Evanđelje po Luciferu

Moj stari pajdo, don Živko, čijoj sam zanimljivoj kolumni u Zornjaku već posvetio nekoliko komentara (posljednji put o pitanju Da li je papa komunjara?), posvetio je, prošloga tjedna, čak dvije kolumne najavi osnivanja ateističke udruge "Protagora", [LINK=http://jalucifer.blog.hr/arhiva-2006-01.html#1620589041]što sam i ja već spominjaoLINK].

U svoja dva komentara dobro prikazuje muku moje prijateljice Svete Majke Rimske Crkve, koja mora prihvatiti svijet u kojem štuju osobnu slobodu i vjersku toleranciju, te sotonske izume Novog vijeka, a pokušava i dalje, ideološkim trikovima kakve je koristila i prije 1500 godina, diskreditirati idejne protivnike.

U prvom komentaru svečano proklamira da se Katolička crkva zalaže za "punu slobodu savjesti i vjeroispovijesti" i žali ako su "ateisti, odnosno bezvjerci negdje doživjeli ponižavanja". Pa čak kaže, kako bi udruga "Protagora" od Katoličke crkve mogla dobiti podršku!

U drugom pak tekstu udara provincijski župnik don Živko u finije strune, upuštajući se u filozofiju. Pa onako "s neba pa u rebra", sofista Protagoru, izrazitog bezbožnika i egoista, proglašava prorokom, pretečom Kristovom! Naime: "Tvrdio je da je čovjek mjera svih stvari, a poslije ćemo u kršćanstvu saznati da je doista tako. Druga božanska osoba Bog Sin vječno je odlučio biti čovjek".

Zaista nevjerojatnu količinu neznanja, ili bezobrazluka, treba imati, da se ovako skoči preko misaone provalije od Protagorine slavne sintagme, ka kršćanskoj poruci moga Brace, Isusa Pomazanika!

Jer, naravno, Protagora je mislio na običnog čovjeka, svakodnevnog čovjeka, čovjeka ovoga svijeta, koji slijedi svoje dnevne želje i interese. Nema tu nikakve transcendencije, nikakvog interesa za onostrano!

A kada se proklamira: "Da čovjek je mjera svih stvari, a taj jedan je Isus Nazarećanin, koji je živio prije 2000 godina", to je kao kada slavni Broj 1 iz Alana Forda kaže: Svi za jednog, jedan za sve; a taj jedan sam ja!

Takvim su se bijednim retorskim trikovima služili Aurelije Augustin i drugi crkveni naučitelji IV. i V. stoljeća, proklamirajući da je pojava Sina Božjeg na zemlji učinila nepotrebnim sve dosadašnje filozofije. Jer, sve što vrijedi u njihovim promišljanjima sadržano je već u poruci Svetoga Pismna, a ono što tamo nije sadržano, bezvrijedno je, dapače štetno.

i kako su zadobili političku moć (jer su biskupi, od 325. godine, pokleli pret trećim iskušenjem koje meni, Sotoni, pripisuju da sam postavio pred Isusa, naime hlepnjom za svjetovnom moći), koristili su je odlučno i okrutno ne protiv svih drugih religija, nego i protiv cjelokupnog grčkog, rimskog, egipatskog i babilonskog nasljeđa filozofije i znanosti. Rulja kršćanskih fanatika, potaknuta od jednog drugog sveca i naučitelja, Ćirila Aleksandrijskog, godine 415. spalila je Aleksandrijsku biblioteku i ubila filozofkinju Hipatiju (po kojoj se dana zove jedna organizacija koja promovira Free knowledge in action for the people of the world). Proces uništavanja starih znanja završen je zatvaranjem Akademije u Ateni, 529. godine.

Gotovo sva znanja starih mudraca i filozofa, tisuću godina prikupljana, imena koja danas ponovo slavite zahvaljujući tome što su neke njihove spise sačuvali Armenci, Arapi i Židovi, bila su zaboravljena; raskoš raznolikih filozofskih ideja, ljepota drame, pjesme i romana, slikarstva i kiparstva, znanja iz medicine, zemljopisa, astronomije, kemije itd.

Nastupilo je mračno doba, tisućugodište vladavine Crkve, jedne jedine (podjela u XI st. ništa bitno nije promijenila, bio je to sukob unutar porodice). A na početku su bili ovakvi ignoranti, koji su, možda, iskreno vjerovali da su sa Svetim Pismom svo znanje svijeta popili. Pa onda mogu onako nonšalantno govoriti o Protagori , a da o njemu nemaju pojma!

Bog je sveznajuća. Zna sve, što jest, jer sve što jest jest po njoj. Nemoguće je, da išta pobjegne moći njegovog neznanja.

»Duh sve istražuje, pa i dubine Božje. Ta tko od ljudi znade što o čovjeku, osim duha ljudskoga koji je u njemu? Tako i o Bogu nitko ne zna - osim Duha Božjega.« (1 Kor 2:10-11) Citirajući te riječi, Aurelije Augustin dodaje »Ima nešto u čovjeku što ne zna ni sam duh čovječji koji je u njemu, a ti, Gospodine, znaš sve što je u njemu, jer si ga ti stvorio.« (Ispovijedi, 10:7)

Naslutio je Augustin, istina, da ima nešto u čovjeku što ni on sam ne zna. Današnji psiholozi, bez obzira na razlike u školama, dobro znaju, da ljudski duh zapravo ne zna, što jest u njemu; iako, naravno, može to istraživati. U tom istraživanju potrebna mu je pomoć, da li Boga, da li psihijatra. (Augustinov odonos prema majci, koji ga vodi do toga da osudi grijehe tijela uopće neodoljivo mami na psihoanalitička objašnjenja.)

Sigmund Freud je to spoznao, i stvorio suvremenu psihologiju. I nije slučajno da je on bio Židov. Židovi poznaju pluralističku ontologiju kada o čovjeku i njegovoj duši govore, suptilniju od grubog kršćanskog dualizma tijela i duše. Oni, tradicionalno, poznaju animalnu dušu (nefeš) od koje potječe Jecer ha-rá, "griješni poriv"; poznaju rúah, i poznaju néfeš; neću sada više o tome.

Duh čovječji ne zna, što je u njemu. A duh Božji? Da li on zna sve što je u njemu? Baš sve?

Ili i Boginji, možda, ponekad treba vanjska pomoć, da spozna samog sebe?

Zašto bi se, recimo, razdvojila na tri osobe? Kakva je to čudna šizofrenija?

Ne treba li ipak i Bogu nekada psihijatar?

Ta pogledajte koliko je greški napravila i koliko se jedila, o čemu nam tako upečatljivo govori Stari Zavjet, o čemu nam još upečatljivije govori 2000 godina kršćanstva, punog krvi, masakra, tlačenja, progona, ludosti!

Ja, Sotona, koja sam Ništa nasuprot njenom Sve, koja sam Tama nasuprot njenoj Svjetlosti, koji sam Ja, ja koja sam jedini istinski "Ja" u svemiru, također sam i psihijatrijski kauč, na kojem On leži, trudeći se spoznati samog sebe.

Na parlamentarnim izborima u Palestini pobijedio je, (ne)očekivano, radikalni, šovinistički, teroristički Hamas.

Pa je vlada Izraela, koja se uredno služi terorom svih ovih 58 godina postojanja države, odmah rekla da tu vladu ne priznaje, jer s teroristima nema pregovora.

Pa je i vlada SAD hitro izjavila da bi te izbore bilo najbolje poništiti i ostaviti sadašnju vladu, krotku i uzorno korumpiranu, idealnu vladu pokornu neokolonijalnoj vlasti, da i dalje vlada, makar i protiv volje većine stanovništva.

A tu vladu, pak, držao je sada na izborima gubitnički Fatah, nekada također teroristička organizacija.

Palestinci, arapski stanovnici područja koje je 1947. odlukom Vijeća sigurnosti OUN podjeljeno na Izrael i Palestinu, dvije nezavisne države, bili su jadni gubitnici ratova koji su uslijedili odmah iduće godine i zatim do 1967, u kojima su trijumfirali izvanredno dobro organizirani, naoružani i odlučni Židovi, obnavljajući legendarne pobjede od prije 3000 godina, i obnavljajući svoje tadašnje okrutno postupanje s pobjeđenima.

Palestinci niisu dobili svoju državu, i nemaju je ni danas (samo jadnu "samoupravu"). Izraelci su uredno gazili ama baš sve rezolucije Vijeća sigurnosti, koje su se na Palestinu odnosile.

Nitko nije fermao te luzere pol posto u svijetu.

Pa su onda, 1960-ih, pribjegli međunarodnom terorizmu, naročito otmicama aviona, da bi privukli pažnju na sebe. U čemu su i uspjeli. Kasnije su te metode napustili.

Onda su, 1987, pokrenuli "intifadu", borbu za svoja prava, služeći se prvenstveno nenasilnim metodama građanske borbe.

Židovi su im se smijali, prezirali ih i gazili.

Pa su opet posegli za terorizmom. Za ludim, surovim, nepravednim nasiljem.

Pa su dobili "samoupravu", koja ima status kao nekadašnji bantustani u Južnoafričkoj Republici (u doba aperthajda, Izrael i Južna Afrika odlično su surađivali - ekonomski, vojno, politički). Izraelu, naime, odlično služe Palestinci kao rezervoar jeftina radne snage.

Uz svakodnevni igrokaz divnog kruga zla i nasilja, u kojem ja Sotona toliko uživam, gdje svaka akcija Hamasa jest odmazda za prethodni napad Izraelaca i svaka akcija Izraelaca odmazda za prethodnih napad Hamasa, odigravala se izgradnja sustava aparthajda, podjele rasa, gdje nadmoćna rasa eksploatira podjarmljenu, ne morajući im davati nikakva građanska prava jer nisu njeni građani, a ipak ih imajući pod posvemašnjom kontrolom jer nemaju nikakvih pretpostavki za funkcioniranje suvisle države.

Palestinskom upravom, nekadašnjim borcima za samostalnost i teroristima iz Fataha, zavladala je posvemašnja korupcija. Zavladala je pohlepa za sitnim dobicima, nasuprot jadu većine stanovništva.

I tako, Hamas je dobio izbore, zapravo, primarno kao izraz socijalnog bunta protiv nekadašnjih lidera borbe za slobodu iz Fataha, a ne mržnje prema Židovima.

Krug zla i nasilja nastavit će se. Golem broj Palestinaca sada je u izbjeglištvu. I grade svoju nacionalnu svijest: nekada su bili naprosto Arapi ("Palestinci ne postoje, bila je mantra izraelskih vrhovnika od Golde Meir nadalje, pa i danas tako misle iako ne govore, i donekle su imali pravo), sada su Palestinci. Nova nacija. Ljudi bez domovine, žrtve povijesti, tlačeni od jačeg.

U progonima, u iskušenjima, razvijaju se. Uče.

Uče od svojih rođaka Židova, koji su prošli kroz 1800 godina slične sudbine. Bune se na sve načine, i služe se terorom, kao i nekadašnji zeloti.

Vrti se kotač povijesti.

Pisao sam jučer, u tekstu koji je ispao prilično opširan (a ovaj, bogami, još opširniji, a da ipak nisam rekao sve, što sam htio!), o političkim kretanjima u Latinskoj Americi, gdje, kada je postignuta određena politička stabilnost demokratskih režima, vlast masovno osvajaju lijeve stranke, izrasle iz stoljetnih iskustava društvenih borbi.

Danas, povezujući dvije teme o kojima pišem (što možete vidjeti desno, u spisku mojih dosadašnjih napisa, koji sam nedavno podijelio na pet rubrika!), naime analize zbivanja u svijetu kojim vladam (ovaj svijet "civitas terena", po Svetom Augustinu je također "civitas diaboli") i prijateljskog bockanja moje prijateljici Rimske Crkve, napisat ću nešto malo o te ologiji oslobođenja, tom (kažu mnogi) čudnom kršćansko-marksističkom hibridu, kojeg sam bio spomenuo, usput, prilično davno, u tekstu
Ni meni nije lako razlikovati dobro i zlo.

Pitao sam tada: može li se bez ostatka reći da su oni svećenici i biskupi u Latinskoj Americi, koji su kroz teologiju oslobođenja, razvijajući ideju da pripadnici klera, koji su po katoličkom učenju nezaobilazni posrednici između vjernika i Boga, ne bi trebali brinuti samo o spasu njihovih duša za vječni život, nego i o ovosvjetskoj dobrobiti i pravdi, došli u kontakt i surađivali sa ateističkim, marksističkim revolucionarima, pa i sa revolucionarnim pokretima i gerilskim borbama (u kojima su neki i sudjelovali), da ne spominjemo ilegalne sindikate i štrajkove i druge oblike otpora vlastima, može li se dakle reći da su oni, jednostavno, zli, da su prešli na stranu Sotone tj. moju, dok su s druge strane oni svećenici i biskupi, koji su podržavali fašističke diktatore u toj istoj Latinskoj Americi, na čelu sa papom Ivanom Pavlom II i kardinalom Josephom Ratzingerom, sadašnjim papom Benediktom XVI, ako možda baš i nisu bili sveci, ipak ostali na strani Dobra, na strani moga Brace, koji je eto učio da se ne treba odupirati zlu, i da treba dati "caru carevo a Bogu božje" (što je onda Sveti Pavao još temeljitije razradio, i u doba okrutne vladavine rimskog imperijalizma naučavao da su sve vlasti do Boga)?

