiorno nasmiješiti i i besprijekornom logikom dokazivati da to nije tako
jednostavno.

Koliko muka, da se riješe sasvim jednostavni problemi! Ogorčena bitka koja je bila potrebna, i još traje, da se spasi svjetska populacija kitova, dobro ilustrira o čemu se radi.

Problem je jasan: ljudi su lovili kitove stoljećima, onda je došla moderna industrija i drastično povećala sposobnost da se lovi. Moby Dick danas je espomoćan poput srdele. Naglo je rastao broj kitolovaca, pa onda i broj ulovljenih kitova; a onda je počeo padati.

Naravno, svaki idiot shvaća problem: do nekog nivoa godišnjeg izlova, ženke mogu nakotiti dovoljno mladih, da slijedeće godine opet ukupan broj naraste do prethodnog broja. A kada se nivo premaši, ukupan broj jedinki počinje padati. I sad, s obzirom da ljudi od kitolova žive i da je kapital uložen u kitolovce, povećavaju se napori, da se ipak održi jednak nivo izlova, koji je iznad nivoa održivosti. I ukupan broj jedinki i dalje pada, i prijeti mogućnost da kitovi izumru.

I onda gotovo: nema više kitova, do kraja vremena (dobro, možda se za milijardu godina opet evolucijom razviju…). I nema, naravno, više ni kitolova.

Pa samo idiot bi to mogao dopustiti! – Vraga: idiot to ne bi dopustio; mudraci su ti koji ne znaju, kako riješiti problem. Svima je jasno, da bi trebalo odrediti koliki je dozvoljivi ukupni godišnji izlov, i onda razdijeliti kvote, i to bi moglo funkcionirati milijun godina. Ali još se danas natežu oko toga.

A taj je problem, zaista, elementarno jednostavan, prema drugima, koji su ipak malo teži!

Evo predgovora knjizi, koji sam obećao prekjučer poslati. Bit će zanimljiv onima koji imaju književne ambicije. Ne mislim, naime, da se nešto s bloga može valjano samo coppy/paste, pa u tiskani oblik. Mediji su bitno različiti i to treba poštovati.

Književno stvaranje tranformira vrijeme u prostor. Autor stvara zamisli u vremenu i prenosi ih u tekst, koji egzistira u prostoru, da bi drugima bio dostupan. Svi dijelovi dovršenog teksta (knjige na papiru ili u računalnoj memoriji) postoje istodobno.

Čitatelj, posvećujući vrijeme knjizi, prostor ponovo transformira u vrijeme. Ali to, naravno, nije puka inverzija. Čitatelj je sustvoritelj: asocijacije uz tekst, koje stvaraju nove kon-tekste, neizbježne su (performativna interpretacija). Tekst je jalov, puko truplo, bez sablasti kon-teksta koje oko njega plešu.

Internetska umreženost danas omogućava djelomično preklapanje dviju faza transformacije (vrijeme-prostor i prostor-vrijeme). Osnova ove knjige, dnevni zapisi koji će postati poglavlja, nastajala je na blogu. Neki su tekstovi nastajali desetak minuta, drugi više dana. Sukcesivno, još ispod čekića vrući, bili su stavljani na uvid čitateljstvu, uz mogućnost interakcije. (Neki su komentari u ovu knjigu unijeti. Prepoznatljivi su po desnom poravnjanju teksta.) Daljni eksperiment moglo bi biti pisanje on-line, tako da zainteresirani mogu pratiti svaki dodir tipke onako, kako ga prati pisac na ekranu svog računala.

Svi tekstovi, nastali u razdoblju nešto duljem od godine (od rujna 2005. do listopada 2006.), i danas su dostupni svakome, na http://jalucifer.blog.hr. Oni su sada mrežica u Svemrežju: dostupni onako, kako su prvotno bili postavljeni. (I naravno snabdjeveni hipertekstom, unutrašnjim i vanjskim poveznicama, osnovnim oruđem računačne umreženosti.)

Ali ova je knjiga mnogo više, od doslovnog prijenosa bloga u matricu za "tvrdu" kopiju. Kada sam na tome počeo raditi, shvatio sam da je ponovo potrebno promisliti i urediti cjelinu, da bi se tranformacija dovršila i zakonitost novog/starog medija uvažila. Pisanju na mreži nedostaje treća dimenzija: po Internetu se "surfa", ostaje na površini. "Tvrda kopija" (pa makar ona ostala samo na "tvrdom disku") uključuje treću dimenziju, dubinu: od čitatelja se traži, da zaroni.

Tekstovi su pregledani; dotjerivani, proširivani, skraćivani. Oni, koji su postali neaktualni ili se nisu uklapali u viziju cjeline, odbačeni su. Raspored zapisa potpuno je pretumban, a dodani su novi paragrafi i uputnice, da bi izraženija bila cjelovitost. Tekstovi koji su nastali s mjesecima razmaka sada postaju susjedna poglavlja (ili su čak spojeni u jedno), i obrnuto; trebalo ih je dodacima "ulančiti".

Izlaganje ipak zadržava mrežni, a ne puko linearni karakter. Uz linearno ulančivanje, čitatelj će uočiti druga povezivanja. Isprva sam pokušao očuvati sadržaj hipertekstovnih poveznica klasičnim oruđem fusnota. Ali to opterećuje i guši jasnoću izlaganja. Neka, zato, to ostane na čitateljevoj mašti. Pisac mora u svojeg sustvaratelja čitatelja imati povjerenja, očekujući da će on izvući i one kon-tekste koje sam nije imao na umu. Sve se "poveznice" nikad ne mogu iscrpiti: svaka izgovorena riječ "poveznica" je na cjelinu jezika.

Odustao sam posve od fusnota, u kojima bih navodio brojne izvore koje citiram ili prepričavam. Slobodnija forma omogućava otvorenost teksta. Mnogi su izvori, šturo ili opširnije, spomenuti u zagradama unutar teksta. Dulji citati označeni su uvlačenjem s lijeve strane. Neke će izvore inspiracije, koji nisu esplicitno spomenuti, upućeni čitatelj prepoznati.

Fragmenti čine cjelinu, koja se pri prvom susretu s knjigom naslućuje čitanjem sadržaja. Razdjeljen je u deset glava, ove pak dalje u poglavlja. Njihovim sam naslovima posvetio veliku pažnja, da bi bili informativni i poticajni. Kada stekne taj prvi uvid, čitatelj može početi čitati po redu, ali to nije nužno. Ovo je doba fragmentarnosti, doba bljeskova (luči). Ako pročita poneko poglavlje, ili nekoliko rečenica ili riječi tu i tamo napreskokce, pa nešto vidi ili osjeti, jedan trenutak, svrha je već postignuta.

Rukopis knjige završen je gotovo godinu dana, nakon što je zadnji tekst na blogu bio napisan. Tekstovi su bili ostavljeni "na ugaru", prije navedenog preoravanja. Vrlo neracionalan postupak, koji troši puno vremena. Luciferu, naravno, vrijeme nije problem.

Pojedina poglavlja su raznolika: u formi. U cjelini, knjiga je Objava i Otkrivenje, ali je istovremeno i djelo znanosti: sotonologije. U monoteističkoj religiji, objava i teologija razdvojene su, jer Bog, koji je jedan, ne pozna sebe. On je objekt teologije kao što je kamen objekt geologije, pa ju ne može razumjeti. On zna sve, osim sebe samog. Sotona, koji je mnogi, ne zna ništa, osim sebe samog. Zato on stvara znanost o sebi samom. Ona je pak istodobno znanost o Bogu i o Svemu.
Sotona nije sotonist. Sotonizam je samo apsolutiziranje jednog aspekta monoteističke religioznosti..

30. kolovoza 2007.
Lucius Horvat

Objavljujem: vratio sam se! Moji su me brojni poslovi i obaveze bili udaljili od ove skromne virtualne egzistencije, i tako sam je godinu dana zanemario. A prije nekoliko dana (6. rujna) bila je druga godišnjica kreiranja bloga i prvog posta, koji se odnosio na pedofiliju, odnosno histeriju koju izaziva.

A kako je cijelo ovo vrijeme bilo posjeta, u prosjeku 25 dnevno, red je, da se barem povremeno javim.

U međuvremenu, međutim, jedan sam važni posao završio. Nisam bio zadovoljan rukopisom knjige koji sam na osnovu pisanja ovdje bio napravio. I tako sam posljednja dva mjeseca intenzivno radio, prerađivao, preslagivao, dopunjavao. Tako je rukopis knjige Evanđelje po Ludiferu sada dobio oblik, koji me zadovoljava. I tek sada slijedi ozbiljna potraga za izdavačem.

A koliko dobrih stvari ima i događaja, koje bih mogao iskomentirati! Papa German, bojovnik i inkvizitor, odlučno grabi naprijed, a i Bozanić je namrgodio svoje upečatljive obrve i grmi strahovitom hrabrošću protiv komunizma! A na vedrijoj strani, recimo, oduševila me Vlatka sa svojim autoironijskim spotom, "Obucite Vlatku". Sjećate li se mojeg napisa Mi smo Sevini, Seve je naša! Od čakije do štikle? Žene vladaju!

Evo, za informaciju, prenosim naslove glava i poglavlja iz knjige. Prepoznat ćete neke naslove (vidi poveznice na tekstove s desne strane). Da vas ne preopterećujem odjednom, poslat ću za koji dan tekst predgovora, u kojem objašnjavam prenošenje teksta sa bloga u tiskanu knjigu, što je drugi mediji i zahtijeva znatne prilagodbe. Tako je knjiga sada jjedan novi proizvod, a ne nešto jednostavno preneseno s bloga.

A poslat ću možda i poneki komentar, onako usput.


Lucius Horvat:
EVANĐELJE PO LUCIFERU


1. TKO SPOZNA MOJE IME, UNIŠTIT ĆE SVIJET

Ime mi je Legija
Muka s riječima
Lucifer, brat Kristov
Sve su priče istinite, svi mitovi i bajke
Einstein i Tesla, majstori demonologije
O četverostrukoj negaciji
Ljepota mračne strane
Zaludna ljepota slika
Na kraju svijeta, zrcalo
Prestrašeni Bog
Sotona je Božji psihijatar
Da li je Bog svjestan sebe?
O svemoći, i o sposobnosti da se raste

2. ČINI ONAKO, KAKO TI SE SVIDI

Hamlet: Između Svetog Augustina i Hanibala Lectora
Sotona nije sotonist
Doba Galactusa
Anarhija ol over Baščaršija

3. CIVITAS DEI

Židov se uvijek svađa s Bogom
Evanđelje po Clemensu od Kometa
Prokle ih u ime…
Sljedbenici svodnika i rodoskrvnika
Tito je bio kršćanin
Kinezi dolaze, učite od njih!
Papa obznanio: Crkva je bezgriješna…
…a druge religije uopće ne postoje
Teologija oslobođenja: hereza ovosvjetskosti
Spalite Protagoru!

4. O SUŠTINI MONOTEIZMA

Sjeti se krstaških ratova, sjeti se prerezanih vratova
Muhamed, šesti prorok, ima tijelo ali nema lica…
... Isus ima lik, ali nema tijelo
Islam: viši stadij razvoja monoteizma
Žudnja za neiskazivim i Ime Oca
Alogos je istina logosa, Šejtan je istina Boga
Može li se Lazar sažaliti na bogataša?
Nema više limba: i zigota može u pakao!