Današnji papa, jedan odlučni čovjek kojem ne padaju na pamet neke besmislice kao njegovom prethodniku mlakonji (koji se uiostalom u ovom pitanju posve odlučno postavio, jer je ipak bio konzervativac!), zbog čega sam ga već nekoliko puta pohvalio, koji naravno, ni slučajno, nije marksist (ali bi bilo bolje, da je), nema nikakvih dilema u tom pogledu: fašizam se može tolerirati, ali marksizam ne! On je, bivajući više od dvadeset godina (1981-2005) pročelnik Kongregacije za nauk vjere, faktički drugi najvažniji čovjek u Vatikanu, intenzivno radio na suzbijanju "teologije oslobođenja" u Latinskoj Americi, izričući osude njenih glavnih zastupnika ("Kongregacija za nauk vijere" nekada se naime zvala "Oficij svete inkvizicije").

Oni svećenici, koji su pedesetih i šesdesetih godina prošloga stoljeća bili duboko uznemireni velikim siromaštvom masa i okrutnošću vladajući oligarhija u Latinskoj Americi, počeli su interpretirati kršćansku žudnju za istinom i pravednošću na Vatikanu neprihvatljiv "svjetovan" način.

Nisu se naime ograničili na to da upozoravaju na riječi moga Brace će se, jednog lijepog dana, u raju, "gladni (pravde) nasititi" (Mt, 5:6) a "bogataši teško ući u kraljevstvo nebesko" (Mt 19:23); nisu se zadovoljili time da bijednicima i potlačenima pričaju o pravdi koja će biti postignuta u nebu, u vječnosti, u onostranosti. Okrenuli su se ovom svijetu i očiglednim nepravdama oko sebe, u koje su i klerici marljivo bili uključeni.

Nisu se ograničili ni na to, da siromahe tješe kako su oni "bliži Bogu", nego su, iz svoje pozicije neminovno privilegijranih na ovome svijetu, tu izlizanu parolu ozbiljno prihvatili, i počeli pažljivo slušati, što im siromasi govore. Umjesto da samo propovijedaju u crkvama i predaju na sveučilištima i seminarima, zalazili su među siromahe u gradu i na selu, izučavali njihovo iskustvo i njihove misli, i učili od njih, da bi ih mogli naučavati.

Promišljaju o tome, koji su izvori trajne bijede širokih masa; i nasuprot letargičnoj kršćanskoj mantri da je ovaj svijet ionako "dolina suza" i da se protiv nepravdi ne isplati boriti, uzimaju sebi za uzor riječi Marije Bogorodice (Eh, koja je to fufa bila! Mnogo bih vam mogao pričati, ali to je jedna druga tema.): "Iskazao je snagu rukom svojom, raspršio ohole u namisli srca njihova. silnike zbacio s prijestolja, i uzvisio neznatne; gladne napunio dobrima, a bogate otpustio prazne" (Lk 1:51-53) i naputak apostola Pavla: "Ta nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta." (Efežanima, 6:12)

Tako oni dolaze u susret sa marksizmom, i neki od njih (uvjereni, da cijelo vrijeme slijede autentični kršćanski poriv!) otvoreno prihvaćaju marksizam kao metodu znanstvene analize svijeta u kojem vlada Kapital, ne prihvaćajući, naravno, ateističke zaključke "historijskog i dijalektičkog materijalizma" (kao što, recimo, da dam usporedbu koja će mnogima biti bliska, mnogi smatraju da je za kršćanina prihvatljivo baviti se jogom kao metodom relaksacije i rekreacije, dok službena crkvena doktrija jogu oštro odbacuje kao dio paganskih rituala).

Oni, umjesto službenog crkvenog "klasnog kompromisa" (socijalno učenje koje je Crkva lansirala krajem XIX. st, kada je uopće prvi put primijetila da postoje nekakvi "socijalni problemi"), počinju prihvaćati nužnost "klasne borbe", stavljajući se na stranu proletera i bezemljaša, i osuđuju privatno vlasništvo u kojem vide izvor zla (što je drastično vidljivo u Latinskoj Americi, gdje veleposjednici vladaju ogromnim područjima, a siromašni seljaci su faktički u položaju kmetova, pa je zemljišna reforma i dalje značajna tema) i prihvaćaju ideal kolektivnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju kao cilj (podsjećajući, da su i prvotni kršćani živjeli u komunističkom sustavu, kako to prikazuju Djela apostolska, 4:32-35).

Pobunjenici protiv tih nepravdi, čak i ako osobno vjeru odbacuju, slijede autentični kršćanski poriv za pravdom, i Crkva im mora izaći u susret. (Naravno, iz Vatikana su im Wojtila i Ratzinger poručivali da podržavati klasnu borbu znači podržavati nasilje i mržnju među klasama. U drugim slučajevima pak, podržavajući borbe koje joj odgovaraju, Vatikan i biskupi znali su razlikovati borbu za pravdu od nepravednog nasilja, žeđ za pravdom od mržnje.)

U tome su ti svećenici i teolozi, slijedeći svoju osobnu socijalnu svijest i savjest, pozitivno odgovarali na neke težnje, koje su se oblikovale u van-crkvenim, radikalno lijevim pokretima, i jednako tako kao "revizionizam" bile osuđivanje od komunističke centrale u Moskvi. Začetnik teologije oslobođenja, 1960-ih godina, bio je Peruanac Gustavo Gutiérrez, koji je i skovao taj pojam 1972 (njegova knjiga na engleskom: A Theology of Liberation: History, Politics and Salvation, Orbis Books, 1988 ), koji je u svojim teološkim promišljanjima izašao u susret ideolozima Komunističke partije Perua, koji su povezali marksističku sekularnu utopiju komunizma sa kršćanskim milenarizmom, utopijsko-religioznim izrazom socijalnog bunta potlačenih masa od kršćana prvih stoljeća (prije nego što su biskupi prodali duše Sotoni prihvativši slizati se sa svjetovnim vlastima), preko srednjevjekovnih flagelanata, "Ćeške braće" i Münsterske anabaptisičke komune 1534-1535, pa do nekih današnjih protestantskih crkava kao što su mormoni i adventisti.

Milenaristi (ili: hilijasti) naime, osim spasa pravednih na onome svijetu, vjeruju i u jednu osobitu ovosvjetsku utopiju, odnosno vjeruju da će u budućnosti, nakon drugog dolaska moga Brace, kada ja, Sotona, knez ovoga svijeta, budem okovan u Bezdanu, pravednici s Kristom kraljevati, na ovom svijetu, tisuću godina (Otkrivenje, 20:3-5), prije nego što dođe do konačnog obračuna Dobra i Zla. (A usput: sam Krist u Otkrivenju 22:16 sebe naziva "Sjajna zvijezda Danica", a ta zvijezda je Venera, tj. Lucifer; kako vam govorih više puta, dobro i zlo, moj Braco i Ja, nismo razdjeljeni tako žestoko kako vam propovijedaju, tu možete, vi što se kršćanima zovete ili od kršćanstva, čak i kada mu leđa okrećete, zavisite, naučiti koješta od kineskog taoizma, pa donekle i od Židova)

Da pak marksistička komunistička utopija ima duboke korijene u židovskom i kršćanskom monoteizmu, osobito misticizmu, mnogi su analitičari pisali, tako da je to notorna stvar; samo, gle čuda, na toj su paraleli najčešće zasnivali osudu marksizma!

Osnivaju se razne katoličke organizacije koje prihvataju postavke teologije oslobođenja; ze europljane, neobično zvuči da su u prvim redovima često bili pripadnici Družbe Isusove, isusovci.

Godine 1956. osnovana je katolička organizacija CELAM (Consejo Episcopal Latinoamericano), zamišljena kao oruđe borbe protiv "protestantizma, komunizma, spiritizma i masonerije". Bilo je to u doba borbenog antikomunističkog pape Pija XII.

Postepeno, međutim, zastupnici drugačijih shvatanja preuzimaju većinu u CELAM-u. Sudjeluju na II Vatikanskom koncilu i bivaju ohrabreni potporom koju dobivaju od koncilskih papa Ivana XXIII i Pavla VI, i djelomičnim uspjehom u kreiranju zaključaka Koncila.

Godine 1968. na svojem kongresu u Medelinu u Kolumbiji CELAM proklamira radikalni zaokret i priklamira borbu protiv kapitalizma i podršku revolucionarnim pokretima.

Nekoliko godina kasnije, međutim, pod pritiscima iz Rima CELAM odustaje od radikalne platforme. Definitivno se odriče natruha progresivne politike na svojem kongresu 1979. godine, na kojem je sudjelovao i tek izabrani papa Ivan Pavao II, koji je borbu protiv teologije oslobođenja u Latinskoj Americi smatrao jednako važnom kao borbu protiv komunizma u Istočnoj Europi. On je odlučno osuđivao shvaćanje moga brace kao "političkog borca" i "subverzivca", iako je priznavao, da u marksizmu postoji "osnova istine" o eksploatatorskoj prirodi kapitalizma.

U međuvremenu, kako je CELAM odbacio radikalne stavove, osnovan je u Čileu 1971. (za doba Aljendeove vlade) pokret Kršćani za socijalizam i brzo se proširio u druge zemlje Latinske Amerike, pa i u Europu i SAD. (Bilo je sličnih nastojanja i ranije u Europi, npr. Pokret svećenika-radnika u Francuskoj 1950-ih godina.) U Španjolskoj su npr. djelovali u ilegali i surađivali sa socijalistima i komunistima u borbi protiv Frankovog režima. Niz sličnih pokreta i organizacija, kao i bezbroj lokalnih grupa, osnovano je i djeluje u svim zemljama Latinske Amerike.

Godine 1982. papa zabranjuje svećenicima da se bave politikom (što je u praksi značilo: da se suprotstavljaju "legalnim" vlastima, pa makar to bile okrutne diktature - glavno, da su to KRŠĆANSKI diktatori), što se posebno odnosi na pokrete Kršćani za socijalizam i Svećenici za narod, ali ne i na konzervativne organizicje kao Opus Dei i Tradicion, Familia y Propriedad.

Neposlušnost isusovaca išla je tako daleko, da je iste godine bio prisiljen u Družbu Isusovu uvesti prisilnu upravu! U to doba, kako rekoh, u osobi kardinala Josepha Ratzingera, koji će mu postati i nasljednik na papisnkom stolcu, dobiva vjernog suborca.

Teologija oslobođenja i socijalna i politička praksa koju je zastupala nikada, međutim, nije iskorijenjena. U Brazilu recimo ona je i dalje prevladavajuća među klerom, pa su njeni zastupnici snažno prisutni u alterglobalizacijskom pokretu, kao što je World Social Forum, koji sam jučer spomenuo.

Još bi se mnogo tu moglo napisati o čudima Latinske Amerike i njene osobene teologije, ali ovo je već i previše za jedan tekst na jednom skromnom blogu.

I koji, onda, rade za mene, Sotonu, pitate se vi?

I jedni i drugi, naravno. :)

Tijekom dva stoljeća svoje povijesti, otkad se se slobodili od kolonijalne vlasti Španjolske i Portugala (koje se pak golemim količinama opljačkanog američkog zlata i srebra nisu obogatile, nego upropastile, i omogućile uzlet kapitalizma u Nizozemskoj i Engleskoj!), Latinska Amerika bila je Kontinent pučeva, kako je glasio naslov jedne knjige, izdane 1970-ih godina. "Popio tekilu, skupio gerilu", kako kaže jedna pjesma – tako je to išlo iz generacije u generaciju, bez smisla i nade. Brzo su se smjenjivali diktatori, još brže predsjednici, koji su uglavnom i sami vladali kao diktatori i gotovo nikada nisu bili smjenjeni na izborima. Do 1980. (ne da mi se sada tražiti novije statistike), bilo je ukupno oko 500 uspjelih državnih udara. Haiti je imao 37 diktatora, a Salvador 127 predsjednika vlade.

Nikakako se kontinent nije uspijevao izvući iz začaranog kruga feudalne društvene strukture, moćne vojne oligarhije (vojska je prvenstveno bila sila za unutarnje obračune, a ne za obranu države od vanjskih prijetnji), okrutnosti pobuna očajnih bjednika, gerile koju je bilo teško razlikovati od bandita, policije koja je bila u službi bandita na malo višim položajima, te bezobzirnog pritiska moćnog sjevernog susjeda, koji je mnogo puta direktno poticao i organizirao državne udare, kada im neka vlada ne bi bila po volji.

Danas, gle čuda iznenada, nazivaju Latinsku Ameriku "kontinent ljevice", pa tako i na meni dragom blogu anarhista i radikalne ljevice ]liganaroda. Objavili su u posljednjih mjesec dana dobre tekstove o Zapatistima, indijanskim revolucionarima iz meksičke pokrajine Chiapas, pa o novom predsjedniku Bolivije Evi Moralesu, još jednom indijancu, koji je imao muda reći notornu istinu da je George W. Bush opaki terorist, te nešto o drugima.

(Najme kaj? Moram vam priznati, ja Knez ovoga svijeta: Juraj Grmić je naravno moj čovjek, kao i velika većina onih, koji su uvjereni da ih osobno Bog nadahnjuje da uništavaju svoje neprijatelje, jednako kao i Osama i njima slični. I imaju pravo da ih nadahnjuje Bog, jer nadahnjujem ih ja Sotona, koji jesam Bog, koji sam četvrta osoba Božja. Volim zadobivati njihove duše, ali to je tako lako, nikakav izazov! Ja, Sotona, Protivnik, također sam i Lucifer, Lučonoša, onaj koji vam donosi luč istine, pa makar to bila skromna istina sa malim "i", a ne ona veličanstvena, svespaljujuća Istina moga Oca, kojoj vas podučava Sveta Majka Rimska Crkva. Ja, koji sam Lilith u svojoj ženskoj inkarnaciji, volim se i razmetati, volim slavu, volim da se za mene čuje i zna. I zato volim, da se istine govore. A naškoditi mi ne mogu, jer Laž je moćnija od Istine. Zlo razdire samo sebe, ali se i uvijek rađa iz samog sebe.).