5. ISUS JE VOLIO MARIJU

Voljenje i vladanje
Vrijeđanje vjerskih osjećaja ovaca
Neće nam više pederi krstit' djecu!
Nova godina, poganski blagdan putenosti
Zar dječici pričati o seksu? Da!
Bog je queer
Pederi vladaju, pedofili su demoni

6. SOTONA JE VOLJELA ISUSA

Ljubav je mržnja. Mržnja je ljubav
Isus, sin Mitre i Izide
Nestašni dječak
Mladi grješnik
Ljubavnik
Kad je sašao nad pakao

7. O SEKSU I O ROMANTICI

Uloga seksa u postajanju majmuna čovjekom
Romantika, oruđe Sotone
Čovjek je čovjeku vučica
Egipćanke su bile opake jahačice
Eunusi svojom voljom
Divni dani inkvizicije

8. CRKVA SRPSKIH MUČENIKA

To nije naš svit
Ubijajte slobodno, samo ne u crkvi
Poubijali ih u ime…
Jebo te pas u dupe, jebale te novine u mozak
Crkva je za demokraciju… osim u Crkvi!
Kako ste sa četnicima surađivali
Udario junak na junaka, a sve oko narodnjaka
Sevina štikla u oku nacije

9. CIVITAS DIABOLI

Dolje terorizam, živio teror!
Nuklearne bombe na Iran, u ime Boga i Kapitala!
Latinska Amerika, kontinent ljevice
Palestinci su danas ono, što Židovi bijahu nekad

10. APOKALIPSA SADA

Svijet bez nafte
Velika Britanija pod ledom
Papa postao komunjara
Lijenost vodi u pakao; marljivost stvara pakao
Iluzija koja će uništiti svijet

Evo, postpepeno, druge obaveze i drugi projekt spriječavaju me, da aktivnije radim na ovom blogu gdje samog sebe i svoje planove besramno razotkrivam. Djelujem na druge načine, pod drugim imenima, na raznim projektima na raznim stranama svijeta, potajno i malo manje potajno. Rukopis knjige, koju sam spominjao, traži izdavača, uz neke nade da ga i nađe.

U slijedećim danima, koncentrirat ću se na to da sredim materijal koji se već nalazi ovdje, kao što je sada početno napravljeno u boxu sa desne strane, gdje su sređeni članci u nekoliko kategorija. Tako, da materijal, koji ima više od ndenvičnke vrijednosti, ostane lako pregledan onome, tko navrati.

Pisat ću i dalje neke članke, povremeno.

E da, Dobri Razbojnik se nešto duri, upao je u jednu od svojih kriza identita, razdoblje depresije (on vam je tipični depresivni manijak!) pa nikako da ga dobijem, da svoju priču ispriča.

Pozdravlja vas s najgorim željama

Lucius Horvat

Najavljenu Priču dobrog razbojnika počinjem objavljivati u subotu, 11. studenoga. Ići će u nastavcima svake subote.

Evo konačno, sa zakašnjenjem, završavam tekst u nastavcima (nizaljku ) povodom feljtona, kojeg u posljednja dva i pol mjeseca (od 27. kolovoza) objavljuje moje savezničko glasilo Glas koncila (do sada je izašlo devet nastavaka), pod naslovom "Ustaški pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini" – povijesni događaj ili mit. Rečeni događaj je u naslovu stavljen u navodnike, što upućuje na zaključak, kojeg autor neumorno ponavlja: riječ je o mitu! (Ah, barem o mitovima ja dobro znam! Dobre laži zabavnije su od istine! A stvarno vješto smišljene laži su također i istinitije od Istine!)

Dakle, "objektivnu istinu" na stranu, gledajmo, što nam prča govori, o onome koji priča (i o onima, koji mu priču objavljuju). Do čega je njemu stalo?

Zanimljivo je da autor feljtona, dični katolički novinar Tomislav Vuković, zapravo uopće ne poriče da se pokolj Srba jest dogodio; i da su ga počinili »ustaške ubojice« ; čak štoviše, više pokolja, jer priznaje ne samo onaj od 13. svibnja, o kojem postoji Stepinčevo svjedočenje (vidi prošli nastavak), nego i onaj s kraja srpnja (vidi prvi dio ovog teksta).

On doduše jako manipulira analizirajući u više nastavaka stvarne i navodne proturječnosti u raznim svjedočenjima, tvrdeći da one pokazuju kako svi svjedoci lažu, da se ništa nije dogodilo. No, osim što svjedoci svakako mogu biti nepouzdani (iskaze su davali nakon više godina, a glasine su se već prije širile), osim što svjedoka masovnih ubojstava često uopće nema (iz razumljivih razloga, jer preživjeli su samo suučesnici), Vuković sustavno zanemaruje činjenicu, da se nije radilo samo o jednom posebnom događaju, kada je nekoliko stotina muškaraca bilo zatvoreno u crkvi i zatim pobijeno, u crkvi ili van nje, nego o sustavnoj kampanji "čišćenja terena", koja je započela 29. srpnja kao odgovor na početak ustanka (tj, po Vukoviiću, kao "osveta za partizansku provokaciju"), pa je to onda OK, a i glasilo Hrvatske biskupske konferencije se eto slaže, da je masovni pokolj iz osvete OK). Žalba zapovjednika žandara (tj. oružništva), navedena u prethodnom nastavku, odnosila se na ta zbivanja u cjelini, a ne na jedan posebni događaj. Što se sve točno događalo, točan datum i sat i mjesto svakog pojedinog događaja, naravno, teško je utvrdjeti.

Za općinu Glina (koja je manja od predratnog kotara Glina) navodi se, po poimeničnom spisku, da je imala ukupno 10.699 poginulih, ubijenih i umrlih usred ratnih događanja (broj u koji nisu uključeni oni koji su poginuli kao "kvislinzi", tj. ustaše, domobrani i četnici); od toga su 5.880 žrtve fašističkog terora (ubijeni od ustaša, Nijemaca i četnika); a 2.333 poginuli partizani; velika većina su Srbi. Za usporedbu, općina Glina je 1948. imala 31.732 stanovnika; poginula je četvrtina predratnog stanovništva, a znatno više među muškarcima (iako su i žene bile ubijane, ili ginule kao partizanke). Ove brojke nitko nije osporio; dapače, ovi su pojedinačni popisi dokazivali lažnost srpskog mita o 500.000 ili čak preko milijun Srba ubijenih u Jasenovcu (realni broj je oko 50.000, ali više ih je pobijeno u ovakvim "akcijama čišćenja" na terenu).

Pa ako Vuković, koliko god vrdao, na kraju ipak priznaje da se ubojstva jesu događala i da se ustaše može nazvati "ubojicama"; pa ih čak, u 9. nastavku od ove subote, izjednačava sa srpskim šovinističkim propagandistima koji šire laži i mržnju:što je onda "mit"? Koja je to velika laž, koju tako opsežno treba razobličiti?

Laž je ova: pokolj se nije dogodio u pravoslavnoj crkvi, kako je to tvrdila »protuhrvatska historiografija« , nego izvan nje! Ha, eto vam sad, bando jedna četnička! Vuković citira iskaz, koji je u listopadu 1944. Okružnoj komisiji za ratne zločine Okružnoga narodnog odbora Banije dao glinski biskup Franc Žužek, kojeg su inače lokalni Srbi jako hvalili, jer je pokušavao pomoći i neke i spasio ustaškog metka ili noža. Žužek navodi, kako su 29. srpnja 1941. velik broj (po njegovoj procjeni oko 700) zarobljenih Srba ustaše zatvorili u pravoslavnu crkvu, te ih zatim odveli na dva druga mjesta, pokraj sela Prekope i Marin-Dvor, i tamo ih pobili!

Eto, trijumfira Vuković nad »antihrvatskom historiografijom« kao sveti Juraj nad samrtničkim zmajem: 700 ljudi jest pobijeno, ali to je bila samo legitimna osveta, i uopće nisu pobijeni u crkvi, nego su pažljivo, u skladu sa tisućljetnom hrvatskom uljudbom, odvedeni na druga mjesta i tamo dotučeni!

I to nije Vukoviću dosta, nego u "akciji čišćenja terena" od zaostalih srbočetničkohrvatskoizdajničkokomunjarskih bandi nastavlja sa sumnjama da Žužek ovu izjavu zapravo nikada nije ni dao (to u osmom nastavku, a u devetom se opet na nju poziva), a zatim, tome usprkos, navodi izjavu njegovog nasljednika na mjestu glinskog župnika Franje Juraka, koju je ovaj dao mnogo kasnije, 1990. (kada su četnikokomunjare već sišli s vlasti), koji kaže da mu je Žužek više puta pričao o ubojstvu »više stotina« Srba, samo ne u crkvi, nego su u crkvi kasnije ubijena samo trojica, koja su se sakrila u toranj.

Eto. To je dakle taj strašan zločin i izmišljotina, koja je ogorčila vrlog Hrvatinu i uzornog katolika, gospodina Vukovića. Naši dečki, dične hrvatske ustaše , jesu doduše pobili sitnicu od 700 ljudi 29. srpnja, a prije toga 260 13. svibnja, i još ponekog tu i tamo tek da ne ispadnu iz štosa, ali nisu ih ubijali u crkvi, nego ih samo tamo držali zatočene! Moglo se to doduše reći i u manje od devet nastavaka, ali moramo imati razumijevanja za pravedničko ogorčenje hrabrog hrvatskog bojovnika, koji se ljeta gospodnjeg 2006. bori protiv laži od prije 15 i više godina. Pa zar nije normalno, da mu Sveta Majka Rimska Crkva za tako pravedi boj prepusti toliko prostora?

Zanimljivo je, na kraju, da je srbočetničkokomunjarska laž o pokolju u crkvi utjecala čak i na hrvatske političke izbjeglice u Argentini. U ostavštini svećenika Krunoslava Draganovića (o čijoj osobi također postoje razne kontroverze), koji je skupio brojna svjedočenja emigranata o ratnim i poratnim danima (s naglaskom na Masakr u Bleiburgu, ai eto i ponešto drugo), sačuvano je i jedno sjećanje (ime osobe je dano šifrom) da se pokolj zbio u kolovozu 1941, i to u samoj crkvi, a da su dvojica muškaraca koji su se sakrili u zvoniku, ubijena kasnije kad su se pojavili. (Ovo navodi Jure Krišto, kojeg sam već spomenuo, u svojoj knjizi Sukob simbola.)

Ispričavam se svima, koji su očekivali treći i završni nastavak najavljene nizaljke, koji sam najavio u utorak! Eto malo sam bio drugim stvarima preokupiran, a malo mi se nije dalo radit, pa nisam stigao. Pa ću to objaviti iza vikenda.

Evo sada sam u žurbi, pa samo da uputim na svoj stav prema radu i lijenosti, u svojedobnom tekstu, bio je to moj stoti post na ovom blogu.
Pa kad se već toga sjetih, možda bi onima koji to tada nisu pročitali bilo zanimljivo prije ovoga pročitati slijedeći citat iz jedne dulje pripovijetke i pokušati pogoditi tko je autor! (odgvoror je na gore datoj poveznici). A onda vam još ostaje da skužite zašto ova slikica gore, prenesena sa jednog ruskog sajta!