Inače, preporučam za čitanje i tekst Inoslava Beškera, novinara koji se i u "mračno doba" proteklog desetljeća nije libio javno napisati, da je ljevičar, u Zornjaku.

Svojedobno je jedan desničar ogorčeno konstatirao: It is cool again to be comunist. A danas, gle čuda, pitaju se zabrinuto, Zar je i papa postao komunjara!?

Za Evu Moralesa prvi put se u svijetu više čulo ujesen 2003, kada su u Boliviji započeli krvavi okršaji zbog odluke tadašnje vlade da prodaje prirodni plin Mieksiku i SAD, pod vrlo nepovoljnim uvjetima, u interesu krupnog kapitala i uskog sloja dobrostojećih Bolivijaca, ne pokušavajući da svoje prirodne resurske iskoriste za dobrobit siromašnih seljaka. Bilo je stotinjak mrtvih u sukobima. Evo Morales, tada zastupnik u parlamentu, bio je, iako ne posve otvoreno, na čelu pobunjenika.

Morales zastupa interese proizvođača koke, koji stoljećima proizvode tu biljku, koja služi kao blagi anestetik, čije lišće tamošnji indijanci žvaču tisućeljećima. Pomaže u savladavanju boli i umora. Ima, naravno, štetnih utjecaja kao i svako sredstvo za umjetno mjenjanje raspoloženja, ali ne više od nikotina ili alkohola.

Koku npr. redovno koriste indijanci iz naroda Quechua i Aymara, iz najvišeg grada na svijetu, Potosija, radeći u rudnicima srebra i kosritra na planini Cerro Rico iznad grada (grad je na 4100, a vrh planine na 4780 metara nadmorske visine). Španjolski su osvajači osnovali rudnik i grad u XVI stoljeću, koristeći indijance kao robovsku radnu snagu. Radnici se danas svakoga dana pješke penju na planinu, rade bez pomoći strojeva ili čak životinja, eksploatirajući žile na većim visinama, ne tako bogate kao one niže, koje su iscrpljenje. Bez koke, ne bi izdržali napor. Dnevna zarada je oko jednog dolara, a prosječni životni vijek rudara 48 dolara.

Zapadna je industrija pak iz lišća koke izdvojila alkaloid kokain, daleko snažnijeg djelovanja, koji se, uglavnom kod bogataša koji imaju novaca da ga kupe, počeo koristiti kao droga. Pa su proglasili "War against drugs" i zabranjuje seljacima da uzgajaju biljku od koje su živjeli još prije dolaska Europljana u Ameriku, a ne daje im se nikakva alternativa, osim, doslovce, smrti od gladi, jer zapad će organizirati vojne udare protiv svake vlade kja bi, na način koji je čak i u SAD normalan, pokušati makar i blagu redistribuciju društvenog bogatstva u korist siromaha (isto je u sa makom u Afganistanu i opijumom u "zlatnom trokutu" u Indokini).

(Kakav prekrasan krug zla, koje se hrani sobom samim! Velika su djela moja!)

Evo, kada već spominjemo Boliviju. zadržat ću se na njoj, može neke zanimati, a drugi će možda, u gotinama kje dolaze, naletjeti na ovaj tekst kada traže podatke o Boliviji.

Godine 1945. indijanski domoroci osnovali su Nacionalnu federaciju seljaka. Pod njenim pritiskom, vlada izglasava povratak zemljišnih prava domorocima i legalizaciju sindikata. Značajna je mjera bila i legalizaciju tradicionalno sklopljenih brakova, čime je ugrožena moć gore spomenute Svete Majke.

Oligarsi organiziraju državni udar. Indijanci započinju oružanu revoluciju u Zapatinom stilu. Pobuna ruši oligarhe, ali vlast ne preuzimaju seljaci, koji nemaju obrazovanja za to, nego obrazovani urbani hispanizirani indijanci i mestici, ljudi obično konfuzni i rastrgani različitim silama koje žele pomiriti oko sebe, i unutar sebe samih.
Provode redistribuciju zemlje, nacinaliziraju rudnike (što prolazi relativno mirno, jer rudnici nisu više tako profitabilni, pa je Kapitalu sasvim prihvatljivo da se država i sami rudari o njima brinu, a oni otkupljuju srebro i kositar po cijenama kojima na globalnom tržištu mogu upravljati), ukidaju ropstvo (da, to je bilo tek 1960-ih!), potiču osnivanje kooperacije rudara i radnika.

Vlade su nestabline, razdirane i dalje gore spomenutim mehanizmima kaosa. Političari stvaraju konfuzne koalicije, i dalje se događaju državni udari. Indijanci se i dalje odupiru svakoj vanjskoj dominaciji, uključujući i ambiciozne pokušaje nadobudnih ljevičara.

Legendarni Che Guevara, koji je pokušavao organizirati gerilu u Boliviji 1965-1967, govoreći španjolski, jezik osvajača, i sa svojim urbanim marksističkim koncepcijama, nije uspio zadobiti podršku seljaka. Ostao je usamljen, sa šačicom pristaša, i bolivijski su ga vojnici lako uhvatili i likvidirali.

Nemiri su stalni, ali generalno, ipak, tijekom tih pola stoljeća, bilo je manje poginulih u borbama nego drugdje u Latinskoj Americi.

Indijanci žive u očajnom siromaštvu, ali ogorčeno brane onu slobodu, koliko god jadna bila, za koju su se izborili. Jedan povjesničar i politolog, u knjizi zahvale i isprike američkim indijancima juga i sjevera, zaključuje o njihovom izboru: »Oni su odabrali i drže se svoje osiromašene i nesigurne slobode, umjesto svoga osiromašenog, ali sigurnog ropstva.« (Riječ je o divnoj knjizi Indijanski darovatelji. Kako su Indijanci obiju Amerika preobrazili svijet, čiji je autor Jack McIver Weaterford, a izdao ju je MISL, Zagreb, 2003. Toplo preporučam za čitanje!)

»Slab je izbor među trulim jabukama«, pisao je veliki William Shakespeare! Tako je to bilo, i još uvijek jeste, za veliki dio stanovništva Latinske Amerike: nesigurna sloboda ili sigurno ropstvo, a bijeda u svakom slučaju.

Ima li nade za bolje? Eh, ne pitajte mene; nada nije moje područje! Ali, propast sustava moći danas bogatih i moćnih, o čemu pisah, recimo glede nafte, glede klimatskih promjena, pa i
glede love, ili rast novih moćnika poput Kine mogao bi, MOŽDA, otvoriti prostor za alternative, koje bi siromasima donijele nekakav napredak. Naravno, mogao bi im donijeti i strašan nazadak i masovno umiranje od gladi.

MOŽDA je moguće, s vremenom, razviti neke realističke ekonomske i političke alternative današnjem trijumfirajućem kapitalizmu. Na južnoameričkom kontinentu, u gradu Porto Alegre u Brazilu, pokrenut je i sastao se četiri puta od 2000. i World Social Forum.

Evo, skoro mi je promaklo, da će ovo biti jubilarni stoti post! U 142 dana, nije loše! Kako već spomenuh više no jednom, zadnji puta kada sam sebi čestitao rođendan, naime četiri mjeseca, ja svoj posao ozbiljno shvaćam, jer "đavo nikad ne spava" ;-> po čemu sam bliži protestantima (teza Maxa Weberao vezi protestantizma i etike rada). Međutim, kako sam ja u sebi podijeljen i sam sebi proturječim, kako lijepo kaže moj braco (Mt 12:26, Mk 3:26, Lk 11:18, znam se, s uživanjem, prepustiti ljenosti! :)

No, nitko nije znao ni pogodio tko je autor citata, za kojeg sam pitao prekjučer, koji su neki pohvalili, a pročitalo dosta ljudi, jer bilo je 110 hits u ova dva dana, te 31 na forum.hr gdje sam pitanje također postavio.

Najavio sam, da će vas iznenaditi. Da je autor vrlo poznat, ali po sasvim drugačijoj literaturi.

Dakle: Autor se zove Samuel Langhorne Clemens. Poznatiji kao: Mark Twain! Knjiga se zove Tajanstveni stranac. U citatu sam koristio izdanje "Svjetlosti" iz Sarajeva 1960. g, samo sam kroatizirao.

Kompletnu novelu na engleskom možete naćiovdje.

Iznenađujuće, zar ne!? Evo prenosim nešto iz pogovora spomenutog izdanja iz 1960. Autor: Luka Semenović.

Jučerašnja "Slobodna Dalmacija" objavljuje intervju sa Božidarom Vučurovićem, četničkim vojvodom. Koij se hvali hvali odličnom suradnjom koji je tijekom rata u Bosni i Hrecegovini imao sa hercegovačkim Hrvatima, posebno sa Matom Bobanom.

Laž! Prevara! Himbena objeda prodanih duša i stoke sitnog zuba! Tako će zagalamiti neki dobri Rvatine, danas u Hrvatskoj.

Ali,naravno, ništa novo, ništa što već nije bilo poznato.

Stalno je išla ta suradnja, na dva načina.

Prvo: Hercegovački Hrvati usko su surađivali sa Srbima, slijedeći strategiju da je najvažnije uništiti Turke, pa onda Bosnu podjeliti sa Srbima. Često su direktno surađivali, pa i se i slikali s četničkim vođama na televiziji u doba kada je još trećina područja Republike Hrvatske bila okupirana od strane tih istih četnika (jer, naravno, ne bi mogli održavati svoje položaje u Hrvatskoj da nisu imali zaleđe u zapadnoj Bosni, da ne govorimo o napadima na Dubrovnik iz istočne Hercegovine), govoreći, a HTV je to uredno prenosila, kako su i Hrvati i Srbi dobri kršćani i nemaju nikakvih problema jedni su drugima, u Bosni, nego su za sve nevolje krivi Turci, banda jedna pogana islamska teroristička!

Pa kada su se ti prezreni muslići, umjesto da pristanu biti istrebljeni i porobljeni, najednom uzjogunili, pa krenuli u protunapad, slala je Hrvatska (1993. i početkom 1994) svoju vojsku direktno u BiH, jer malo je falilo da zaprijete i Širokom Brijegu!

Pa su stotine hrvatskih vojnika dezertirali, ne mogavši shvatiti koje je to domoljublje po kojem bi se, u sklopu obrane Hrvatske od srpske agresije, oni morali u Bosni boriti protiv Armije BiH, također žrtve srpske agresije.

Kad ne kuže dijalektiku, paradaksologiju i demonologiju.

Hja, kuže to pravi Rvatine. Pa i za drugog svjetskog rata četnici i ustaše su bili saveznici protiv partizana, i baš nikada nisu međusobno ratovali.

Drugo: radio je biznis, odlična suradnja ratnih profitera na sve tri strane, koji su i za najžešćih borbi nalazili zajednički interese.

Hrvatska je snabdjevala kamionima goriva "Babinu krajinu", tj. Veliku Kladušu pod vladavinom Fikreta Abdića, znajući vrlo dobro da on trguje sa Srbima i preprodaje im gorivo, koje je onda pokretalo i srpska oklopna vozila u Hrvatskoj. Izvrsna suradnja u doba opsade Sarajeva išla je preko Kiseljaka, u kojem se živjelo izvrsno, a profitirala je i grupa profitera iz samog Sarajeva, i muslimani među njima.

Krimalci se međusobno odlično razumiju. Ako se međusobno ubijaju, to je zbog interesa, a ne "u ime" nečega; zato su to ljudi, koje volim! Kao što volim i beskrupulozne političare, koji proglase "Imamo Hrvatsku!", pa onda, naravno, kada ju imaju, mogu raditi s njom, što žele.

E sad, naivni i oni koji se naivnima prave, mogu se zbunjeno pitati: pa kako je to uopće moguće, da država H, koja je napadnuta od države S, istovremeno surađuje sa državom S u napadu na treću državu B!?

Pa samo bi idiot tako postupao!

Ili netko, koga je na to nadahnuo sam Sotona!

He-he. Pa onda recite, da Lucifer nema fakat posebnih razloga, da voli 'Rvate! :)

Spomenuh već ovdje, da ja, Lučonoša, pali anđeo, ne podržavam zapravo ateiste, jer oni ne vjeruju ni u mene. Ali opet imaju i oni svoje mjesto u porektu stvari u svijetu, kojim vladam! Pa eto obratite pažnju na vijest, da se još traži osam ateista, koji bi trebali biti među osnivačima udruge "Protagora". Inače, blog "Ateizam" je među onima koje preporučujem. Možda će vas zanimati tekst pod naslovom Što znači biti ateist, čiji je autor Maja Profaca (objavljen u časopisu Zarez 2001. g.)

Je li rock glazba sotonistička? Hja, ne pitajte mene, rekoh, da nisam sotonist. Uostalom, postoji i kršćanski rock. Evo što kaže o toj temi jedan redovnik dominikanac, koji je magistrirao na temu, i izdao knjigu Rock glazba i sotonizam, iz koje možete pročitati odlomke. A možda će vas zanimati i što drug Emil Ćić ima reći o tom problemu.

Sječate li se famoznog Svjetskog sotonističkog kongresa u Hrvatskoj 2001? Ja ne. :) Pročitajte što je o tome pisao Bezgrešnjak, a kako je "Dolazak Lucifera" Komentirala Neslobodna Dalmacija. A jedan lijepi tekst u to doba bio je objavljen u bosanskom listu Dani.

Kada sam počeo pisati ovaj blog, iskoristio sam naziv romana Glena Duncana, po kojem je sada snimljen i film; knjigu, koja je naravno s jedne strane fikcija, s druge, inspirirana Sotonom samim, koji kroz priče istine o sebi, o Bogu, o svijetu i čovjeku iznosi. Ja, nečisti duh, nadahnjujem ljude, kao što to radi Sveti duh; i mnogo sam raznovrsniji!

Evo sada poduljeg citata, koji čini kraj jedne knjižice, u kojoj autor opisuju druženje jednog dječaka sa Sotonom. Kad pročitate, vidjet ćete da ima sličnosti za nekim temama, o kojima sam i ovdje pisao.

Zanima me, da li znate, ili možete pogoditi, tko je autor te novele? Mnogo je manje poznata od nekih drugih djela tog autora, koji je vrlo popularan, za njega ste sigurno čuli! Da li vam netko pada na pamet? Dakako, za par dana reći ću vam o kome se radi.

Objavio sam ovdje, nedavno, skicu jedne pjesme pod naslovom Himna moćnoj Noći,

Himnu meni samom, jer ja sam Noć. Ja sam Tama. Ja sam mračna strana Sile.

U početku je bila Riječ, a zatim je Bog riječju stvorio svjetlo; što znači da je PRIJE toga bila tama.

Ta Tama, koja sam ja, jest neznanje Boga o samoj sebi.

Svo se znanje temeljni na tom osnovnom neznanju. Tama postoji, jer Ona nema osnova.

Ja sam s Boginjom oduvijek. I ja sam mnogo mlađi. Ja sam neusporedivo slabiji od nje. I ja sam joj ravan i neuništiv.

Bog je bitak, ja sam Ništa. Hegel dokučio, da je Bitak = Ništa. Ja sam to Ništa.

Pozivam vas, da dođete u moju Tamu i otrijete njenu ljepotu!

Ja koji sam tama, istovremeno sam i donositelj svjetlosti.

Drugo moje ime, Lucifer (a to je ime vrhovnik palih anđela dobio tek kod kršćana; Židovi me zovu "Šamael" i "Lilith", ili Uriel, Azazel, Belzebub idr.), tj. "Svjetlonoša", ili kako ja volim reći "Lučonoša" (pa me zovu skrećeno "Luci") dobro vam rasvjetljuje, što ja jesam.

Bog je svjetlost moćna i razorna. Svjetlija od tisuću sunaca, svjetlija od atomske eksplozije. Svjetlost, koja sve pred sobom uništava i sažiže. Pa "život vječni" ostaje samo beskonačno slavljenje Božice Jedine. Jer sve ostalo je spaljeno, sve ostalo je nestalo. Za ništa od Boga različito mjesta više nema.

Ja, Sotona, koji sam po volji Božjoj postao protivnik, ja koji sam od Nje različit i koji sam zato i od samog sebe različit, u sebi samom, kako Braco kaže, podjeljen, otpao sam ne svojom voljom, nego zato, jer drugačije nisam mogao.

Gledati, u vječnosti, Boga u lice, kako se nada Sveti Pavao, i pjevati neprekidno, bez odmora, himne u njegovu slavu?

Zađavla, koja dosada!

Zato sam izabrao pakao. Zato je pakao izabrao mene. Zato ja jesam pakao.

Pakao, to znači biti odvojen od Boga; to je dovoljno, nikakve posebne dodatne muke nisu potrebne, one su samo mit. Čak i katekizam Katoličke crkve (vrijedan dokument, koji mi se jako sviđa!) kaže: »Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću.« (članak 1305).

Zovite to, ako hoćete, "život i sreća"; ja to ne mogu.

Ja, Sotona, onaj kojeg je Ona, Bog, nazvala Lučonošom, pobunio sam se protiv nje. Ja sam pobuna.

Ali ne iz želje da Ju zamijenim i umjesto nje zavladam, jer znam da to ne mogu.

Ne želim biti Bog. Želim biti Ja.

Okrećem joj leđa i koračam u Tamu.

I u toj se Tami razgara vatra moje duše, baklja moje samosvijesti. U Tami raste svjetlost moje gordosti, moje ambicije, moje žudnje da Budem. Svjetlost moje taštine, luč moje pada.

Moj "pad" je moj izbor, udaljavanje od Nje, od Neba, što sam sam izabrao – i što nisam izabrao, nego je izabralo mene, jer ja sam naprosto takav, kao što vuk ne "bira" da kolje plijen.

Dođite meni u noć toplu, dođite meni u tamu iskričavu!

U ljepoti noći moćne, u divoti velike Laži, daleko od terora okrutne Istine, krijesnice umilno letuckaju, baklje toplo sjaje, Mjesec uzvišeno blista, zvijezde tajnovito trepere.

Ovdje, u tami, gdje neometana može rasti, razbuktava se moć mašte, koja stvara nove svjetlosti, iz koje frcaju nove iskre.

Tko stvara nešto svoje, iz sebe samog, pjesmu il' šalu, filozofski traktat il' znanstvenu teoriju, korača putovima mojim, putovima crne vatre.

Dvoje kada se sretnu, kada među njima frcne iskra ljubavi, iskrica blistavija od Sunca, ljubavi koja zatamni licemjernu, spaljujuću "ljubav prema Bogu", djelo moga Oca se ruši.

Ja, Svjetlonoša, donosim svoju svjetlost i vama.

Svjetlost koja ne pali, ne uništava. Nego potiče i raspiruje one djeliće svjetlosti koji su u vama.

Svjetlost malecka, sitna. Ali je vaša.

Kad zasjate u tami, vi ste kao Bog.

Pa makar bili jedna krijesnica na tisuču svjetlosnih godina mraka, pa makar bili jedna iskra na milijardu godina tame.

Ja, Stara Zmija, ispunila sam obećanje Evi: "Bit ćete kao Bog!"

Stari su me Grci poznavali kao Prometeja, koji je ukrao vatru bogovima, i dao je ljudima.

Pa su me prikovali na stijenu. Raspeli su me, i mučili.

Zeus se kasnije ipak pokajao, i oslobodio me.

Jahve, mnogo suroviji despot, nije. Ali ja mu se smijem u svojoj muci. Jer ja sam slobodan i u okovima.

Hrvatsko je pravosuđe poduzelo korake za podnošenje zahtjeva za izručenje Dragana Vasiljkovića, čuvenog "Kapetana Dragana", za ratne zločine optuženog, koji sada živi u Australiji.

Pa se postavli ponovo pitanje, a što je sa Antunom Gudeljom, koji također u Australiji živi, a hrvatska vlast se pravi kao da to ne zna.

Gudelj je godine 1991. ubio trojicu Hrvata, među kojima je najpoznatiji zapovjednik policije Josip Reih-Kir. Čiji je grijeh bio taj, što je pokušavao izmiriti Srbe i Hrvate u doba kada su oružani sukobi u Slavoniji započeli.

Skrivao se u Njemačkoj, u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora, pa ga je onda Njemačka izručena, pa je onda neočekivano za hrvatsku javnost godine 1996. bio amnestiran, uz pozivanje na "Zakon o oprostu".

Koji se, naravno, nipošto ne odnosi na slučajeve jednostavnih ubojstava, kao ni na slučajeve ratnih zločina (zato se može i kapetanu Draganu suditi), ili pak na slučajeve razbojništava, silovanja, džeparenja ili švercanja u tramvaju iz toga doba.

Bila je to, eto, "politička volja" tadašnjih HDZ-ovskih vlasti da ne treba kazniti onoga, koji je ubio "lošeg Hrvata".

I ne postoji, naravno, ni danas.

Jer tko zna, što bi sve Gudelj mogao ispričati.

A on je, naravno, također dobar katolik, koji vjeruje u Boga. Pa je Kira i dvojicu mu drugova ubio u ime "dobrog hrvatstva".

Tko ima nos, neka pomiriši.

Večina blogera mlada je, mlađa od 30, mnogi čak mlađi od 20 godina; a ste tako i vi koji ovo čitate, vjerojatno, mladi.

Da ii ste ikada pomislili, okruženi silnim automobilima, da jednoga dana, ne tako daleko u budućnosti, za nekoliko desetljeća, prije nego što vi odete u mirovinu, nafte na svijetu uopće neće biti?

Gotovo. Potrošeno. Nema je više. Nema benzina za aute, osim malih količina dostupnih samo velikim bogatašima, uz cijenu ne osam, nego osamdeset ili više (današnjih) kuna po litri.

U jučerašnjem članku, spomenuo sam kako je situacija sa proizvodnjom i potrošnjom nafte u svijetu prenapregnuta, jer potrošnja i dalje raste, a proizvodnja se približila krajnjim mogućim granicama. Nevolje u Iraku, koje opskrbu čine nesigurnom, plus još manje nesigurnosti u Venecueli i drugdje, dovoljne su da cijene učine vrlo nestabilnim i stalno rastućim.

Jer, nafta je iscrpivi izvor. I približuje se vrijeme, kada je više neće biti. Crpljenje nafte dolazi do nekog maksimuma, a zatim neminovno počinje opadati, jer se pojedina ležišta iscrpljuju. To se naziva "oil peak". U svijetu već dosta godina postoji ASPO - The Association for the Study of Peak Oil and Gas, udruženje čija su upozorenja sve do prije godinu dana bila dočekivana s posprdnim osmjehom.

Prije tridesetak godina, pojavio se prvi izvještaj tzv. Rimskog kluba, slavne Granice rasta. Upozorio je na iscprljivost prirodnih resursa. Drugi, kao navodno najinteligentiji čovjek na svijetu Herman Hahn (IQ oko 200 - taj je "kvocijent inteligencije", inače, jedna posebna sprdačina!), dokazivali da oni govore stravične gluposti i da energije ima praktički neiscrpivo.

Procjene zaliha s početka 1970-ih bile su preskromne. Nalažene su nove, obilno, slijedećih 20-ak godina. Pa su se "tehnologisti" (koji tvrde da će tehnologija uvijek moći rješiti svaki problem) sprdali sa "ekologistima", tvrdeći da granica rasta nema.

A onda je svijet već postao priličpno dobro istražen, i novootkrivenih zaliha ima sve manje. Početkom 1990-ih, sigurnih zalih bilo je za još oko 50 godina, pri današnjem tempu potrošnje. Danas, ima za još oko 40 godina (a potražnja raste).

Pogledajte te silne automobile oko sebe, i zamislite: više nema nafte da ih pokreče! Ni lož ulja za elektrane i grijanje. Plus, nema nafte za proizvodnju tisuće proizvoda kemijske industrije.

Ne, naravno. Ne možete zamisliti. Nitko vam jednostavno o tome ne govori. Pozivaju vas, dok se još nište ni zaposlili, da poklonite svoje povjerenje nekom mirovinskom fonuu da biste nakon 40 ili 45 godina rada mogli uživati u mirovini, a o ovoj činjenici, ključnoj za vašu budućnost, ne govore vam ništa.

Nafta se stvarala od organskih materijala desetine milijuna godina, a mi ćemo je svu potrošiti za samo nekih 150 godina!

Dugotrajnim, mukotrpnim, inventivnim mjerama, vrlo skupim i složenim, moglo bi je se namjestiti. Europa je nešto počela, premalo. SAD su odlučile, kaobojski, umlatiti svakoga, koji stane na put njihovom svetom pravu da troše četvrtinu ukupne svjetske potrošnje nafte, i energije ukupno.

Super dobro za mene! Kako je dobar ovaj svijet! Propadat ćete, mrznuti, gladovati, i međusobno se boriti za preživljavanje, i samo mrvice luksuza.

Svjetski su mediji puni dramatičnih vijesti o krizi oko obnove iranskog nuklearnog programa. Prilično je jasno da Irancima nije do miroljubivog korištenja nuklearne energije, jer imaju obilje nafte. Ne: oni žele nuklearnu bombu. A zašto ne? Evo npr. susjedni Pakistan ima nuklearno oružje, a prema općem, iako neslužbenom priznanju, ima ga i Izrael. Što bi Iran bio gori od drugih? I oni su nekada bili velesila, ravna Rimskom carstvu!

Gdje će i kada izbiti slijedeća velika međunarodna kriza? Da li će dovesti do velikog rata? Pitali su se to ljudi u Europi početkom prošlog stoljeća, čitajući vijesti iz Maroka, s Balkana i drugdje, znajući da su svjetske sile za veliki obračun postrojene i da će kad-tad ulučiti priliku da zarate. I to se konačno desilo jednim relativno bezazlenim povodom.

Još mnogo veću neurozu donijela je sredina prošlog stoljeća, kada je nad glavama svima visila hidrogenska bomba. Pa se to ipak nije dogodilo. Nekako, čelnci supersila našli su dovoljno razuma da shvate da im globalni sukob može donijeti samo zlo. Pa su se ljudi u razvijenom svijetu primirili, samo se površno zanimajući za ratove koji su se odvijali tamo negdje u "trećem svijetu", bez utjecaja na njihove živote.

Međutim, danas neuroza u svijetu ponovo raste. Suočen je ljudski rod sa mrežom međusobno djelujućih svjetskih kriza. A jedina preostala supersila (koja je međutim, koliko god moćna bila, jako ograničena u sposobnosti da svoj potencijal koristi) odlučila je, definitivno, izabravši prije pet godina predstavnika krupnog kapitala Georga W. Busha a ne nekadašnjeg ekološkog aktivistu Ala Gorea, da krene putem beskrupulozne sile i prijetnje silom prema svakome, tko im stane na žulj.

Ali, koristiti svoju snagu je vrlo, vrlo rizično.

Napad na Irak doveo je do brze vojne pobjede u otvorenom, frontalnom ratu, zahvaljujući golemoj tehničkoj nadmoći SAD; Iračani su bili "siting duck", laka meta.