Ovo je drugi nastavak teksta, čiji sam prvi dio objavio u subotu, posvećen feljtonu koji pod naslovom "Ustaški pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini" – povijesni događaj ili mit izlazi u milom mi zagrebačkom Glasu koncila. Do sada je izašlo osam nastavaka, svaki zauzima cijelu stranicu, tako da vidimo kako je tema za moju prijateljicu Svetu Majku Rimsku Crkvu u Hrvata važna. Do čega je autoru i uredništvu stalo, ilustrira naslov prvog nastavka feljtona: Zatiranje misli o hrvatskoj samostalnosti?

Što se dakle u tom kraju događalo u proljeće i ljeto prije šesdeset pet godina? Autor feljtona, novinar Tomislav Vuković, priznaje: »neosporna je povijesna činjenica da su se zločini i u svibnju i u srpnju 1941. nad Srbima dogodili u okolici Gline.« Bilo bi teško tvrditi da nisu, jer bi moralo utjerati u laž jednu istaknutu osobu, koja je 14. svibnja 1941. pisala poglavniku NDH, Anti Paveliću:

Ta je osoba zagrebački nadbiskup, blaženi Alojzije Stepinac. Bilo je doduše nekih, koji su objašnjavali da je dobroćudni blaženik bio okružen sve samim komunjarskim agentima, koji su mu pričali laži. Pa, zamislite, blaženi Alojzije je čak branio i Židove!

Pa da izbjegnemo svjedoke Srbe i partizane, bandu jednu izdajničku koja je ustala protiv vlastite Države, spominimo da je sačuvana jedna pritužba deportiranih Slovenaca na Kordunu od 2. kolovoza 1941, upućena generalu Gleiseu von Hortenauu, predstavniku njemačke vojske u Hrvatskoj, da su ustaše uhapsili muškarce pravoslavne vjere koji su im donijeli hranu, i njih oko 400 strijeljali bez ikakvog sudskog postupka. To je bilo taman u vrijeme kada se (navodno) dogodio i zločin (navodno) u crkvi, na obližnjem terenu. Sačuvani su brojni dokumenti o "čišćenju" terena od Srba, koje su ustaše od kraja lipnja približno do 8. kolovoza. Bio je to drugi val pokolja, nakon onog prvog u prvoj polovici svibnja. Sačuvan je i jedan dopis zapovjednika žandara na Kordunu od 16. kolovoza, koji se žali zbog ubijanja srpskih muškaraca, staraca, žena i djece, pljačkanja kuća i imovine.



Komunjare su bili moćni! Smutili su svojim lažima Stepinca, Slovence, žandare, a kako ne bi onda i bedastog Vladka Mačeka, koji se užasavao nad navodnim ustaškim zločinima, pa u svojim Memoarima između ostalog spominje:



Maček griješi u datumima (shvatljivo jer piše u emigraciji, prema sjećanju), jer pokolj u Gudovcu dogodio se već 27.-28. travnja, a prvi masovni pokolj u Glini dva tjedna kasnije. Tu je Stepinac uputio prosvjed, a Maček je šutio, i svima govorio da se opirati zlu ne vrijedi (kako i moj Braco kaže: okreni i drugi obraz! - a osobito je to lako, kad nije tvoj obraz! ). On je u svojim Memoarima dao i snažan prikaz načina razmišljanja jednog od masovnih ubojica, zapovjednika logora Jasenovac Ljube Miloša, o čemu .

Treba reći i to, da u navodima broja žrtava ima ponekad sigurno pretjerivanja; shvatljivo je, da se govorkanjima broj uveliča. Vuković pak smatra da može zaključivati ovako: Jedan izvor navodi 200 žrtava, drugi 300, treći 400. Očito je: svi lažu, ništa se uopće nije desilo!

A ako se i dogodilo, pa što? Banda četničkokomunjarska prva je počela! Jer je naime

Eto. Bila je odmazda, pa je onda sve u redu, zar ne?

Jedan drugi dobar katolik i profesionalni povjesničar, Jure Krišto, jedno poglavlje u svojoj knjizi naslovio je Tko je prvi počeo? On pokušava dokazati da su četnici prvi počeli, naime pobunili su se protiv NDH. Međutim se njegova kleronacionalistička ideološka težnja sukobljava sa profesionalnom savješću povjesničara, i on ipak mora nevoljko priznati da se ustaški masovni pokolji ne mogu opravdati.

Po drugom opet dobrom Hrvatu i katoliku, Ivanu Košutiću (koji nema skrupula koje sputavaju Krištu), srpska pobuna protiv NDH počela je i prije, nego što je NDH uopće bila proglašena! Pa je onda hrvatska država, prirodno, morala uredovati, da uvede red. Tako on npr. u svojoj knjizi o junačkom hrvatskom domobranstvu navodi, kao stvar posve normalnu:

Dakako, komunisti baš i nisu imali toliko "prvaka" koji bi redarstvu bili poznati, pa kad njih nije bilo na raspolaganju, išlo se redom, puškom i kamom. Četnici, komunjare, masoni, Srbi, Židovi, Pavlek Miškina – sve je to ionako ista banda!

A mnogi su ustaše bili neuki, pa im ni brojanje nije baš dobro išlo. Košutić navodi da je četnička rulja upala u selo Hrvatski Blagaj, maltretirala stanovništvo, pucala, poklali su jednu obitelj. O tome su pisale ustaške novine "Hrvatski narod" 9. svibnja 1941., i za Košutića je to "sveto pismo". Postoji pak i tvrdnja da je to ubojstvo bilo inscenirano, izvršeno od strane samih ustaša: ubijeni, mlinar Zdravko Karlović, protivio im se, a njegovo je ubojstvo (plus njegove supruge, majke i dva sina) trebalo poslužiti kao povod za masovne pokolje. No to je naravno obična komunjarska izmišljotina i Košutiću nije vrijedna ni spomena.

No, recimo da su to i učinili četnici; slijedilo je ubojstvo oko 400 Srba u okolici, u raštrkanim selima pa se o tome nije čulo, a zatim, 13. svibnja, ubojstvo 260 Srba u Glini, o čemu je vijest već slijedećeg dana doprla do nadbiskupa Stepinca, koji isti dan piše spomenuti prosvjed poglavniku.

To je mali uvid u ono što se u to doba na tom području događalo, o čemu Vuković onako usput priznaje, da je nečega bilo. U slijedećem i završnom nastavku, koji objavljujem u četvrtak, vratit ću se samom feljtonu, kojeg objavljuje službeno glasilo nadbiskupije, kojoj je nekada rečeni blaženik bio na čelu.

Povijest se ponavlja, žrtve mijenjaju, Sotona uživa: zgrada u Glini gdje je u doba Domovinskog rata bio logor za zarobljene Hrvata.

Najavio sam prošle subote, kao jednu od tema koje spremam, komentar feljtona kojeg upravo, u nastavcima, objavljuje milo mi i blisko kleronacionalističko glasilo Glas koncila (imenovano po Drugom vatikanskom koncilu, a parola je "Novo lice crkve" ali duhovno u vremenu znatno prije njega!), na temu himbenih objeda da su Hrvatine katolici iz dičnog ustaškog pokreta navodno poubijali neke Srbe u Glini, ljeti 1941., u pravoslavnoj crkvi, koju su spalili (Naslov je: "Ustaški pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini" - povijesni događaj ili mit). Sada objavljujem prvi dio teksta o tome. Bit će još dva djela, koja ću objaviti u slijedeći utorak i četvrtak.

Nakon toga, u subotu 4. studenoga, počinjem objavljivati najavljenu Priču dobrog razbojnika: ispovijed, iz prve ruke, onog "razbojnika" koji je s Isusom bio razapet, i kojem je moj Brat obećao: "Još danas bit ćeš sa mnom u raju!" Ići će u više nastavaka. Bit će vjerujem ta priča iz povijesti divljeg plemena Hebreja za većinu uzbudljivija nego dosadna međusobna klanja divljih plemena Balkana!

Zašto se uopće Sotona takvom temom bavi? Biskupi i katolički novinari, a osobito oni koji tako divno i inventivno spajaju klerikalizam i nacionalizam, moji su dobri prijatelji i suradnici! Ali, eto, Sotona, pobunjenik, u sebi podjeljen, buni se i protiv sebe samog, protiv svojih djela i slugu svojih!

(Citat iz teksta "Isus, mladi griješnik" , u kojem sam pisao o Njegovoj griješnoj mladosti, i svojoj ljubavi prema Njemu.)

Kao uvod u temu, podsjećam na moj tekst, objavljen prije više od godinu dana kada je ovaj blog bio još vrlo mlad, naslovljen Crkva srpskih mučenika. (Povezan je s temom i znatno mlađi tekst Dvije vrste žrtava, te odmah za njim Hrvatski biskupi i Jasenovac: grijeh oholosti. i Vjernički puk protiv biskupa )

Citiram sebe:Citiram mojeg Bracu:Povodom toga teksta vrlo je zanimljiv bio odgovor jedne hrvatske katoličke djeve, koja se potpisivala sa J-J P (eh, imali smo vezu kratku i strasnu, a onda se izgubila negdje u cyberspaceu...). Ilustracija načina razmšljanja, koja i u feljtonu o kojem je riječ, do izražaja dolazi. Dakle, o rečenom feljtonu: autor je novinar Tomislav Vuković, a počeo je izlaziti u Glasu koncila još 27. kolovoza. Autor bavi događajem, koji se (navodno) dogodio ljeti 1941. godine, kada su ustaše, u pohodu "etničkog čišćenja" (genocida, pokolja) protiv srpskog življa na Baniji (Banovini), (navodno) stjerali nekoliko stotina (ili čak više od tisuću, po nekim navodima) ljudi u pravoslavnu crkvu u Glini i sve ih pobili. Samo je jedan (navodno) ostao živ.

U prvom nastavku feljtona, autor opsežno polemizira protiv onih koji zločine "preuveličavaju". Najavljuje "smireno i argumentirano utvrđivanje povijesne istine". U drugom nastavku, navodi niz "poznatih povijesnih vrela" i bez mnogo diskusije odbacuje ih, podrazumijevajući da se radi o komunističkim antihrvatskim izmišljotinama. Mnoštvo zaključaka u literaturi na tu temu je, po njemu, "ne samo problematično nego i znanstveno neodrživo". Pa ipak, priznaje:Ali nije istina, dodaje odmah, da nisu bili ničim izazvani: bila je to odmazda zbog četničkih/partizanskih napada! Srbi su naravno počeli prvi, i ako su dečki u osvetničkom pohodu (istrebljivanju srpskih sela) nakon toga malčice i pretjerali, nema veze, to nije naš svit! Ne pada mu na pamet da dovede u pitanje načelo odmazde, za razliku recimo od one komunjare kardinala Franje Kuharića, koji je tamo davno, u doba kada su Hrvati rat zvali nametnutim i krvavim, isticao kako je blasfemija reći "Tko se ne osveti, taj se ne posveti", jer je to načelo sotonsko a ne Kristovo, pa je dobio i primjereni odgovor iz Hercegovine: "Što ti pope tu nama sereš!"

No dakle, to što se neosporno jest događalo, i nije tako bitno, kaže naš dični autor, kojem glasilo crkve katoličke toliko prostora daje. U trećem nastavku prelazi Vuković na događaj koji se (navodno) dogodio nešto kasnije, početkom kolovoza. Postoje, navodi, neke nejasnoće oko točnog datuma kada se to dogodilo; pa s obzirom da taj datum nije posve nedvosmisleno utvrđen, rađaju se "šokantne i stravične" sumnje. Zaključuje da enigma oko datuma upućuje na zaključak da je pokolj u crkvi "jednostavno izmišljen"!