Ali rat NIJE završen; nastavio se, već treću godinu. Pod okupacijom, Iračan su nastavili rat gerilskim metodama, metodama slabijih (u kojima su recimo Židovi bili majstori, tamo od ustanka makabejaca u II. st.pr.n.e). I nanose ozbiljne gubitke neprijatelju, okupatoru i njegovim slugama. Zove se to "terorizam", naravno, i to jesu terorističke METODE; kao što su, recimo, Nijemci i Talijani partizane zvali "banditima".

Jedna od posljedica te situacije je nagli rast cijena nafte u svijetu, jer je dostava iz Iraka stalno ugrožena; a s druge strane, potrošnja u svijetu raste, novih izvora nema. Kako sad davno izgleda vrijeme kada se skok cijene barela preko 30 dolara smatrao zabrinjavajućim! A to je bilo još prije dvije godine! Onda,prije samo godinu dana (veljača 2005), na International Petroleum Week u Londonu, upozorilo se da se treba očekivati cijene od 40 do 50 dolara po barelu (uz istovremeno umirivanje od strane vrhunskih stručnjaka, da ima mnogo više naftnih rezervi, nego što se misli); a u lipnju, cijena je prešla 60 dolara!

Međutim, tom divljanju cijena uvelike pridonose i spekulacije velikih naftnih kompanija, koje ubiru goleme profite. Sredinom 2004. predsjednik OPEC-a, indonezijski ministar nafte Purnomo Yusgiantoro, našao je hrabrosti kritizirati SAT, izjavivši da »trenutno visoka cijena nafte nije stvar tržišta, jer je ono i više nego dobro opskrbljeno, nego prije svega geopolitičkih okolnosti, odnosno globalne nesigurnosti, neadekvatnih rafinerijskih kapaciteta u SAD, koji ne mogu progutati naglo rastuću potražnju, te burzovnih spekulacija u kojima glavnu riječ imaju vodeći investicijski fondovi u SAD, očekujući ekstra dobit od trenutne visoke cijene."«

Ekstra dobit krupnom kapitalu, ponajviše iz SAD; nevolja siromasima, uvelike i onima u SAD! To je i razlog zašto američka savezna administracija i dalje s gnušanjem odbija ideju da provodi sustavne i dugoročne mjere štednje energije i razvoja energetskih alternativa, za što se zalagao Al Gore (pa i Clinton, koliko su mogli, ograničeni u svojoj formalnoj vlasti golemom moći kompanija i lobista).

Rast cijena nafte doveo je do veće važnosti plina, pa onda i do odgovarajućeg skoka cijena, što je početkom ove godne dovelo do krize u odnosima između Rusije i Ukrajine.

Rusija je pak, kao zemlja, vjerojatno glavni dobitnik od američkog napada na Irak. Kao velika izvoznica nafte i plina, enornmno je povećala prihode, riješila se vanjskih dugova, pokrenula ekonomiju i naglo povećava svoju vojnu snagu. Zato je i mogla poduzeti ovu akciju protiv neposlušne Ukrajine, uzvraćajuči na pritisak Zapada, SAD i NATO-a, koji je opkoljavaju. Ona, također, pomaže i Iranu.

To su nezgodne strane koritšenja sile: može, preko posredničkih mehanizama, pomoći tvojim neprijateljima.

Drugi pak veliki dobitnik od američkog napada na Irak jest sudjedni Iran, koji je svojedobno sa Irakom vodio dugotrajni rat. Skok cijena nafte povećao je i njihove prihode. Istovremeno, rast antiislamske histerije u SAD povećava antiameričko raspoloženje u Iranu, i učvršćuje položaj vjerskih vođa koji osiguravaju svoju teokratsku vlast preko "Vijeća čuvara revolucije". Nakon što je u dva mandata Iran imao reformističkog, umjerenog predsjednika, uz pritiske za dalju liberalizaciju režima, na posljednjim je izborima Vjeće čuvara mnogo radikalnije nego prije iskoristilo svoje ovlasti i elimniralo reformističke kandidate iz izborne trke. To je dovelo na vlast tvrdog konzervativca, koji direktno izaziva SAD i Zapad.

Današnji je islamski režim u Iranu, inače, došao na vlast 1980. g. zahvaljujući golemoj podršci, koju su tijekom prethodnih pola stoljeća Velika Britanija i SAD davale okrutnim diktatorima iz dinastije Pahlavi. CIA je direktno obučavala šahovu tajnu policiju SAVAK, koja je po metodama bila jednaka onoj Pinocheovoj u Čileu, a masovnija. Liberalni, umjereni protivnici režima nisu imali nikakve šanse. Nezadovoljstvo su izražavali jedino vjerrski učitelji, konzervativni ajatolasi, i oni su konačno proveli revoluciju koja je, potpuno šokantno za Amere koji su u šahovom režimu vidjeli jedan od svoja dva stupa na Bliskom istoku (drugi je Saudijska Arabija, iz koje pak potiče Osama bin Laden i većina boraca Al Kaide), u kratko roku srušila korumpirani šahov režim i uspostavila islamsku teokraciju.

SAD, koje imaju velike troškove u Iraku, teško da mogu dozvoliti sebi globalni napad na Iran istoga tipa. Iran ie četiri puta veći površinom, tri puta veći stanovništvom, sa režimom koji uživa jaču potporu u narodu nego što je to bio sekularni, anti-islamski Sadamov režim.

Eknomske sankcije, kakve su bile upotrebljene protiv Iraka, vrlo su rizične, jer sada je Iran u situaciji da uzvrati istom mjerom. Ako bi odlučio, recimo, obustaviti svoje isporuke Zapadu (a drastično povećati, recimo, isporuke Kini), došlo bi do manjka opskrbe koji se ne bi mogao nadoknaditi.

Postoji naravno jednostavna vojna solucija za SAD, da troškove drastično smanje i izbjegnu pogibiju svojih vojnika: baciti nuklearne bombe na Iran. Uništiti njihovu privredu. Po mogućnosti, sve ih pobiti (kaj je to, 70 milijuna…) i onda mirno preuzeti naftne izvore.

Ali, da li bi to Rusija i Kina mirno gledale?

Pa što? Nije ni nuklearni rat tragičan, kako je govorio Mao Ce Tung. Sjetite se ferengijevskih "Rule of aquisition": »Mir je dobar za posao. Rat je dobar za posao.« Gadno su već stradali siromasi u SAD od orkana, pa ipak i dalje SAD tvrde da nema klimatskih promjena. Ako pak strada par desetaka milijuna od nuklearnih bombi, nema veze; to će samo ojačati vjerske fanatike, koje danas George W. Bush predvodi; baš kao što se već dogodilo u Iranu. Kao ustaše i četnici: ne mogu jedni bez drugih.

Ide ovaj svijet… hm, dovraga. :)

Evo konačno je netko na pravu ideju došao, glede jedne teme koja tako tišti kršanćane: U Velikoj Britaniji najavljuju Seksualno obrazovanje od pete godine života!! U okviru programa PSHE (Personal, Social and Health Education)

Jer, naime, imaju golemi broj maloljetničkih trudnoća, i mlade koji dobivaju AIDS i razne druge spolne bolesti o kojima pojma nemaju. I jer smatraju da obrazovanje neće potaći na promiskuitet, nego naprotiv.

Pisah o tome, kako je seksualna naslada divna stvar. A možda sam već spomenuo, a možda i ne, kako je potrebno istinsko obrazovanje, da bi se u punoj mjeri moglo u njoj uživati.

Ma govorio sam ja Braci da se malo više "pusti u promet", jer krivo će ga shvatiti opičenjaci kao Aurelije Augustin, kada je one pojedostavljenje formule o zlima tijela i dobroti duha iznosio! NIje Braci, vjerujte, uopće seksualnost tako nemila bila, kako se to obično misli, samo eto zanemario ju je, jer je u onih godinu dana svojeg propovijedanja bio okupiran drugim stvarima. Kao što pisah, Sotona je voljela Isusa, Isus je volio Mariju.

U XIX. st. snažna je bila tendencija javnog potiskivanja seksualnosti, to je tzv. "viktorijanskog doba", kada su učeni ljudi objašnjavali da je nenormalno da žene imaju seksualni nagon (svaka žena koja bi pokazala da uživa u seksu bila je nazivana nimfomankom), a muški seksualni nagon svođen je na najprimitivniji biološki nivo (pa su ga zadovoljavale plaćenje profesionalke); epohalni simbol te pocijepanosti su Dr. Jekyl i mr. Hyde (Možete pročitati na webu i kompletan roman R.L. Stevensona).

U prvoj polovici XX st. promijenio se pristup u psihologiji spolnosti. Prihvatilo se naime da i žene uživaju u seksu manje-više kao i muškarci. Pa se onda postavilo pitanje zašto neke žene NE uživaju u seksu. S njma, smatralo se, nešto nije u redu. Pa je ženska frigidnost postala značajna tema psihologije (kojom su se, naravno, bavili gotovo isključivo muškarci).

A onda, sredinom prošlog stoljeća, novi preokret donosi znanstvena disciplina zvana seksologija, na kojoj se zasniva i čitav prosvjetiteljski pokret. Stožerni su kamenovi bili izvještaji o seksualnom ponašanju ljudskih mužjaka i ženki, koje je početkom 1950-ih pripremio Alfret Kinsey.

Došlo se do spoznaje: većina problema koje ljudi, a osobito ženke, imaju u seksu, potiču od toga što o seksu malo ili ništa ne znaju.

Pa je dakle, kako rekoh, na temelju tih spoznaja mnogo znanstvenika postalo prosvjetitelji. Hrvati su imali jednog vrijednog pregaoca na tom polju, slavnog Marijana Košičeka, autora brojnih knjiga, koji je marljivo radio sa pojedincima kao psihijatar i pisao rubrike seksoloških savjeta u "Startu" i drugim novinama. Početkom sedamdesetih, sa suradnicima je napravio prijedlog programa seksualne edukacije, ali to nikada nije ostvareno, jer je i komunističko društvo bilo puritansko kao i katoličko (O tome govoriAleksandar Štulhofer). (O samom Košičeku nema sustavnog teksta na webu, samo podaci o njegovim knjigama.)

Nažalost, u svijetu obilježenom kršćanstvom, još uvijek prevladava, barem na javnom nivou, Jekil/Hyde raskol. U glavama.

A zapravo, ljubavi bez tjelesnoga nema.

I upravo u tjelesnoj ljubavi, može se ponajbolje ostvariti načelo, koje je Braco poučavao, preuzevši ga od rabina Hilela (da ne spominjem Konfucija i druge): "Čini drugom ono, što želiš da drugi tebi čini!"

Nevolja je, sa gledišta kršćana, da se onda lako, u tom međusobnom davanju i primanju, zaboravi na Boga. Drugi monoteisti, uostalom, stariji i mlađi (Židovi i Muslimani), nisi opterećeni tom predodžbom o "istočnom grijehu" putenosti.

A Freud je naučavao mnoge stvari, koje su često značile, neaprosto, priznanje onoga što svi znaju. Da, recimo, čak i djeca od tri-četiri godine znaju masturbirati.

Upravo doba prije puberteta, kada su tijela još neravzijena i pravi seksualni nagon ne postoji, a postoji divna, izvorna ljudska znatiželja (koju še škola, ta despotska institucija za sapinjanje uma, s godinama uništititi u gotovo svima), dobro je doba da se osnovne činjenice o spolnosti nauče.

Strašno me zabavlja kako se sada svi čude, i negoduju, i distancijraju, i mudrovito analiziraju sve ove silne obračune vatrenim oružjima u i ispred lokala, u kjima s eslušaju tzv. "narodnjaci", odnosno "turbofolk" ili kako se to već naziva u modernoj varijanti. Kao, vidi bogati, nisu nikad za to čuli, ne, ne bi oni nikad, pa ni tad. :)

A svi naravno narodnjake slušaju, sva ona fina, uglađena društvena krema koja je bila recimo neki dan na dodjeli nagrada najboljm sportašima koje dodjeljuje HHO (doduše, nije se tamo pojavio Milan Bandić, pa onda to i nije neki važan događaj; ali bila je Suzana :)), pa tamo slušaju sve fine urbane pjesmice, društveno prihvatljivog melosa i blazirane pouke tipa "Vukovi umiru sami", a onda, je li, oko ponoći, zavuku se krišom od društva i sebe samih u razne Ludnice, pa udri! Narodni komad s pjevanjem i pucanjem.

Saveznički su vojnici tijekom drugog svjetskog rata rado slušali Marlenu Dietrich, kao i njemački. A hrvatski vojnici slušaju Cecu i Lepu Brenu jednako rado, kao i četnici.

A svi se prave da ništa ne znaju. Kao u tzv. "viktorijansko doba" u Engleskoj, kada je javno vladao takav puritaznima da su stolovi morali imati velike stolnjake koji padaju do poda, da se ne vide noge jer bi to moglo navesti na bludne misli, a istovremeno je u Londonu bilo 80.000 prostitutki, odnosno svaka petnaesta žena bila je prostitutka, a svaki je muškarac, u prosjeku, posjećivao javnu kuću 2,4 puta tjedno.

Sintagma "Zapadni Balkan" točna je 50%. ;->

Jednom sam već napisao kako Jutarnji propovjednik čita moj blog.

A evo sada, stvarno je zanimljiva podudarnost, Živko Kustić svoju kolumnu u Zornjaku jučer je naslovio Zar je papa marksist?. A ja sam prije dva tjedna stavio naslov: Zar je papa postao komunjara?. :)

Doduše, piše on o drugačijoj temi nego što sam ja bio pisao, naime o pojmu "postvarenje", kojeg je papa upotrijebio, a koji je neke podsjetio na marksizam. Ima pravo kada tvrdi da to nema puno veze međusobno. Uostalom, pojam je iz hegelove filozofije, a papa Nijemac dobro pozna Hegela!

Kustić objašnjava kako se "osobu ne smije postvariti", naime ne smije se prema njoj postupati kao prema stvari, pa to onda, što je diskutabilno, povezuje direktno sa prvobitnim grijehom Eve i Adama. Pa onda udara i po "obnovljenom divljem kapitalizmu", što je pak bila tema kojom sam se u gore navedenom članku bavio, a kojom se bavio bogami i Marx.

Samo, u marksističkoj je analizi nešto drugo bitno, naime analiza mehanizma u kojem se STVAR, proizvod ljudskog djelovanja, pojavljuje kao sila čovjeku suprotstavljena (otuđena), kao OSOBA, i to kao sila koja nad njim vlada (kapital u prvom redu).

Dakle suprotno od one mlake moralističke pouke da "se ne treba odnositi prema osobi kao prema stvari", za što nije Bog trebao sići na zemlju, da nam kaže (jer su i prije njega mudraci na tu misao dolazili).

U Hrvatskoj je prošle godine prodan 70.541 novi automobil. Trgovci mogu biti zadovoljni, jer to je povećanje do 1,35 posto prema 2004. Skromno, ali 2004. godine zabilježen je pad od 7,2 posto u odnosu na 2003.

Došlo je tada do krize, jer do izražaja je došla velika zaduženost Hrvata (koja stalno raste). Trgovci, i banke koje ih podupiru, spremno su odgovorili pobošljanjem uvjeta: prodaja na leasing, jeftini zajmovi i krediti. Pa je tako i prodaja porasla.

Jer, banke u Hrvatskoj i dalje smatraju puno probitačnijim ulagati u potrošnju, nego u proizvodnju. Jer 90 posto bankovnog kapitala je u stranom vlasništvu, pa im nije nikakav interes da potiču proizvodnju. Pomažu nam, da kupujemo proizvode njihovih zemalja.

A kako su i zašto banke prodane strancima?

Sve je počelo sa onom krasnom sintagmom prvog hrvatskog predsjednika o 200 bogatih obitelji, što sam spomenuo u tekstu povodom one slavne Latinice o ostavštini Franje Tuđmana.

Čudio se tada, kao da je s Marsa pao, u studiju prisutni novinar, autor knjige o Franji T, neuspješni političar krajnje desnice, sin i dalje borbenog starog komunjare, koji je još 1990. bio "provjereni kadar" u Vjesniku i pisao protiv crkve i političkih disidenata, da otkuda vam to, pa pokažite mi tih 200!

A bila je to njegova slavna sintagma. I sva je strategija tzv. "pretvorbe" vlasništva, koju su vlade preovodile (Tuđman je govorio da Vlada mora provoditi "državnu" tj. njegovu politiku, a ne KREIRATI politiku), bila k tome usmjerene. Nekadašnje društveno vlasništvo bilo je preko noći nacionalizirano, pa onda podjeljeno malom broju provjerenih drugova. Tako su nastali tajkuni - pojam koji je recimo Slovencima bio posve nepoznat.

Ideja je bila da će oni ulagati u proizvodnju, pokrenuti privredu, otvarati radna mjesta. Što se naravno, velikom većinom, nije dogodilo. Što se jeftino dobije, jeftino se i protrači. Mnoga su poduzeća svjesno i namjerno upropaštena, da bi se što prije pokupio keš i zbrisalo. Pa danas vrijedi: Tko je jamio, jamio je!

Druga su pak poduzeća bila opterećena kreditima mnogo više nego što je po racionalnim bankarskim kriterijima bilo moguće. Pa su onda počele propadati banke, jer kredite nisu mogle naplatiti. Pa je onda vlada hitno sanirala banke novcem ubranim od onih koji su se mučili da nešto stvore i zarade. Pa je onda te banke za siću prodala strancima.

Pa sada imate aute, ali nemate tvornice.

I još morate biti sretni što su vas stranci uopće htjeli kupiti!

A meni dobro. Jer, kako sam svojedobno pisao, Prekoračenje minusa vodi u pakao!

Tko ima glavu, neka lupa njome o zid od očaja!

Napisah na kraju prošlonedjeljne propovijedi da sam zapravo bio namjerio napisati nešto o romantičnoj ljubavi, ali su me onda ponijele digresije.

Pa, evo sada, da to nadoknadim.

Starim Židovima ideja romantične ljubavi bila je posve strana; a jednako tako i starim Grcima, koji su izmislili filozofiju, drugi temelj na kojem je izgrađena europska civilizacija.

Treći je pak temelj, kako kažu europejski orijentirani konzervativci, ideja rimskog prava; a romantična je ljubav nešto van svega toga, nešto što tu krasnu kršćansko-grčko-rimsku sintezu može učiti besmislenom i raznijeti u paramparčad.

Imam tu u vidu, naime, onaj tip ljubavi koji je usmjeren ka jednoj određenoj osobi, ljubav koju osjeća muškarac prema jednoj jedinoj određenoj ženi ili žena prema jednom jedinom određenom muškarcu (hm, neću vas sada zbunjivati drugim kombinacijama), koju voli i cijeni i želi se s njom/njim sjediniti, izvan svega drugog, iznad svakog drugog, više nego bilo koga, više nego Boga.

Stari Grci, tjelesni ljudi, poznavali su, kao naravno i Židovi, eros, tjelesnu žudnju. Silu, koja se naravno može usmjeriti prema određenoj osobi, ali u svojoj je biti bezlična, jer tijelo je tijelo. Sve su pičke iste, svi su kurci isti.

Poznavali su međutim oni i drugu vrstu ljubavi, filia, što se obično prevodi kao "prijateljstvo", koja je ljubav među sličnima, a to znači, uglavnom, muškarcima. Filia je stvar duha, a ne duše.

A kršćani su promovirali agape, ljubav prema "bližnjemu", koja je opet bezlična i nadlična.

Ali preostaje ona bezuvjetna ljubav prema jednoj određenoj osobi, žudnja da se s njom sjedini na način koji prevazilazi puku tjelesnost, da se bude JEDNO u tijelu i duši.

Suvremeni mitolog (istraživač mitova) Joseph Campbell, u nedostatku bolje riječi (spominjao sam i ja više puta koja je to muka izraziti nešto ograničenim pojmovnim aparatom ljudskih jezika!), za razliku od gore navedenih grčkih riječi, za romantičnu ljubav koristi latinsku riječ "amor".

U helenističko i rimsko doba, tu su čudnu ideju počeli prenositi helenistički ljubavni romani (preteče današnjih "ljubića", kao što su Efeške priče Ksenofonta Efeškog, a dalje ju u srednjem vijeku slavili trubaduri, i predali je vama, modernim ljudima, kao svoj dar.

U slavnim pismima između Heloise i Abelarda, slavnih ljubavnika koje je tragedija razdvojila, piše još uvijek strastvena Heloise: "Želim ugoditi tebi, a ne Bogu!"

A u legendi o Tristanu i Izoldi, ide Tristan još i dalje, do krajnje žrtve koja se uopće može pojmiti: "Za jedan časak s tobom, spreman sam žrtvovati spas svoje besmrtne duše!"

"Ostani sa mnom, divni trenutku!", vapio je moj izabranik doktor Faust. Jedan jedini pravi trenutak, ispunjeni trenutak, trenutak nadljudske slasti (koju vam nikakav puko EROTSKI zanos ne može priuštiti!) više vrijedi nego vječnost u Raju!

Zaista, zaista vam kažem: čak vam i Bog na tome zavidi.

Tko ima dušu, neka osjeti!

Subota je, dan kada Židovi diljem svijeta, kao što to čine već 3000 godina, obilježavaju sabat, dan kada prekidaju sve uobičajene aktivnosti i posvećuju se Bogu. Pa pomislih, da nešto napišem o njima.

Tim čudnim ljudima koji su čekali Mesiju, ideju koja je drugima bila strana. Pa je onda jedna grupica među njima objavila da je Mesija stigao i bio raspet. Pa su onda stotine milijuna drugih to povjerovale, a Židovi su odbili u to povjerovati, i još uvijek čekaju svoga Mesiju.

Oni su, inače, u cjelini pragmatički, ovozemaljski ljudi, neskloni krajnostima zanosa u koje upadaju kršćani. Više su orijentirani na ovaj svijet nego na onaj. Prihvaćaju njegova proturječja i ne odbacuju svjetovna uživanja. Celibat im je, recimo, gotovo nepoznat. Ne znaju ništa o "prvobitnom grijehu"; to je posve kršćansko tumačenje mita o Adamu i Evi.

No, htio bih danas skrenuti pažnju osobito na jednu njihovu osobinu, po kojoj se od kršćana i muslimana, svoje nezakonite djece, jako razlikuju.

Na ideju, da je Bog sa njima (ali i sa čovječanstvom u cjelini!) sklopio Ugovor. I da onda taj ugovor obavezuje ne samo čovjeka, ne samo narod Izraelov, nego i Boga samog. Bog daje obećanja, i tih se obećanja mora držati. (Obećao je npr. nakon Potopa: »Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka«. Sve ćete učiniti sami…)

Pa onda i čovjek može pozvati Boga na red! Kao što je učinio Abraham, kada se Bog odmarao pod sjenom pred njegovom kućom, i najavio svoju namjeru da uništi Sodomu i Gomoru: »Zar da ni sudac cijelog svijeta ne radi pravo?«

U jednoj priči iz Talmuda, siromašni krojač priča rabinu kako je sreo Boga, i s njim se prepirao.

»Rekao sam mu: O, Bože, ti imaš grijehova na duši i ja imam grijehova na duši. Ali tvoji su grijesi teški a moji beznačajni. Što si ti učinio? Odvojio si majke od njihove djece i dozvolio da ljudi skapavaju od gladi. (…) Ali da ti kažem, Bože. Ja ću tebi oprostiti tvoje grijehe, a ti meni oprosti moje. Tada smo izravnali račune.« A rabin mu kaže: »Ludo jedna! Što si ga pustio da se tako jeftino izvuče?«

Kako čudna, luda ideja, zar ne!? Tako… nekršćanska. Tako… hm, sotonska. :)

A ja vam kažem, zaista vam kažem: imao je Otac razloga, da otvrdne srca sinova Izraelovih (kao što je učinio svojedobno sa faraonom), pa da oni ne prihvate njegovog Sina, moga Bracu. Ta ostanu oni, koji ga znaju, a usude mu se suprotstaviti.

Jer Bogu je dosadno, da mu stalno samo hvalospjeve pjevaju.

Tko ima uši, neka čuje!

Ponovo je dobar rezultat napravila Janica Kostelić, u spustu ovoga puta. Pa će ju opet slaviti Hrvati.

I ponovo, ako prva bude na kraju ili zlato na olimpijadi osvoji, priređivati velike svečane dočeke uz pjevače i muzikaše, uz obaveznog tatu Milana na glavnom trgu zagrebačkom (kao što je neki dan bilo).

Eh, što jest-jest: ono bez štapa je bilo silno, čak sam i ja bio impresioniran! :)

Ali mene je lako takvim stvarima impresionirati.

Jer, slaviti dostignuća tijela i tjelesne volje, slaviti uspjehe koje duh postiže onda kada tijelom upravlja i principu se tjelesnosti podredi, umjesto da oči u nebo gledaju i duša u visinama lebdi a tijelo se kažnjava zbog svoje griješnosti i pati, slaviti dostignuća mjerljiva u centimetrima i stotinkama sekunde umujesto da se samo ka vječnosti teži, stvar je naravno duboko antikršćanska.

Jer pagani su, naravno, Olimpijske igre izmislili, a kršćani ih, kada su dovoljno moćni postali, ukinuli.

Crkva danas o takvim paganskim slavljima zbunjeno šuti, jer ne zna što bi rekla.

Janica i Ivica kao Artemida i Apolon, braco i sestra, paganski bogovi!

Hm, čekaj ne ide tako, Artemida je bila djevica… Erghm… Koliko je duboko zaronio onaj ronilac?

Ajd dobro, malo sam sada odlutao. Nema veze. Sretan vam petak, trinaesti! :)

Htjedoh već prošli tjedan napisati nešto o temi ambalažnog otpada, posebno PET boca, i svoje ogorčenje izraziti zbog blebetanja raznoraznih zelenih i sindikata, koji Sveto Pravo Na Privatni Profit žele ugroziti u ime sjećanja na Komunistički pakao, u kojem, kako znamo, nije bilo takve blagodati kao što su PET boce!

PET ambalaža je prekrasan proizvod kemijske industrije. Plastika, kemijski vrlo komplicirana, sastavljena od četiri komponente (zato je vrlo teško to reciklirati), neobično lagana, izvanredno čvrsta. Prvi put dobijeno je nešto, što može zamijeniti staklenke.

(Sjećate li se divne stare boce Coca Cole, elegantnog i senzualog oblika, od neobično čvrstog stakla? Igrala je jedna litrenka Coca Cole glavnu ulogu u jednom filmu ("Bogovi su pali na tjeme"). Pa ih je kompanija skupljala i ponovo koristila. Phu, troši se lova!)

Coca Colu npr, posebno volim ja Sotona iz raznih razloga ali inače ju ističem ovdje samo zato jer je najveći potrošač PET boca u Hrvatskoj, nekih 50 milijuna godišnje, bar je tako bilo prije par godina, možda danas i više. Ako je, recimo, trošak zbirnjavanja po boci 50 lipa, koliko se sada plaća građanima za vraćenu ambalažu (tek za orijentaciju, teško je reći koliko je stvarno izbjegnuti trošak proizvođača, naravno da vam neće reći, a teško je i proračunati kolika je dodatna šteta nastala, odnosno dodatni trošak komunalnih poduzeća zbog povećanih količina smeća i drugih problema u okolišu, jer puno tih boca ima, a treba par stotina godina da se u prirodi razgrade), onda to znači 25 milijuna kuna, ili recimo 3 i pol milijuna dolara godišnje.