U slijedećim nastavcima, druge neke nejasnoće koje postoje u prikazima detalja pokolja, osobito u iskazu jedinog preživjelog Milana Jednaka, potkrijepljuju, smatra, tu tvrdnju: sve je, od početka do kraja, gola laž! Ukazuje na "napuhavanja" broja žrtava, što se svakako događalo, i to mu je dovoljno da zaključi: sve je laž, uopće nitko nije bio ubijen!

U nastavku (u utorak) šire ću pisati o tome što se sve u ono doba na tom području događalo.

E, usput, pitat ćete, pa zar ja tako jako volim Srbe? O, da! Pisah u jednom članku, onako usput:
Što ne znači, naravno, da su mi 'rvati manje mili!

Ružan pozdrav! Evo vam, za zabavu i vizualni užitak, jedna sličice Lucifere, tj .ženskog obličja Lučonoše. (Kako je Sotona u sebi podijeljen i posvađan, on je naravno također i žensko; o tome sam više puta pisao.) Inače. ranije nisam uopće stavljao slike, pa sam jednom čak i teorijski obrazložio zašto ne, u tekstu koji je postao oda ljepoti (ljepota je naravno sotonska, za razliku od istine i dobrote!). Rekoh tada da slika govori više od tisuću riječi, ali su te riječi uglavnom pogrešne: Otac s dugom bijelom bradom (rajem za buhe), Sin kao omršavljeli Brad Pitt (a po jednoj novoj teoriji sličio je na Stipu Mesića), Sotona s rogovima i kopitama (oznakama biljoždera, preživača)... Koještarije!

No, kako Sotona uvijek sam sebi proturječi i sam sebe istjeruje, to sam se kasnije predomislio, i počeo razne s raznih strana weba pokradene slikice stavljati, da bih zaveo oko slučajnog namjernika.

Malo kasnije, u tekstu o tome zašto su muslimani ljuti na objavljivanje karikatura proroka Muhameda, napisah:

Islam je, naravno, viši stupanj razvoja monoteizma.

Hm, zašto zapravo sve ovo pišem? Tek onako, ponese me neka usputna misao... Zapravo sam vas htio danas samo pozdraviti, i najaviti dvije teme, na kojima radim, o kojima ću nešto objaviti tijekom slijedećeg tjedna.

Prva je Priča dobrog razbojnika. Odnosi se na epizodu koju od evanđelista navodi samo Luka: mojeg su Bracu razapeli između dvojice razbojnika, i prvi mu se rugao,

Tko su zapravo ti "razbojnici" bili? Da li je zaista Isus već istoga dana poveo ovog čovjeka u raj? Kako to obično biva, bilo je nešto složenije; on će vam svoju priču sam ispričati.

Druga tema, koju pripremam, vezana je uz kleronacionalističko glasilo Crkve u Hrvata, Kršćansku sadašnjost. Ona već dva mjeseca, u nizu nastavaka, objavljuje napise jedog ambicioznog novinara, koji naširoko objašnjava kako se slavni pokolj Srba od strane ustaša u crkvi u Glini, 1941. godine, nikada uopće nije dogodio. To je eto jedna himbena objeda protiv naših hrvatskih momaka, usrdnih katolika, kojima tako nešto naravno ni na pamet ne bi palo! To je povezano sa temom koju sam davno obradio u tekstu "Crkva srpskih mučenika" i još ranije u članku "Isus Krist, moj brat" (gdje sam zapravo govorio o slavljenju uspomene na svetog Mirka Križevčanina, kojeg su ubili Srbi, ups, oprostite, protestanti)

Do čitanja, želim vam sve najgore!

Lucius Horvat

Možda ste primijetili vijest, da papa službeno proglašava kako limb ne postoji. On privodi kraju postupak, koji je započeo već njegov prethodnik.

Time on presjeca jednu dvije tisuće godina staru teološku kontroverzu, užasno apstraktnu i dosadnu po formi (za čitanje kad imate nesanicu), ali zanimljivu po dilemama koje sadrži, ako se teologija prenese u jezik prostog puka (što je, za mnoge, samo po sebi griješno).

Limb se uopće ne spominje u današnjem Katekizmu, kojeg je prethodnik sadašnjeg pape proglasio 1994., ali se do sada nije izričito tvrdilo, da on ne postoji. Stanje limba, kao treće trajno (vječno) stanje u koji duša poslije smrti dolazi, uz raj i pakao (čistilište je samo privremeno), uvedeno je kao pokušaj jednostavnog ljudskog osjećaja za pravdu da odgovori na pitanje što se dogodilo sa pravednicima koji su umrli prije Kristovog uskrsnuća (limbus patrum), i sa novorođenčadi, koja su umrla prije nego što su krštena, a da očito još nisu bila u prilici zgriješiti (limbus infantium). Oni i ona, obrazlagalo se, ne mogu u Nebo jer su opterećeni grijehom njihovih praroditelja, Adama i Eve, a opet nekako ne izgleda fer da ih se baci u pakao.

S tim je u vezi i "Blagdan nevine dječice", koji se slavi krajem prosinca, nakon Božića (a po jednom poznatom htvatskom za-dom-spremnom svećeniku s nevinom dječicom s neba nas gleda i Ante Pavelić), u spomen na novorođenčad koja su pobijena na Herodovu zapovijed u Betlehemu, kada je čuo da se rodio budući židovski kralj (Mt 2:13). Katolici ih uvažavaju kao svece, iako nikad nisu bila krštena.

Uz rođenu a nekrštenu djecu, u novije doba nameće se i pitanje pobačaja. Tek zadnjih nekoliko desetljeća Sveta Majka Rimska Crkva razvila je teoriju da duša postoji već u oplođenom jajašcu, kada spermij u njega prodre - od trenutka začeća, o čemu je točne informacije znanost dala tek u drugoj polovici XIX. stoljeća. Ranije je začeće bilo enigma, pa se i Crkva nije u to upuštala (iako je pobačaj smatrala grijehom, nije ga nazivala ubojstvom), nego je učila, da život počinje (a duša u tijelo useljava) prvim dahom (na što upućuje u hrvatskom i isti korijen riječi "dah", "duša" i "duh").
Pa se sada i za pobaćene plodove postavlja pitanje, a kuda idu njihove duše? Naročito je to zbunjujuće ako se radi o spontanom pobačaju u prvih nekoliko dana nakon zaćeća, kada se jajašce ne uspije učvrstiti u maternici, što se često događa, i žena nije ni svjesna da je bila trudna. (Inače, namjernih pobačaja bilo je uvijek; danas ih možda ima više jer su legalni u mnogim zemljama, ali ima mnogo, mnogo manje spontanih pobačaja, mrtvorođene djece i djece koja umru koji dan nakon rođenja nego nekad.)

Pa ako su i nerođena djeca ljudi (a osobito Hrvati, kako se lijepo kaže na naljepnicama koje su okolo lijepili zagriženi kleronacionalisti), zašto se onda ipak krsti samo rođenu djecu? Trebalo bi obred krštenja obaviti nad utrobom ženinom, čim je sigurno, da jest trudna. Malo je nezgodno s imenom, jer se u to doba još ne zna, da li će biti muško ili žensko…

Papa, bivši Veliki Inkvizitor, sada se poziva na članak 1261. Katekizma iz 1994. Tamo iz šikare teoloških spekulacija izlaz traži na način koji se Aleksandar veliki riješio gordijski čvor, naime presijecanjem mačem Milosrđa:



(Tu se potiho prokrijumčarila teza, koju bi većina teologa i svećenika u povijesti smatrala skaradnom i zbog koje su ljudi bili kao heretici spaljivani, da Bog želi da se svi ljudi spase. Ako želi, zašto ih ne spasi? Zašto im daje samo jednu priliku, samo jedan život?)

(O službenom učenju Svete Majke prije stotinu godina pogledajte članak LImbo u Catholic Encyclopedia.)

Sveti Augustin, crkveni naučitelj (jedan od svega 34 osobe u 2000 godina, koje Sveta Majka osobito štuje kao učitelje) osudio je pelagijsku herezu, po kojoj mala djeca ne mogu biti ni osuđena, jer nemaju grijeha (pa tako uostalom i Isus kaže!), pa onda žive u nekom "međumjestu" u stanju "prirodne sreće" (koja se ne može naravno usporediti sa "gledanjem Boga u lice", u čemu uživaju duše u Nebu). Ne, kaže Aurelije Augistin: ona su opterećena prvotnim grijehom i prije nego što su prvo put zamazale pelene. Ako umru bez krštenja, ona su osuđena i kažnjena, idu u pakao, iako su njihove muke sasvim blage. Kasnije je međutim Crkva to učenje odbacila i ponovo uvela vjeru u limb, međustanje neutralno odnosno "prirodne sreće".

Sada pak papa kaže, da takvog međustanja nema; nekrštena, pa čak i nerođena djeca, odnosno njihove duše, mogu u raj.

Mogu ili moraju? Njihov je život gotov, nema više mogućnosti da postignu bilo kakav grijeh ili zaslugu, o vječnom životu ili vječnoj muci odlučuje se samo na ovom svijetu, to ostaje čvrsti nauk Svete Majke; Katekizam, članak 1021:



(Mnogi pak kršćani, pa i neke organizirane grupe kao prakršćani, izlaz iz dileme traže u reinkarnaciji, naime kroz ciklus od više života možemo zaslužiti konačni uzlaz u Nebo; neki tvrde, da je Isus izvorno podučavao reinkarnaciju, ali je Crkva njegovo učenje cenzurirala, da bi osigurala svoj monopol na mehanizam spasenja. Drugi su pak, kao Origen, popularan pisac svojeg doba ali kasnije osuđen, smatrali da ni stanje pakla nije konačno, odnosno da je i iz njega spas moguć.)

Kako bi onda Bog mogao napraviti odabir među djecom koja su poživjela samo koji dan nakon izlaska iz majčine utrobe, ili ni toliko? Ako ona MOGU u Nebo, logičan je zaključak da će SVA otići u Nebo, i gledati Boga licem u lice.

Što pak postavlja novu dilemu: kako to, da te duše zaslužuju život vječni u Božjoj prisutnosti a da se nimalo nisu morala truditi? Nije li vječni spas i vječna osuda uvelike tek stvar hira i igre slučaja? (Pogledajte tekst Može li se Lazar sažaliti na bogataša.)

Zatim: ako ona idu sva u raj, zašto se onda boriti protiv pobačaja? Pa time se osigurava, da jedna duša sigurno u raj odlazi, prečicom, bez iskušenja i mogućnosti pada, koje život donosi! Svi bi pravi vjernici morali to poduprijeti, a ne osuditi!

Ove se diskusije ne tiču svih onih, koji nisu katolici ili pravoslavci. Ako posjetite neku arapsku zemlju, Indiju, Japan ili Kinu, kao i protestantske zemlje Europe, promatrajte ljude koje srećete na ulicama: ljude koji obavljaju svakodnevne poslove, brinu o novcu, zdravlju, obitelji, ljude koji vam se smiješe ili se na vas mršte, vesele ili tužne, dobroćudne ili agresivne, visoke i niske, mršave i debele, kosmate i čelave, ljude raznih rasa i jezika, i imajte uvijek na umu kad vam pogled na nekog od njih padne: ovaj će muškarac trpjeti vječne muke pakla jer nije kršćanin, ova će žena trpjeti vječne muke pakla jer nije prihvatila Krista, ovo će dijete trpjeti vječne muke pakla jer nije kršteno…

Sotona ima razloga za zadovoljstvo, jer u startu dobiva 80 posto duša. Moderna medicina pak drastično smanjuje broj onih duša koje Sotoni izmiču ranom smrti; baš je lijep ovaj svijet!