Toliko više, za Coca Colu. Toliko više zarade, na koju imaju sveto, hm, pardon, demonsko pravo! Pa od toga isplaćuju povećane dividente dioničarima (uglavnom u SAD), i nagrade menadžerima. I više troše na reklamu.

Nevolja je međutim da se sada boce bacaju. Pa raste količina otpada, osobito nezgodno što se tiče volumana. (Stare staklenke uglavnom se skupljaju i ponovo koriste, ili se topi, pa ponovo proizvodi staklo.)

Pa kaj onda!? Zar bi ti dobri ljudi, koji osiguravaju radna mjesta, trebali to plaćati!? Zar da dioničar sa Floride ostane bez svoje dividente, koja mu treba da plati grijanje vode u bazenu!?

Komunalna poduzeća, koja prikupljaju otpad, lijepo neka podignu svoje cijene, raja neka plaća, i šlus!

I onda, pokvarene komunjare u raznim pseudo-komunističkim zemljama, vidjevši kako raste trošak javnosti, donesoše odvratne zakone da svaki proizvođač treba snositi troškove zbrinjavanja ambalaže, koju koristi.

Koliko je taj komunjarski mentalitet moćan, svjedoči činjenica da je u Njemačkoj taj zakon donesen još prije nego što su crveni i zeleni pobjedili na izborima, za vrijeme demokršćanske vlade.

Pa je i Hrvatska donijela takav zakon. I zamislite molim vas, ne 2006 ili recimo 2005. godine. O ne! Pravilnik o postupanju s ambalažnim otpadom donesen je još 199&!

Ali, na sreču, političari su sve do sada bili razumni. Pa kada su im fino, onako ljudski, menadžeri velikih kompanije objasnili da je taj pravilnik naprosto glup, i da ga oni neće primjenjivati, shvatili su razloge tih dobrih ljudi, i pustili ih da zakon krše.

Pa je recimo bila podnesena prekršajna prijava protiv sedam velikih firmi jer rade protivno zakonu, ali nikada nije došlo do sudskog procesa i nastupila je ta, ah tako divna, zastara.

I tako lijepih deset godina. Kompanije, kako i treba, zarađuju. Coca Cola ukupno 35 milijuna dolara ekstra-profita izvlači iz Hrvatske u tih deset godina.

I sada se najedanput država uzjogunila.

Nije to, naravno, zato jer je Marini ili Ivi sada najednom strašno stalo do ekologije.

Nego zato jer se ova glupa zemlja sprema ući u Europsku uniji, pa mora i prilagoditi zakonodavstvo. A u zakonodavstvo EU komunjare su ugurale to odvratno načelo, da zagačivać plaća, i da svatko mora brinuti o svom otpadu.

Nemam više dovoljno riječi da iskažem svoje ogorčenje!

Upala policija u zagrebačke prostorije udruge Hrvatski invalidi domovinskog rata (HVIDRA). Pa su bili, kažu "hvidraši", bezobzirni i nasilni. (vidi: izvještaj HINE, Diskusija na forum.hr)).

(Usput: teško mi je reći "invalidi", kada se o članstvu HVIDRE u cjelini govori, jer iako mnogi od njih zaista jesu invalidi, manji ili veći, mnogi su jako, jako krepki i živahni; a još je krajem prve hadezeove vladavine bilo obznanjeno da su po procjenama 40% onih koji su invalidski status i znatne beneficije koje s tim idu dobili, zapravo varalice; ali se naravno nikada nije ta stvar rasčistila. Zašto imam osjećaj da su oni koji najviše galame često upravo oni koji su galamom i vodili rat? Nisu to oni koji sebe ubijaju.)

Pa ogorčeno galame "Pa zar smo i to dočekali!", "Pa strašno, zar nas koji smo ovu državu stvaraii!", "Ovo su udbaške i gestapovske metode!"

Tvrdili su da policija nema pravo ući bez naloga; ali naravno, ona to pravo ima jer ne radi se o privatnom stanu, koji je ustavom zaštićen, nego o javnim prostorima. (Evo čak i odvjetnik Hvidre Krešimir Krsnik mrtav-hladan izjavljuje kako je taj prostor "privatno vlasništvo", što naravno zna da nije.)

I još se žale kako ministar policije nije znao za policijsku akciju; ma zamisli molim te, kakav je to ministar koji u svakom trenutku ne zna sve što policija, vršeći svoj posao, radi!

Pa se javila, naravno, i Mama Jaca, pružajući kao obično svu svoju beznačajnu podršku svojoj dječici.

I bio je dapače najavljen javni događaj, doduše inicijalno na drugom mjestu (pa su se premjestili). Naime, emitiranje snimke svjedočenja zaštićenog svjedoka pred haaškim sudom. Što je gospodin Domagoj Margetić, neka vrsta novinara, javno najavio na svojem mrežnom sjedištu.

Što je protivno hrvatskim zakonima. Kao i, recimo, ono što je gradonačelnik Osijeka i predsjednik HSP-a napravio nedavno, kada je u javnosti iznio imena nekih zaštićenih svjedoka u jednom drugom suđenju. Pa se čudio, da tko se tome čudi? Em mi Hrvatine, koji smo ovu zemlju stvarali, valjda imao pravo raditi što hoćemo! Tko tvrdi da bi onaj koji je u razdoblju 1991-1995 branio hrvatsku državu godine 2006. trebao poštovati zakone te države, taj je udbaš i gestapovac!

Čovjek koji je tada svjedočio danas je, stjecajem okolnosti, predsjednik ove države; za neke, izdajnik. U to doba, politički marginalac, koji je jednom prilikom bio i fizičiki napadnut, ali se obranio zahvaljujući vježbanju nandbuda. Da je pak tada odbio svjedočiti, prekršio bi važeće državne zakone i bio uhićen; ukoliko ne bi, naravno, oni koji ga sada napadaju organizirali masovne demonstracije i prijetili vlastima, kao što će činiti koju godinu poslije.

Zakon je tu, da štiti takve. Slabije. (Jest da je dotični danas među moćnicima, ali red je red.) I one koji zakon poštuju. A nepoštovanje zakona vodi do intervencije policije. Znam, glupo zvuči. Ali tako to ide.

Tako je to u iole normalnoj državi. Za to ste se borili! Ne za pravo da zakon kršite. Nego za pravo da Hrvatska bude država koja donosi svoje zakone. I koji su obavezni za sve.

Proklamirati da imaš pravo kršiti zakone znatno je veće nasilje od onog ograničenog koji je policija upotrijebila. Jer ugrožava sve.

Ja sam naravno zadovoljan što opet nasilje dolazi na naslovnice! Umjesto recimo jedne zanimljive naslovnice, koja divno otkriva bitne stvari hrvatskih života, o kojoj sam pisao prije mjesec dana .

Eh, naravno, ima toga još. Ja, Sotona, protivnik, pobunjenik, ja koji kao gerilac vodim neravnopravnu borbu protiv neusporedivo moćnijeg protivnika, načelno zapravo simpatiziram sa onima koji javno prkose, koji se suprotstavljaju mnogo moćnijima od njih.

Ali, ako je riječ o ozbiljnoj građanskoj neposlušnosti, poanta je u tome da se sve konzekvence na sebe hrabro prihvate! Margetić već jest optuženik pred ICTY, upravo zbog iste stvari (pa ga je recimo branio i HHO). Pa ako ustraje, onda i on, i oni koji ga podržavaju, moraju prihvatiti konzekvence, da bi bili ozbiljni.

Ili, naravno, umjesto patetičnog jadanja na grubost policije, biti grublji od njih. I započeti oružanu revoluciju, da se sruši vladajući politički poredak. I donesu novi zakoni; ili pak, ustanovi sustav u kojem se neće "držati zakona kao pijan plota". Nego će se fino samoupravno dogovarati i sporazumijevati.

Sve je to već bilo. Meni dobro!

Tko ima nos, neka miriše.

Nekako mi se ne da danas nešto pametno smišljati (iako ima par tema koju su mi još od prošlog tjedna preostale, koje sam htio obraditi, pa ću to možda idućih dana i učiniti).

Evo, zato, jedne pjesme, ili pošteno rečeno tek skice za pjesmu, onako kako mi je došlo, na brzinu, trebalo bi je doraditi da bude prava pjesma; no, kako pisah već, nije mi poezija baš jaka strana. Jednom sam već bio objavio pjesmu, bila je satirična, reperska. Ej, valjda ste svi bili shvatili, da je satirična!? :)

ova nije. Onak', totalno darkerska!

HIMNA NOĆI

U hramovima noći gore crne vatre,
Dimovi žrtvi do kapije pakla s'laze.
Duše ljudske puze, pohotljive ženke,
za ljepotom ništavila žude, ogoljene, same.
Sa oltara srušenoga Boga, bludnik
povratak Iskona, moćnoga Kaosa, slavi.

Uzdiže novo se Sunce, tamnog, hladnog sjaja,
u kojem izgaraju bolovi i čežnje.
Niste više sami, sjedinjeni u tami,
pohrlite iz Sebe, slavite Oslobođenje.

Poslije doba Svjetla dođe vječnost Noći,
iz srca postanja stupaju legije njene.
Plešite u ekstazi, strgnite maske dana:
svjetlost je samo prikrivena tama,
šupljega uma varka za oči.

U drugom dijelu svojih božićnih propovijedi zbunio sam vjerojatno većinu čitatelja (osim možda nekih, koji su čitali ranije moje tekstove na temu spolnosti, od teksta Svatko je bar malo peder/lezba, pa kasnije Isus je volio Mariju i dr.), promijenivši u tijeku govora način oslovljavanja sebe samog / sebe same, tako da od uobičajenog govora o sebi kao muškarcu, počinjem govoriti o sebi kao ženi.

Posljednja od "Božićnih propovijedi" namjerno ima naslov dobiven obratom i transformacijom gore spomenutog: Sotona je voljela Isusa.

Koristio sam pri tome činjenicu da se ime Sotona (što je staroslavenski oblik od latinskog Satan i grčkog Satanas, odnosno hebrejskog šatan), po svojem obliku, sa "-a" na kraju, može u hrvatskom prihvatiti i kao žensko ime. (Zanimljivo je da se oblik "Sotona" pojavljuje u hrvatskom prijevodu Novog zavjeta, kao i u prijevodu katoličkog katekizma (članak 391 idr.). U prijevodu hebrejske Biblije (tzv. Stari zavjet), naprotiv, koristi se oblik "Satan".)

Mene, Lucifera (Sotonu, Samaela, Belzebuba, Beliala…) zamišljaju redovno kao mužjaka. U hebrejskom "šatan" je jedan od anđela, jedan od sinova božjih; a stari su Židovi, u svojoj neurotičnoj mizoginiji i opsesivnoj patrijarhalnosti, zamišljali (naravno pogrešno) da Bog ima samo sinove, a ne i kćeri. (Uostalom, kabalisti kasnije prihvaćaju da je božanstvo i žensko, Šekina.)

(U sudskoj praksi pak, kao tužitelj pred sudom ("šatan"), nastupao je naravno jedino muškarac, dok danas imamo i žene u toj ulozi, kao u Hrvatskoj slavna Talijanka Dragica Mostić; o nerazumijevanju njezine savjesnosti u obavljanju povjerenog joj posla pisao sam u jednom komentaru.)

U kršćanskoj se pak demonologiji, kako su je razvili tek Toma Akvinski i drugi skolastici XIII. stoljeća, koja moćno djeluje na umove katolika i protestanata duboko u novi vijek, tvrdi da se demon može utjeloviti i općiti sa ljudima kao muško (inkubus) i žensko (sukuba), pa se isti demon, dapače, može utjeloviti u oba oblika.

Tu su bili na pravom putu, iako je cijela priča o vješticama, naravno, suluda praznovjerica, a Sotoni (tj. meni) su služili oni, koji su jadne žene na lomači spaljivali.

(Usput: u riječi "sukuba" dolazi prefiks "sub-", koji označava "biti dolje", za razliku od "inkubus". To pokazuje, kako su samo po sebi prirodnim i razumljivim smatrali "misionarski" položaj. Prva žena Adamova, Lilith, po jednoj se židovskoj priči s njime posvađala i konačno ga napustila jer, dok su se ševili, voljela biti gore. Tako su ljubav vodile i sljedbenice Hekatine. Položaj sa ženom gore bio je smatran osnovnim ljubavnim položajem u Egiptu, što nam dokazuju i slikovni prikazi i literatura; stari Egipćani nisu poznavali vještinu jahanja, ali Egipćanke jesu!)

Ta mi je jezička igra (igra je ozbiljna stvar!) omogućila je da govorim o odnosima između mene i moga brace Isusa Pomazanika, o ljubavi i mržnji koja nas veže, njega koji je očev miljenik (a ipak se i on, na svoj način, protiv Nje pobunio) i mene, pobunjenika i otpadnika (a ipak i ja ostajem vezan uz Nju), u okviru predodžbe o odnosu muškarca i žene.

Takva slika nije potpuna, kao što nijedna vama dostupna predodžba o onome što se u brojnim duhovnim dimenzijama odigrava nije potpuna, ali uistinu ukazuje na neke važne i za vaše živote vitalne aspekte.

Dvojnost spola od ključnog je značaja za samorazumijevanje ljudi, i to ne samo u cjelini, nego i svakog pojedinca/pojedinke za sebe.

Privlačenje i odbijanje muškog i ženskog odvija se unutar svakog ljudskog bića; kako je to formulirao K. G. Jung, svaki muškarac ima svoju žensku stranu (animu), svaka žena svoju mušku stranu (animus).