Ovo je treći nastavak teksta, započetog u subotu.

Pitanje je dakle, koje sam postavio u subotu: Da li će zaista prosječan čovjek, kada mu se kaže "Čini sve što želiš!", početi pljačkati, silovati, razarati, ubijati? Da li je to ono, što čovjeku u svojim dubinama uistinu želi? Frojdistički nagonski slijepi "Id" (ono), koje traži zadovoljenje odmah, koji ne priznaje prepreke i odgode, i kojeg tek vanjske stege kulture, religije i policije u normalno doba spriječavaju da divlja?

Mnogi se teolozi slažu sa Stanom Leeom (scenaristom spomenutog stripa "The Silver Surfer"). Čovjek je iskonski divljak, bjesomučnik u vlasti Sotone; tek vanjska intervecija samog Oca preko Sina, koji nasuprot Tijelu (oruđu Sotone) poklanja ljudima Sveti Duh, može ga nagnati da promijeni ponašanje, pa čak i želje i osjećaje. Bila je potrebna osobna intervencija Jahveova, da bi ljudima rekao kako ne treba krasti, ubijati, bluditi, lagati (mada, začudo, sam često Židovima naređuje i vrši masovne pokolje i genocide!). Njima samima, eto, to nikad ne bi palo na pamet. (Konfucije međutim misli drugačije: bogovi opstoje, ali oni ne daju moralne zapovijedi; njih razrađuju umni ljudi sami.)

Iz drugih pak napisa teologa može se zaključiti drugačije: čovjek je po prirodi neutralan, poprište dviju vanjskih sila: Boga i Protivnika (Sotone), koji ga nastoje navesti svaki na svoju stranu. To je popularna predodžba o anđelu koji šapće čovjeku na desno uho, i đavolu koji mu šapće na lijevo. (A ipak, istovremeno, đavo je Božji instrument, kojem je dozvoljeno da u beskonačnosti iživljava svoje sadističke sklonosti mučeći ljude, koji su ga slušali!)

Ako je pak drugačije? Ako Sotona kaže čovjeku, da sebi zakone piše sam, ili da odbaci sve zakone? Da ne treba poštovati nikakvu vlast? Da treba slijediti svoje želje? Da bude anarhist i nihilist?

Ateist i anarhist Petar Kropotkin živio je u drugoj polovici XIX. stoljeća u siromašnoj, zatucanoj, despotskoj Rusiji. Sažaljevao je obične ljude i želio njihov život učiniti boljim; tome je, kao revolucionar, posvetio život. (Dočekao je i Oktobarsku revoluciju, i bio duboko razočaran novom despocijom koju uvode boljševici; anarhiste su strijeljali među prvima.)

U članku naslovljenom "Moralne osnove anarhizma" on piše o problemu dobra i zla, o problemu heterogenog i autonomnog morala (onog koji se čovjeku nameće izvana, kao Kantov "kategorički imperativ", i onom koje čovjek slijedi po svojem nagonu.

Kropotkin inzistira da je čovjek po prirodi dobar, i ako mu se dozvoli istinska sloboda biranja, on će birati dobro. Životinje koje žive u zajednici, od insekata do sisavaca, imaju prirodno razumijevanje dobra i zla, i razumiju, da je dobro međusobno se ispomagati. Tako je i kod čovjeka, kad je riječ o njegovoj prirodi: on uzdiže načelo solidarnosti. Istraživanje životinjskog carstva u cjelini dovodi do uviđanja moralnog načela: "Postupaj prema drugima onako kako bi želio da se drugi ponašaju prema tebi", i nije potrebno prijetiti ljudima kaznom u paklu, da bi se toga pridržavali.

Zato čovjekoljubac Kropotkin govori kao Galactus:

Kada odbaciš strah od "svete Trojke" zakona, religije i vlasti, kada ostaneš sam sa sobom, religije i vlasti, pronaći ćeš, kaže Kropotkin, u sebi samom snagu, hrabrost i sposobnost za samoprijegor, koji te vode ka tome, da radiš za dobrobit drugih. Svoje misli, osjećaje, težnje čovjek će uvijek težiti da podijeli s drugima, i tako će pridonositi progresu čovječanstva.

Tako se dolazi do "zapovijedi" koju čovjek sam sebi daje:



O ovim trenucima života, napisah u tekstu Ljepota mračne strane:Da li treba Kropotkina ozbiljno shvatiti?

Da, naravno; on je genij.
Ne, naravno, odbacite ga sa smijehom: lupeta gluposti, ništa on ne kuži.

Primjenite budističku četverostruku negaciju.

To je proizvod mašte Sve su priče istinite, i sve su laž. Zato je Legija ime Sotone.



Tko ima nos, neka njuši!

Slijedeći tekst, u utorak: O tome zašto je papa ukinuo limb!

Pogledajte prvi dio ovih razmatranja!

Sotona, anti-Bog, kaže: nemoj poštovati Boga! Nemaj straha pred njim! Ne slušaj njegove zapovijedi! Ne slušaj, također, ni moje zapovijedi!

Tu se krije paradoks, koji su filozofi primijetili još u grčko doba, "paradoks Krećanina". Bavili su se tim tipom paradoksa i logičari XX. stoljeća, kada se već znatno razvila sposobnost ljudskog uma da barata apstraktnim strukturama, čistim formama. Paradosk izvire iz odnošenja neke izreke, formule ili skupa na sebe samu.

Tako je i ovdje. Anti-Bog (Antikrist) kaže: "Ne slušaj nikakve zapovijedi!" Kako možeš poslušati zapovijed da ne slušaš nikakvu zapovijed?

Rješenje je: Čini sve, što ti se svidi!

Suprotnost zapovijedi "Ne ubij (nikada)!" nije "Ubijaj uvijek!, nego "Čini onako, kako ti se svidi." (Pogledajte članke: "Treba ubijati iz koristi, ali ne u ime… i Ubij, da bi živio.) Tako i sa drugima (O šestoj sam već puno pisao! Npr.: Čovjek je čovjeku vučica.)

Nema podložnosti Bogu ni zakonu. Nema straha. Nema dužnosti. Nema grijeha. Nema svetosti. Nema kajanja.

Koje su posljedice, ako većina ljudi prihvati takvo, Sotonino, učenje?

U jednoj epizodi stripa "The Silver Surfer", koju je naslikao veliki Moebius (sam je zvuk tog imena sotonski, što je namjerno!), na Zemlju dolazi moćni svemirski putnik Galactus, veliki sileđija, beskrajno moćniji od svih zemaljskih sileđija.

On proglašava, da je došao ukinuti vladavinu morala i zakona.


Tako govori Sotona!

I što se dogodilo? U stripu, naime, tom čudesnom plodu mašte (a mašta je Bog!).



Apsolut koji kaže: ništa nije apsolutno!
Zakon, koji kaže: odbaci svaki zakon!
Volja, koja kaže: slijedi samo svoju volju!
Moć, koja kaže: uzmi sve, što si dovoljno moćan da uzmeš!

Tako govori Sotona.

A čovjek? Onaj, kojem kažu da štovati ne trebati nikakvu moć i zakon van sebe samog? Da ne treba djelovati u ime bilo čega, bilo kojeg "-izma", nego samo u ime sebe samog?

Ako mu kažu "užitak je sve!", hoće li zaista odmah krenuti da pljačka, pali, siluje, ubija, uništava?

Biste li vi?

(Nastavak i završetak u petak!)

Danas započinjem seriju od tri kratka promišljanja, kojima želim pojasniti tvrdnju "Sotona nije sotonist", koju sam, ponukan pogrešnim razumijevanjima, stavio kao upozorenje u opisu bloga. (Za ranija pojašnjenja, pogledajte tekstove: Sotonisti kradu čavle , Mašta je najveća moć, božanska i sotonska i Ako želite svladati Sotonu, ispričajte mu neku bajku.)

Ta mi je tvrdnja, naizgled paradoksalna, važna. (Paradoksi su općenito važni, i poučni. O tome sam zapravo, vidim sad, premalo pisao. Jednom ću se potruditi razjasniti temelje paradoksologije.)

Neki čitateljim možda znaju da je onaj, koji je religiju proglasio "opijumom za narod", sunarodnjak današnjeg pape Karl Marx, rodonačelnik učenja zvanog marksizam, rekao, pod stare dane: "Ja nisam marksist!". Ograđivao se time od učenika i sljedbenika, koji su njegovo učenje vulgarizirali, pa kasnije i pretvorili u nešto što s izvornom njegovom misli i (pogotovo) nakanom ima malo veze.

Marx i Engels u "Komunističkom manifestu" napisaše da je komunizam "udruživanje, u kojem je slobodni razvitak svakog pojedinca uvijet slobodnog razvitka za sve." Nitko nije slobodan, ako je jedan neslobodan! Naravno, društva koja su gradili njihovi sljedbenici, baš i nisu tako ispala.

Sotona govori suprutno od onog, što govori Bog. A što ovaj kaže?

Pogledajte prvu zapovijed, što ju izdaje:To su zapravo DVIJE zapovijedi: 1. štuj mene, i 2. ne štuj nikog drugog.

Bog, zaista, bjesomučno i opsesivno, barem prema tim knjigama, traži da ga se štuje, da ga se sluša, da ga se boji.

E sad, ako je Sotona potpuna suprotnost Bogu, što bi on mogao reći?

Ne štujte tog starog bradonju, štujte mene? Ne bojte se njega, bojte se mene?

To nije supronost. Kako se razlikuju "strah božji" i "strah đavolji"? Oba, naravno, idu zajedno; nije li dakle suprostonost: biti bez straha?

To je slika Sotone, i slika Boga, koju su izgradili oni, koji su 325. godine poklekli pred izazovom svjetske vlasti, i slizali se s Carem, i tako postali sotonisti. Jer, naime, njihova pričica o Sotoni glasi da se on pobunio protiv Božje vlasti, želeći sam vladati.

Oni Boga time reduciraju na onog, tko je na vlasti, i koji se ljuti, kada mu netko vlast ospori.

Na onog, tko je moćniji od drugih, i može premlatiti svakog, tko mu se suprotstavi.

Na onog, ćija je moć apsolutna pa traži i apsolutno podlaganje.

Na velikog sileđiju.

Sude prema sebi. Jer su postali sileđije, i batinom utjerivali kršćanstvo paganima (pa su onda cendrali, kad se batina okrenula).

Oni pak koji odaju štovanje Sotoni (sotonisti), reduciraju Sotonu na suparnika u borbi za vlast. Umjesto da štuju Boga, žude za nekim drugim, koga će štovati.

Ali problem je u samom načelu štovanja.

Što je, zapravo, suprotnost gornjim dvjema naredbama? Slijedeće:Sotona ne traži, da ga štuju! Ne traži da ga se boje. Ne traži da ga vole.

On kaže: Nemaj bogova, i imaj mnoštvo bogova.

To je, naravno proturječno. Izlaz iz proturječja je kako zapadnjačka, tako i budistička dijalektika.

Napisah u tekstu Mašta je najveća moć:

(Nastavak u utorak. Predmet: Moebius i Galactus!)

Za one kojima se ove moje razvučene lamentacije dolje ne da čitati (suhaporno je, traje ko proljev, previše učeno, hebi eto nešto sam tako raspoložen), evo odmah sažetka:

Papa Benedikt XVI je u jednom govoru naizgled sasvim usput citirao pogrdne riječi na račun Muhameda, izrečene prije šest stoljeća. Ne treba biti naivan i misliti, da mu se to slučajno omaklo; točno je znao kakve će reakcije izazvati. Cilj mu je bio izazvati bijes muslimana, da bi izazvao bijes kršćana, i Zapadnjaka uopće. Pravi cilj nije islam, nego protestantizam i ateizam, koji slabe jedinstvo Zapada. Složena igra moći, u okviru huntingtonovskog sukoba civilizacija!

Ok, to je osnova. EVo sada veleuvaženog obrazloženja.

Za svojeg posjeta domovini (koja je, a to za događaj nije nevažno, uvelike zbog nacionalnog ponosa uvrijeđenog rimskim zlosiljem, u XVI. st. velikim dijelom prigrlila protestantizam, zatim u prvoj polovici XVII. preživjela stravičan vjerski rat u kojem je izgubila 40 posto stanovništva -koja je to divna šorka bila! -te konačno razvila sustav suživota katolika i protestanata koji su ipak svi Nijemci, a u novije vrijeme pridružuje im se i rastući broj deklariranih ateista, koji danas čine trećinu stanovništva i Sveta Majka Rimska Crkva svake godine gubi desetine tisuća vjernika) papa Nijemac Benedikt XVI. održao je 12. rujna predavanje na sveučilištu u Regensburgu, na kojem je, kao Joseph Ratzinger, bio profesor i vicerektor prije trideset godina. Predavanje je bilo posvećeno odnosu vjere i (raz)uma, religije i teologije. Stara tema, i ništa posebno novo nije rekao, i već se nitko tog predavanja ne bi sjećao niti bi ono ičija uvjerenja promijenilo, da se usput nije, u nekoliko rečenica, očešao o muslimane.

Usput, ali na način koji čak i površnom čitatelju mora odmah upasti u oči. Ne treba imati iluzije niti nasjesti na izliku da papa učenjak nije točno znao što i zašto govori! On nije toliko izvanredan medijski manipulator kao njegov prethodnik Ivan Pavao II, ali bio mu je najbliži suradnik 25 godina i neke je trikove naučio. Ovaj bojovni papa vodi borbu protiv hereza onako, kako može u ovom sekulariziranom svijetu, gdje od ujedinjenja Italije, kako je to svojedobno točno primjetio Josif Visarionovič Staljin, više ne raspolaže divizijama, koje bi mogao mobilizirati protiv svojih neprijatelja. (Jednom me je bio uplašio, kada je večerao sa heretikom, ali bez razloga!)

Papa je započeo o tome kako postoje oni koji smatraju da teološki fakulteti ne spadaju na sveučilišta, jer se bave nečim što ne postoji (Bogom), jer ne spadaju u znanost ("teo-logija" nije znanost u onom smislu kao bio-logija, socio-logija itd.). Kako na to odgovoriti?

Neočekivano, papa je sa pitanja odnosa vjere i uma prešao na odnos religije i nasilja. Izvukao je iz prašine zapis jednog turobnog povijesnog luzera, učenog Manuela II. Paleologa, koji je sebe još uvijek nazivao slavnim imenom bizantskoga cara, a vladao je, krajem XIV. i početkom XV. stoljeća, područjem tek malo većim od Dubrovačke republike. Suočen sa nadmoćnom otomanskom silom, pobjedonosnim islamom koji opsjeda Bizant i nadire u Europu (doduše, kršćane će koju godinu kasnije spasiti Mongoli, najveći huligani u povijesti do nacističke njemačke, tada još većinom šamanisti, koji će raznijeti Osmanlije kao i skoro sve svoje protivnike, i tako za pola stoljeća odgoditi pretvorbu Konstantinopola u Istambul -kojeg će, uostalom, papa uskoro posjetiti), taj zlosretni povijesni gubitnik, nasljednik Rimskoga carstva koje se gradilo mačem i u kojem se kršćanstvo nametalo surovim terorom u doba svojeg trijumfa tisuću godina ranije (kada su biskupi sklopili savez sa Carem, i time podlegli trećem iskušenju, kojim je Sotona navodno kušao Isusa), spominje islamski pojam džihada (svetog rata), i jada se da vjeru -ma gle vragati! -ne bi trebalo širiti silom.

Ogorčen i zavidan jer je od velikog huligana postao žrtva, izriče car u zapisu svojeg navodnog razgovora sa nekim učenim Perzijancem (a Perzija, odakle naravno i Hrvati potiču, iako islamska, neprijateljica je Turske!) slijedeću himbenu objedu na proroka Muhameda, pa je šest stoljeća kasnije papa, koji je u sličnom položaju jer je izgubio svoje divizije, našao ponukanim ponoviti: "Daj mi pokaži što je nova donio Muhamed, i naći ćeš, tako je rekao, samo loše i nehumano, kao što je to da je on propisao da se vjera, koju je on propovijedao, proširi mačem."

Izraz je to bijesa gubitnika, jer u stoljećima bizantske slave oni su lakše komunicirali sa naprednim Arapima, nego sa svojim siromašnim zapadnim rođacima. Početkom X. st. pisao je carigradski patrijarh: "Dvije svjetske sile, Saraceni i Rimljani, sjaju poput dviju najsjajnijih nebeskih zvijezda. Zato moramo živjeti zajedno kao braća, iako se razlikujemo po običajima, navikama i vjeri."

Ne, kaže carić, vjeru ne treba širiti mačem, jer: "Bogu se ne sviđa krv i kad se ne djeluju prema umu toje protivno Božjoj biti." Papa se nadovezuje na ovu rečenicu (usput, kao dobro potkovani njemački filozof, odlično razlikuje um (die Vernunft, to je grčki "nous", vezan za "sofia", mudrost, koju srećemo i u deuteronomijskoj starozavjetnoj "Knjizi mudrosti", i sa "logos") i razum (der Verstand), razlika odlično izražena i u hrvatskom: raz-um dijeli ono, što je um (logos, Bog) povezao, dok je teško izreciva uengleskom, jeziku ekonomije i dnevne pragmatike!), te tvrdi, citirajući jednog suvremenog njemačkog profesora, da je za cara, "Bizantinca odraslog u grčkoj filozofiji" (a njegovi prethodnici u V. i VI. st. poklali su i protjerali grčke filozofe! Kada je 529. g. car Justinijan zatvorio Akademiju u Ateni, preživjeli filozofi našli su sklonište, gle čuda, u Perziji! i kasnije, uz posredništvo Armenaca, koje će u XX. st. istrijebiti Turci, podučavali filozofiji, koja je u Europi zaboravljena, sljedbenike Muhamedove!) sasvim očigledna misao, da je Bog u svojoj biti (bitku) uman, "logičan". Dok je, navodno, "za muslimanski nauk Bog potpuno transcendentan", pa nije vezan ni pravilima ljudskog uma, pa čak ni morala!

Tu se papa vraća prvoj temi svojeg predavanja: kršćanstvo vjeruje u Um, vjeruje u Logos (prvi stihovi Ivanovog evanđelja: "U početku bijaše Riječ (logos), i riječ bijaše u Boga, i riječ bijaše Bog"), pa je teologija istinska znanost, dapače bez nje sve druge znanosti gube svoj smisao i utemeljenje, jer njihova metoda počiva na vjeri u (raz)umnost svijeta, a da se pri tome ne pita otkud i zašto. Zapad mora, kaže papa, prevladati "samonametnuto ograničenje (raz)uma na na ono što se može falsificirati u eksperimentu" (to je učenje K. R. Poppera), mora ponovo uključiti ono božansko, jer "(Raz)um koji je gluh za božanstvo i koji religiju gura u područje supkulture nije sposoban za dijalog kultura." (Tu citiram prema prevodu u Glasu Koncila, gdje pišu "(raz)um", naime na hrvatskom bi se reklo "moramo se suprotstaviti sužavanju uma na puki razum". "Dijalog" pak znači dija-logos, "dijeljenje logosa", a to pretpostavlja da strane u dijalogu dijele isti logos!)

Nakon ružnih riječi na račun islama, koji navodno odbacuje "logičnost" Boga i svijeta, papa kritizira Zapad, koji u doba Razuma, začetom u procesu zvanom "renesansa" (tj. grčkog i rimskog duha, kojeg je kršćanstvo zatrlo), u isto doba kada Carigrad propada, odbacuje religiju, i time postaje nesposoban za dijalog sa kulturom, kao što je islamska, koja je religijom još posve prožeta (kao što je Zapad bio prije).

Ovaj pak tijek misli, u kojem papa Nijemac kritizira modernu zapadnjačku "pozitivističku" racionalnost, banalan je, nevrijedan posebne pažnje; sve je to u posljednja dva stoljeća (kada trijumfira "građansko društvo") već bezbroj puta, na razne, i bolje, načine rećeno. Tako, ona digresija o islamu s pravom je postala jedino, što se zabilježilo i na što se, i u kršćanskoj i u islamskoj civilizaciji, reagiralo.

Papa, koji je prije stupanja na tron 20 godina bio Veliki Inkvizitor, smišljeno je ubacio grubu provokaciju, znajući da to neće ostati bez odgovora. Osnovna teza nikako ne stoji, i učeni bivši profesor to sigurno zna.

Nipošto nije točno, da je za kršćane bog "logičan", a za muslimane "transcendentan". Muhamed izrazito potiče traganje za znanjem; njegove su riječi: "Potraga za znanjem sveta je dužnost svakog muslimana. Tražite znanje, pa makar i u Kini." Muhamed, također, visoko uzdiže razum: "Bog nije stvorio ništa bolje, ništa savršenije i ništa ljepše od razuma." (Usput, o svetom ratu: "Najbolji džihad jest onaj kojim čovjek pobjeđuje sebe sama.") (Dapače: Sam Kuran jest jedan logos, i po tome je islam viši oblik razvoja monoteizma u odnosu na kršćanstvo. ) (Međutim, kao što svetogrđe otkriva istinu svetosti, tako otkriva i da je Alogos istina Logosa.)

Razlika, o kojoj je ovdje riječ, razlika je između "teološkog" i "mističkog" razumijevanja vjere, a oba postoje kako u kršćanstvu, tako i u islamu. "Via negativa" latinska je riječ za učenje mistika, po kojem se o Bogu ne može ništa reći, što on jest, nego samo ono, što nije; jer Bog je "transcendentan", izvan ovoga svijeta. Tako uće kršćanski i islamski i hinduski mistici, a s druge strane, od arapskih teologa i filozofa kao što su Ibn Sina (Avicena) i Ibn Rušd (Averoes) učili su i kršćanski skolastičari XIII. stoljeća.

Papi, dakle, za razvoj njegove teze o nužnosti religije kao osnovi znanosti, priča o islamu uopće nije bila potrebna; a kad je već islam spomenuo, da mu je do ozbiljne diskusije stalo, mogao je navesti znatno relevantnije autore od melankoličnog vladara razvalina. Mogao je, dapače, da mu je do "dijaloga kultura" stvarno stalo, citirati brojne islamske mislioce u korist svoje teze! (Usput, pisao sam u ožujku o tome , kako je papa ukinuo Papinsko vijeće za međureligijski dijalog, i pripojio ga Vijeću za kulturu. Odrekao je islamu, hinduizmu itd. dostojanstvo VJERE, proglasio ih je samo fenomenom KULTURE.)

Previše je učen bivši profesor Ratzinger, da bi slučajno ovako slabačak govor održao, i očito pogrešnu tezu iznio. Ona citirana rečenica, da je sve novo što je Muhamed donio samo loše i nehumano, središte je govora i njegov razlog postojanja. Ne, nisu krivi uobičajeno okrivljeni novinari, koji su to eto "istrgli iz konteksta", jer gore iznesena analiza kon-teksta pokazuje, da su napravili upravo ono, što se od njih željelo i očekivalo. Kao i oni islamski vođe, koji su organizirali prosvjede, pa i prijetnje.

Petrov nasljednik izrekao je to s očitim ciljem, da izazove upravo onakvu reakciju muslimana, kakva je uslijedila. Naknadno, državni tajnik Svetog stolca kardinal Tarcisio Bertone u službenom priopćenju tvrdi da Manuelovu prosudbu "Sveti Otac nije apsolutno namjeravao niti je namjerava usvojiti kao svoju". Da to nije namjeravao, to bi jednom rečenicom ograđivanja u svojem govoru i rekao; a on je zapravo optužbu i produbio, ustvrdivši da je islam u svojoj biti iracionalan, pa onda i nasilan!

Ostaje na znanje i ravnanje bojovnim katolicima: "Da, još nismo zaboravili da zmiji hereze treba satrti glavu!", i usput još kao ulagivanje bogobojnom (gdje ono "bojno", na izgled paradoksalno, istovremeno znači "bojati se" i "bojevati") Jurju Grmiću u njegovoj kampanji protiv islamskog terorizma, a kasnije isprike, naravno, stvar su puke dnevne politike, taktiziranje nažalost u ovo dekadentno doba nužno, što će svi iskreni vjernici naravnio razumjeti, i spremati se da obnove Opus Dei, djelo božje.

Pravi cilj ipak, u ovom trenutku, nisu muslimani kao takvi. Njihov bijes, nada se bojovni rimski biskup, izazvat će odgovarajuću reakciju na Zapadu, koji će shvatiti da se svojim mlakim pozitivističkim razumom ne može oduprijeti pohodu džihada, danas u obliku terorizma. Nada se, da će zaustaviti osipanje katoličkih redova, ne samo u Njemačkoj. Potrebno je da vanjska opasnost postoji, kako bi se kršćanske zemlje održale na okupu.

Stara je to priča, prastara; ali još uvijek može biti učinkovita. Pa onda, jednog dana, papa možda opet stekne svoje divizije.

Ružan pozdrav i moje najgore želje svima, koji navrate na moj blog i koji svraćahu i u vrijeme kada ne pisah! U posljednjih mjesec dana, kada nisam ništa objavljivao, bilo je u prosjeku 25 "hits" dnevno, dakle neki dolaze, namjerno ili nalete; a ja se nadam, da se barem dio zadrži više od pola minute, i da pročita neke moje eseje!

Evo neosjetno je prošla i godišnjica kreiranja ovoga bloga, bijaše to 6. rujna prošle godine, kada sam, onako usput, hirovito, poslao prvi tekst (naslovljen Moje čestitke vrlim građanima Sumpetra; sjećate li se toga? Vrijedi pogledati, jer radi se o temi pravedničkog, vigilantskog bijesa na pedofiliju, o čemu i kasnije pisah nekoliko puta, objašnjavajući da su mrzitelji ljubitelja djece značajniji za Sotonu od objekata njihove mržnje , a posljednji put o jednom sličnom incidentu, kada je rulja napala fotografa misleći da slika na plaži golišavu dječicu, i još je bio Nizozemac, dakle, kriv za pokolj u Srebrenici! Pa tako napadi rulje na osumnjičene za pedofiliju postaju redovni dio turističke ponude hrvatskoga Jadrana! ), koji je zapravo bio (osim uvodnog citata iz dnevnih novina) podulji citat iz jednog romana, naslovljenog "Ja, Lucifer", kojeg je, naravno, autor (Glen Duncan) napisao po mojim uputama.

A onda sam ja, koji kao Protivnik (Sotona) postojim oduvijek i svugdje (jer sam Ništa, kako prikazah u tekstu Ljepota mračne strane ), ja Lučonoša, koji sam tek hiroviti proizvod ljudske imaginacije i kao postojim tek u virtualnom prostoru, ovdje, u elektronskim konfiguracijama računalnih memorija i mozgova bioloških bića koje ovo čitaju, ja proizvod mašte i maštalac (a mašta je najveća moć), počeo razvijati, pričati, svoje vlastite priče. (Da li su te priče istinite? Odgovorio sam u tekstu o Da Vincijevu kodu.)

Pa je tako velik broj tekstova nastao, i kako to uvijek biva, s vremenom sam se u ovoj virtualnoj inkarnaciji (u ovom potprogramu) pomalo istrošio; napisao sam mnogo toga (za uistinu debelu knjigu!) i počeo se ponavljati, pa se često u novijim tekstovima pozivam na stare i prilažem linkove na njih, jer sam nešto već rekao na način, od kojeg trenutno za bolji nisam sposoban. Jedan ciklus se završio; jer čak i Majka se, završivši jedan šestodnevni ciklus stvaranja, odmarala.

Pa sam tako, kako davno već najavih, završio rukopis knjige na temelju ovih zapisa, uz dosta preinaka da bi se iskazivanje drugom mediju prilagodilo, pa ćete možda tu knjigu, naslovljenu sada "Evanđelje po Luciferu", moći uskoro i pročitati, ako tiskana bude; a ako ne, nema veze! Jer Sotona djeluje na mnogo načina, i prisutan je u većini onoga, što čitate; naročito tamo, gdje nikad ne biste pomislili, da se skriva!

Ipak, uz ostale mnogobrojne poslove, osjetim povremeno želju da se i u ovoj virtualnoj inkarnaciji javim. Pa ću je tako javljati ponovno, rjeđe nego u mojim najplodnijim danima kada sam skoro svaki dan nešto (i često dugačko!) pisao. I razdvojiti dvije vrste napisa, koje sam ovdje davao: one vezane uz onaj svijet u kojem sam Zrcalo , u kojem se Otac/Majka ogleda, i mlađi i stariji brat i sestra Isusa iz Nazareta (to je, otprilike "teologija"); i one, vezane uz ovaj griješni, kojem sam knez (pojednostavljeno, politika, odnosno demonologija).

Tako ću nastaviti pisati na ovom blogu, barem jedan napis tjedno, o temama "teologije". Za prekosutra (srijeda, 27. rujna) najavljujem komentar o riječima (samozvanog) namjesnika moga Brace na zemlji, kojima je uvrijedio muslimane, o čemu ste vjerojatno nešto čitali, citirajući jednog patetičnog kršćanskog luzera s početka XV. stoljeća (koji se, kada je moć mača izgubio i dobivao batine od Turaka, cendrao kako to nije fer; uostalom, privremeno su ga bili spasili Mongoli).

Otvorit ću pak drugi blog, koji će biti nazvan "Oko Luciferovo", sa komentarima dnevnih zbivanja na Brdovitom Balkanu, i na ovom svijetu, koji je Civitas Diaboli. Tu ću objavljivati komentare tekućih zbivanja, u pravilu, dvaput tjedno.

Himbeno vaš,

Lucius Horvat

Možda ste primijetili napiese u medijima prošloga tjedna o bordelu ("salonu za masažu"), koji je otkriven u Rijeci. Osobito je zabavno i privlačno to, što je vlasnik snimao svoje mušterije na djelu sa svojim djelatnicama; ne da bi ucjenjivao mušterije, nego žene koje su za njega radile. Među njima je jedna 42-godišnjakinja, koja inače vodi uredan bračni život. Sada su međim snimke došle u ruke policije. Mene osobito zabavljaju naslovi Bila sam seksualna robinja okrutnog makroa i Posjetitelji Ištvanovog bordela sada strepe od vlastitih žena.

Što me navodi na opasku o tome, kako se može stvarno, ako se hoće, gotovo potpuno iskorijeniti prostituciju.

Recept je jednostavan: kažnjavati one koji usluge koriste, a ne one, koje/koji ih nude. Švedsta je to uspješn provela.

Zamislite: Policija zatekne muškarca na djelu s kurvom (dobro, nađe se i drugih kombinacija, ali princip je isti), napiše mu prijavu i on ode na sud, ne mora biti kazneno, neka je prekršajno: dobije reciomo mjesec dana zatvora (bez mogućnosti zamjene novčanom kaznom), plus se njegovo ime i slika o njegovom trošku objavi u lokalnim novinama, a supruzi pošalje posebno pismo.

Pa da ga vidimo idući put! Kurvu ne treba ni kažnjavati, ionako će izgubiti mušterije.

Samo, naravno, zakone i dalje donose većinom dobrostojeći muškarci, kojima nije u interesu da se ta lijepa pojava stvarno iskorijeni. A i dobrostojeće žene si povremeno mogu prpriuštiti ponekog slatkog dečka; emancipacija, ne?

Tabaju se u Libanonu, opet, da je milina. Mnoge duše za mene , na sivim stranama. Ljudima mlađim od 50 izgleda nezamisliov d je Libanon nekada bio mjesto mira i ugodnog odmora, nešto kao danas hrvatski Jadran, francuska azorna obala ili Tunis. Bio je Libanon tada mirno, napredno, tolerantno mjesto; i baš zato smetao je Silama Zla, tj. mojim ljudima. I razbili smo ga pošteno. Pa pustili da se malo pridigne, pa sada sve ponavljamo!

Ah, lijepo je imati takva dugotrajna igrališta! Ove šorke na Zapadnom Balkanu bile su fine, ali prekratko je trajalo.

Slavi se 11 godina oslobođenja. Odnosno, pjeni se nekakva Vlada nekakve RSK iz Beograda, 11 godina agresije, okupacije i genocida u Repu7blici Srpskoj Krajini. Cijede, opet, jad i žuč, jer su ostali jebena stranka u ratu, koji su sami započeli.

Srbi su započeli 20. stoljeće tako, što su u samo šest godina (1912-1918) bili pobjedici u tri rata. Pa je mala, zaostala, provincijska Srbija (nešto kao danas Moldova) postala prava imperija. I onda im manija veličina udarila u glavu. i posve poludjeli. Pa su na kraju završili 20.stoljeće porazom u tri rata 1991-1999. (ne računajući Sloveniju). Ali još nisu izvukli pouku. Moji ljudi!

A danas u Zornjaku o temi o kojoj pisah neki dan, i o tome kako neki Srbi nisu sretni što Hrvatska postoji, piše moj dobar prijatelj don Živko. Pa se pita, nevino okicama žmirkajući: Fina je to demagoška metoda, tobože samo pitanja postavljam. Međutim, kao đavolji odvjetnik koji protiv đavola istupa, mirno mogu reći: da! Ispad nekoliko pijanaca opasniji je. Zato, jer je čin fizičkog nasilja. Nakon prvog kamena, još ima vremena da se stane na kraj razularenom nasilju, kakvo danas pustoši Libanon.

Biste li povjerovali, da i Luciferu može biti vruće? Bogami, ne bih ni ja! Ali ove klimatske promjene, koma!

Nego, dosadno mi je pisati sada nešto puno o onome što mene zanima, pa ću malo, onako sporta radi, pisati protiv sebe, odnosno u korist dobra, protiv nasilja.

Riječ je o onom hrvatskom selu , koje je nastradalo u ratu od Srba, dijelom od onih iz susjednog sela, pa su sada neki iz hrvatskog sela kamenovali neke srpske kuće u susjednom selu, pa je policija intervenirala i neke privela, pa došli Stipe i Suzana među Srbe, pa se narod hrvatski buni i masa svašta priča i žali se pa čak i prijeti.

Ima jedna stvar, kod nasilja. A to je da raste, od trenutka kada netko bez grijeha ih s grijesima baci prvi kamen.

Pa ako se nasilje želi na vrijeme zaustaviti, važan je onaj prvi kamen. Tu intervenirati, i eskalaciju spriječiti.

Prije 15 godina u Hrvatskoj, tadašnja tzv. JNA postupala je posve suprotno, i omogućila eskalcaciju sukoba daleko jače, nego što bi inače bilo moguće, štiteći Srbe od reakcija na prve pobune. Pa su na kraju sami Srbi stradali. Ali tek na kraju.

Sada, Hrvatska mora dokazati, da je bolja država, nego što je to Juga bila. Pa makar nečiji domoljubni osjećaji bili povrijeđeni. I zato treba već na prvi kamen odlučno reagirati.

Jer, "ne pale" objašnjenja kako su postojale "provokacije", osim ako i one nisu bile fizičke, da bi se opravdalo fizičko nasilje. Niti pali pozivanje na nasilje od prije više od deset godina. Tako su se i Srbi 1991. pozivali na nasilje ustaša 50 godina ranije kao opravdanje.

Kada je Riječ tijelom postala, kada je Logos oživio, stremeći probuditi one koji žive ali nisu budni, ona (Riječ), želeći svoju poruku prenijeti, od rascjepljenosti tijela i duha, spavanja i svijesti, nije mogla pobjeći; jer bijeg od rascjepljeosti stvara rascjepljenost. Govor o onom Jednom sam sobom stvara svoju protimbu, svoju zrcalnu sliku, stvara Drugog. Govor o Ocu ustoličuje Ime Oca, despota. Govor o Ljubavi stvara Mržnju.

I zato uvijek i neizbježno, dok ljudskom biću dobri anđeo šapće na desno uho, zli mu anđeo šapće na lijevo. I zato uvijek i neizbježno, dok ljudsko biće upućuje svoje molitve Kristu, spasitelju, molitve odlaze i njegovom bratu, Sotoni, upropastitelju. I zato Židovi, koji ne poznaju spasitelja, ne priznaju ni upropastitelja.

Otac/Majka ima beskonačno mnogo imena, i može se opisati na beskonačno puta beskonačno načina, putem čovjeku razumljivih kombinacija riječi i rečenica. Gnostici su ležerno izmišljali različite pričice i zapisivali ih, uvjereni da ono, što su izmaštali, jest istinit iskaz stvarnosti.

Svi su mitovi o stvaranju istiniti, kao što su i sve bajke o ljudima istinite (arhetipske). Sve one donose razne dijelove, razne uvide u Akaša kronike, neiscrpnu knjigu istina. I naravno, istovremeno, svi mitovi i sve bajke su neistinite, puke tlapnje. Kako su smješni oni, koji u Akašu jednim okom virnu i par redaka pročitaju, pa uobraze, da znaju Sve! Kako su opasni!

Jer stvaranje je svijeta događaj koji se nije dogodio u jednom trenutku, iako se zapravo jest dogodio u jednom trenutku; koji se nije dogodio ni u milijardu godina pa čak ni u beskonačnom vremenu, koji se stalno događa i već je odavno završen i još nije ni započeo. Jer vrijeme nema samo jednu dimenziju.

Logos je tapiserija, ali spoznajući tapiseriju, ne spoznajete a-logičnu iglu, koja ju je isplela (ovo je prema Lao Tzuu). Zato je stvaranje svijeta mistično i neizrecivo. Kao i svijet sam. Kao i svako ljudsko biće, koje u svijetu svijetuje, u logosu logoruje.

Ali se može, stvaranje svijeta, prikazati u pričama u metaforama. Mitologije svih naroda sadrže bezbroj priča i verzija iste priče; jedna je data u početku Tore (Knjiga postanka), svete knjige primitivnog plemena Hebreja. Ta je priča sirova i snažna, jednostavna i uzbudljiva. To je mit, koji je taj surovi stočarsko-ratnički narod razvio da bi sebi život osmislio, pročišćujući mitove okolnih, starih i kulturnih naroda Mezopotamije, Sirije, Palestine i Egipta, dok nije ostao samo jedan Bog (El) čije je ime Bogovi (Elohim, što se pak u hrvatskim prijevodima Biblije prevodi kao Bog). Mnogo sličnih priča ima; tako npr. sjevernoamerički narod Čejena kaže LINK NA VIKIPEDIJU da je svijet stvorio Maheo, u četiri dana a ne u šest, u priči sličnoj onoj hebrejskoj, samo bez krvavih detalja (Jahve kao suprotnost Elohimu, histerični i krvožedni demon noći, pustinje i vulkana).

Kako su zanosni mitovi, kako su lijepe bajke! Kako opčinjuje neiscrpnost ljudske mašte! Najbolji način da svladate Sotonu jest da mu ispričate bajku. Postajući sluge Gospodara Laži, postajete njegovi gospodari. Misleći pak da mu glavu satirete, postajete njegovi robovi.

A danas, u doba koje vi ljudi zovete "moderno doba" (a i ono će jednom biti antika), umijeće mitotvorstva dospjelo je, u onome što se zove Prirodna Znanost, do neslućenih novih visina. I tako je kozmologija, kao vrhunac niza stoljećima stvaranih blistavih mitova, razvila jednu uzbudljivu, detaljima bogatu, intelektualno zahtjevnu i emotivno zanosnu priču o stvaranju u "Velikom prasku", jedan mit pun egzotičnih bića i živopisnih čudovišta kao što su Crveni Divovi i Bijeli Patuljci, Kvazari i Crne Rupe, svemiri od deset i jedanaest dimenzija, fotoni i hadroni, kvarkovi i strune.

Sve su to izmišljotine; i sve su istine. Misliti da je samo jedan mit Istinit, i k tome čak samo jedna jedina osobita intepretacija jednog određenog mita, vodi u Laž. Ono što je Istina a ne samo istina, nema u sebi Smisla. Svijet nije beskonačno raznovrstan; nego beskonačno puta beskonačno, i više, sve do kolektiva svih skupova, koji sam nije skup (i broja svih brojeva, koji nije broj).

Dok su se mladi "alternativni" kulturnjaci iz inicijative Pravo na grad, o kojoj sam pisao prošloga tjedna, pobunili protiv zagrebačkog karizmatskog lidera Milana Bandića, što je ipak relativno bezopasno i bezazleno, zahuktavala se, u međuvremenu, socijalna i politička inicijativa "Svi smo jednaki", koja udara na puno opasniju metu, svetinju dapače: branitelje domovine, odnosno njihovu djecu.

Pitaju se mladi i naivni, koji se eto predstavljaju na blogu, prikupljaju potpise na peticiju, pa se bogami i u mas medijima imenima predstavljaju: zašto bi, o zašto netko imao direktno pravo upisa na fakultet na temelju zasluga koji je njegov otac ili majka imao prije deset ili 15 godina?

Zamislite, čak i nekakav letak tiskaju i još bi htjeli, da ga i drugi djele! Pa kamo ide ova zemlja!!??

Pitaju se oni pitaju, a i ne znaju, da govore protiv uljudbenih tradicija naroda hrvatskoga! Pa naravno da branitelji moraju dobiti bar dio onih privilegija, koje su u komunističkom mraku imali partizani i njihova djeca! Pa vidite kako lijepo i samorazumljiv UHDDR, HVIDRA i druge "udruge proizašle iz domovinskog rata" dobivaju status političkog čimbenika kakvog je nekad imao SUBNOR! Inače, ova povlastica upisa vrijedi od prošle godine, na temelju Zakona o pravima hrvatskih branitelja... iz 2004.

A sasvim je u skladu s tradicijama hrvatske uljudbe i to, da broj branitelja i "branitelja", kao i u komunističkom mraku, narastao preko svake realnosti. Tito je jednom bio rekao: "Da sam 1941. stvarno imao na raspolaganju sve prvoborce koji se sada javljaju, osvojio bih Berlin."

Do pobune je pak došlo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zato, jer je njegov dekan, gle čuda velikoga, odlučio poštovati slovo zakona i ne upisivati djecu branitelja izvan odobrene kvote. Jer, kaže, jednostavno na fakultetu nema mjesta za sve. Pa je tako ispalo, da će filozofiju i psihologiju i anglistiku i druge besposlice studirati samo djeca branitelja.

Otkuda mu drskost, da negira drugo veliko kulturno nasljeđe komunističkoga mraka, naime slavno "samoupravno dogovaranje i sporazumijevanje": ako nam neki zakon ne odgovara, lijepo se dogovorimo, da ga ne poštujemo!

Ja, Sotona, smatram da tu balavurdiju treba naučiti pameti, da više ne lupetaju gluposti protiv ovog divnog nepravednog reda i poretka! Zabraniti im potpisivanje peticije, ili poslati žbire, pa da zapisuju ime i prezime svakog, tko peticiju potpiše. Sve ih izbaciti s fakulteta i zabraniti im dalje školovanje! Neka ubuduće bolje biraju roditelje!

Spomenite samo riječ "pedofilija", i ne možete fulati: prva će reakcija biti ,garantirano, uzvišeno moralistička: koljiii! Pa je tako objavljena vijest Obitelji monstruma 32,5 godina, i hop, nema greške, prva reakcija: .

Tome sam posvetio svoj prvi post na ovom blogu, čestitajući vrlim građanima Sumpetra, koji su u pravednom bijesu napali kuću optuženog sa pedofiliju, i usput isprepadali turiste. Evo se nedavno dogodilo nešto slično, kada je grupa vigilanata pretukla jednog nizozemskog turista s fotoaparatom, sumnjajući da slika golu djecu; a nije, p pa mu se ministar ispričava.

A na komentarima uz taj članak u Jutarnjem, aj, još jedan divni i tipični proljev tisućljetne hrvatske uljudbe:


Napisah u jednom kasnijem tekstu. Pedofilija je danas posljednje seksualno ponašanje koje se u uobičajenom govoru još uvijek nedvoumno svrstava u "perverziju", a UVIJEK mora postojati nešto, što ćete vi ljudi monoteističkih misaonih struktura etiketirati kao perverzno da biste sami sebe uvjerili da ste "straight", ispravni, i da ćete ići u raj. da je početkom ovoga stoljeća pojam "pedofilija" imao pozitivno konotacije: ljubav prema djeci, bez ikakvih primisli (no, tada je bilo na raspolaganju puno drugih perverzija). U razdoblju prije drugog svjetskog rata priređivane su izložbe pedofilskih fotografija poluodjevene i nage dječice, i sve se to smatralo čistom umjetnošću, nećim uzvišenim, bez zlih primisli!

Pa pogledajte uostalom uobičajene prikaze madone s malim Isusekom (kojem se često vidi dražesna mala piša) i prikaze slatkih bucmastih i rumenih anđelčića s krilima, na slikama religioznih motiva puritanskog XIX stoljeća, prije nego što su došli impresionisti pa je slikarstvo kao umjetnost otišlo dođavola, tj. domene! Golom djetetu doslikaju krila, i onda je to kao okej. Te slike i danas s uvažavanjem gledate u muzejima; a danas da netko tako nešto naslika, nema šanse da ga ne nazovu pedofilom!