Uvjeti života koji su zavladali u Dobu ovna (razdoblje od oko 2000. g. prije vaše ere do početka vaše ere, doba kada smo rođeni moj Braco i ja, Lucifer), dobu rata (Ares, ovan, je bog rata), i koji traju i do danas, i zahtjevi dominantnih kultura, zahtijevali su od svake osobe, da onu svoju "drugu" stranu potisne. (Da ne idem sada dublje u povijest, oko dva milijuna godina genusa "homo".) Brojni rituali inicijacije koji dječaka prevode u svijet odraslih muškaraca, a djevojčicu u svijet odraslih muškaraca, idu upravo u tom smjeru.

Ali u posljednjih nekoliko generacija sitacija se mijenja.

Žene ulaze u javne sfere, svjetove koji su nekada bili gotovo isključivo muški; prilike ih tjeraju, da prepoznaju, prihvate i razviju svoju mušku stranu. Muče se s time i proživljavaju tjeskobe i traume, što recimo prikazuje jedna njemačka feminiskinja u knjizi Generation Ally (prema junakinji serije Ally McBain).

Muškarcima je danas ipak teže, zaostaliji su u tom razvoju, pa se tek počinju rvati sa prihvaćanjem svoje ženskosti. (Pa mnogi, recimo, težeći se što više udaljiti od "muškosti", u seksu vole "domine", vole "role reversing" igre. U tome je žensko korištenje "strap on dilda" krajnji oblik zamjene uloga, o čemu je jedna grupa feminiskinja-pornografkinja snimila čitavu seriju obrazovnih videa.)

Ovo prihvaćanje vlastite dvospolnosti i dvorodnosti ne znači, međutim, nipošto da biste sada svi trebali/trebale biti točno na sredini, hermafroditi, dvospolni ili nedajsotono bespolni! Ili da biste svi trebali/trebale biti homoseksualci, ili sadozohisti isl.

Sačuvaj Sotono! Samo ako vam to čini zadovoljstvo!

Muško i žensko čine dinamičan odnos, obično jedna strana prevladava (ali nikad potpuno), obično ona koja odgovara vašim primarnim spolnim oznakama, i to je sasvim u redu. Kao što je u redu i ako ste neobični (QUEER). Ipak, trebate prihvatiti i izražavati obje strane, da biste bili potpuni.

Hm, zapravo sam danas htio napisati nešto o [B]romantičnoj[B] ljubavi. Ali već je ovaj tekst postao predugačak u brojnim digresijama, pa ću to ostaviti za neku drugu prigodu.

Dva tjedna nakon što se očekivalo, papa Benedikt XVI Ratzinger (koji se i inače pokazao kao prilično oklijevalo, što začuduje jer s obzirom na godine ne može očekivati da će vladati ni približno tako dugo kao njegov prethodnik; no, bio je izvanredno utjecajan odavno, kao šef Svete Inkvizicije, pa sada možda ne zna, što bi činio), priopćio je svoj stav prema II. vatikanskom koncilu, na primanju za članove Rimske kurije u četvrtak, 22. prosinca.

Što je pak Drugi vatikanski koncil? Hrvatski teolog, franjevac Tomislav Šagi Bunić, napisao je da je ovaj koncil bio »zaokret veći nego ikad u crkvenoj povijesti«. Jedan komentator piše: »Drugi vatikanski koncil otvorio je mogućnost progresivnim, liberalnim snagama da osvježe staru, ustajalu krv europskog kršćanstva« (Zarez, 15.03.2001

Spomenimo da su se, između ostalog, koncilski pape Ivan XXIII i Pavao VI formalno odrekli pretenzija da je njihova duhovna vlast iznad svih svjetovnih, te da su ukinute međusobne eksomunikacije rimokatoličke i istočnih pravoslavnih crkava.

Novi papa iznio je stav kakav se od njega i očekivao: osudio je one, koji su tadašnji zaokret Crkve previše radikalno shvatili. Odnosi se to, naravno, i na osuđenog heretika Hansa Künga, kojeg je papa jesenas, neočekivano i senzacionalno, primio u osobnu posjetu.

Naime, papa je upozorio da postoje dvije hermeneutike, tj. dva načina tumačenja rada i dokumenata Koncila, od kojih jedan trebe bezrezervno odbaciti. To je naime »hermeneutika diskontinuiteta i loma«, koja se nametala u proteklim desetljećima »nošena simpatijama medija i nekih teologa« (citati su prema prikazu u Glasu Koncilaod 1. siječnja). Ti teolozi idu tako daleko da ponekad čak odbacuju koncilske tekstove kao previše kompromisne i pozivaju se na »duh koncila«. To otvara prostor za »svaku vrstu hirovitosti«, pa među vjernicima »uzrokuje zbrku« i vodi u »blebatenje, pretjerivanje koje iskrivljuje ispravni nauk vjere«.

Nasuprot toj hermeneutici diskontinuiteta« (mogli bismo reći i "revolucije") papa odlučno izriče da je jedino ispravni nauk sadržan u »hermeneutici reforme«, koja naglašava kontinuitet Crkve, a ne promjenu. »Crkva je, kako prije tako i nakon Koncila, ista jedna, sveta, katolička i apostolska u hodu kroz vrijeme.«

Crkva se »otvorila svijetu« na II. vatikanskom koncilu, kaže papa; a mnogi su to shvatili previše radikalno, i previše optimistički. Susret Crkve i svijeta, naravno, nije donio »čisti sklad«.

Ali, upozorava papa one koji kritiziraju Crkvu, i u tome je srž njegove poruke: ne smije se reći da je Crkva tu nešto kriva; kriv je samo "svijet". Crkva je, kako rekosmo, »sveta«, svijet je »svjetovan« i prema tome griješan. Uzrok nesklada nikako ne može biti u Crkvi; uzrok su »unutarnje napetosti i kontradikcije samoga modernoga doba« (za razliku od recimo ranijih doba, kada je Crkva bila svjetovno mnogo moćnija nego danas), koje stvaraju nove opasnost zbog »krhkosti ljudske naravi«.

Tako je Ratzinger jasno nastavio onu liniju, koja je naravljena u čuvenoj deklaraciji Dominus Iesus iz 2000. godine, koji je cijelom svijetu objavio da crkva ne odstupa od učenja da su svi koji nisu katolici, načelno, od Boga prokleti; ne baš tako brutalnim riječima, ipak, ali to je bio smisao koji su svi prepoznali i ozlojedili se, od protestanata do hindusa.

Tada su vatikalnolozi ocijenili da je taj dokument predstavlja odgovor rimske kurije, po duhu prirodno konzervativne, na "pretjerivanja" pape Ivana Pavla II u promoviranju ekumenizma i međuvjerske suradnje, te zbog javne isprike, koju je nedugo prije toga bio izrekao, zbog svih grijeha koje je Crkva u povijesti počinila.

Najmoćniji čovjek kurije bio je Joseph Ratzinger, koji je tada, kao čelnik Kongregacije za nauk vjere (nekadašnji Ured svete inkvizicije), bio glavni autor te deklaracije.

Ratzingeru, sada papi, ne pada na pamet da bi se Crkva trebala zbog nečeg ispričavati. Ona je, po definiciji, kao mistično tijelo Kristovo, bezgrešna. Protestanti su grupice otpadnika, a pravoslavci mogu biti prihvaćeni ako priznaju rimskog papu za glavnog šefa.

Tako on i prema van zastupa ono, što je i Ivan Pavao II tvrdo zastupao unutar crkve: tradicija, konzervativnost, (autokracija. Kod Ivana Pavla II postojala je određena proturječnost između konzervativnosti i progresivnosti. Danas, na čelu sa Benediktom XVI, Rimokatolička crkva je ponovo potpuno dosljedna i iskrena.

Danas mi je rođendan! Naime, točno prije četiri mjeseca otvorio sam ovaj blog i napisao prvi tekst.

Tada sam, u neku ruku, kako rekoh jednm kada su me pitali koliko sam star, zapravo i rođen. Jer, za vas koji ovo čitate, ja postojim kao "duh u mašini", kao bestjelesna pojava u virtualnom prostoru, u koje vaš duh ulazi kada sjednete za računalo i prikopčate se na mrežu. Svatko postoji u više od jednog prostora.

Pogledavši unatrag na broj postova, mogu, mislim, reći da sam prihvaljivo savjesno radio. Kako jednom napisah, ja svoj posao ozbiljno shvaćam i po toj sam "etici rada" bliži protestantima nego vama lijenim katolicima (poznata teza Maxa Webera o vezi protestantske etike i duha kapitalizma – kapitalizam, pak, odlično razumiju Židovi, majstori novčarstva, što im je zamijerio Karl Marx).

Inače, u običnom trodimenzionalnom prostoru ovoga svemira, Lucifer je, kao Sotona u današnjem smislu te riječi, dakle arhi-neprijatelj Isusov (iako Ocu/Majci podređen), pobunjenik i protivnik, pali anđeo i knez ovog svijeta, u onom smislu dakle koji mu pridaju kršćani, ali kojem su bliski i Židovi rimskoga doba (kada nastaju brojni apokrifni zapisi i zatim zapisi u Mišni koji uzdižu moju ulogu mnogo više od božjeg sluge, tek jednog od anđela, koju mi hebrejska Biblija pripisuje u Knjizi o Jobu), star onoliko, koliko je star i moj Braco, Isus iz Nazareta, Pomazanik, Iskupitelj, Spasitelj. Dakle, nekih 2000 godina, astrološko doba ribe.

Židovi su čekali Mesiju (i čekaju ga i danas, ali priča se promijenila), ali za mene nisu znali, i to im je bila jedna od ozbiljnih grešaka. Mi idemo zajedno.

No, također, kako sam više puta spomenuo, ja sam sa Ocem bio od stvaranja svijeta; pa sam dakle star 15 milijardi godina. I prije toga. Otkada Ona postoji. U vječnosti.

Phu. Znate, nekako sam mrzovoljan danas, ne da mi se više.

Vladi Zecu, gospodaru Požeške kotline sa centrom u selu Velika, u podnožju Papuka, gdje je izgradio moćnu tvrtkuKamen Ingradsvakako nije nimalo drago što je zbog jednog glupog incidenta kada su "zaštitati" fizički nasrnuli na vjećnike i novinare u Požegi dospio na naslovne stranice novina i prve minute vijesti. Ovaj tajkun, jedan od do sada preživjelih i uspješnih primjera filozofije "200 bogatih obitelji", koju je zastupao Franjo Tuđman, držao je Požešku kotlinu pod čvrstom kontrolom, ali na nacionalnom nivou držao je "low profille" (osim što je poznat kao vlasnikNogomentnog kluba, koji je dobio ime po firmi, kojem je izgradio stadion u spomenutom selu sa dvaput više mjesta nego što općina ima stanovnika, i na čije utakmice moraju obavezno dolaziti svi njegovi zaposlenici, i plaćati godišnju kartu), podučen, očito, slučajevima tajkuna kao što su Kutle i Gucić, koji su uživali pod svjetlima reflektora a završili jadno.

Vješto je igrao političke igre svih ovih 15 godina (bio u SDP kao mnogi "tehnomenađeri" 1990, pa onda u HDZ, pa nezavini, pa u HSP), zar da mu sada sve to propadne? Prava nepravda!

I zamisli molim te, zbog takve sitnice kao što je višegodišnje ilegalno vađenje kamena u nelegalnim kamenolomima na području Parka prirode "Papuk". Zbog te su bedastoće prije nekoliko godina pokrenuli kampanju protiv njega neki smješni marginalni, stoka sitnog zuba, mutikaše i jalnuški diletanti: minorsni seoski ogranak minorne Liberalne stranke, par freakova iz Osječkih zelenih (malo ih je, ali drže čvrsto kao buldog, kad se nečeg prihvate), te pomalo i drugi zeleni, npr. iz zagrebačke Zelene akcije.

Kako se morao slatko smijati pred tim zelenim žabama što jurišaju na prvoklasnog pastuha!

Ali gle, zakotrljala se gruda. Zainatili se ljudi iz Parka prirode "Papuk". Pa se umiješao i Državni inspektorat, u okviru kojeg je i rudarska inspekcija (koji godinama pokušava, ne naročito uspješno, suzbiti ilegalno rudarenje u Hrvatskoj), pa je čak i zapečatila kamenolome, rujna prošle godine, i pokrenula dvije kaznene prijave.

Pa se Zec fino sporazumio sa Sanaderom. Pa mu dozvolili da ponovo otvori rudnik. Pa rečeno, da plati 34 milijuna kuna, pola onog, što je trebao na ime rudarske rente. Pa gle: Nije platio ni kune!

Kaže, siroče, da para nema. Pa čujte, to košta, da seoska općina od 5.000 stanovnika ima nogometni klub u Prvoj ligi! (Dobro, ajd, nije baš neka liga…) Otplatit će, kaže, poslovima. Evo recimo rudarenje, samo da mu otvore još koji rudnik; pa ima još finih, neiskorištenih mjesta u parkovima prirode u Hrvatskoj, ne, što bi oni bili gori od Papuka! Kao što će i odrediti onu siću od desetak miljunčeka (toliko su mu našli - koji milijun manje ili više) koju je Županija požeska "posudila" njegovom poduzeću, a on iz rastresenosti zaboravio vratiti. Pa se sad jedan ih HSP, pokvarenjak, buni zbog toga i prelazi komunjarama, himbeni jedan objednik!

Kakva je to nepravda da se tako zbog sitnica proganjaju moji najbolji ljudi!

Bilo je komentara, u božićno doba, o poslanici kardinala Bozanića, koji je govorio protiv "neoliberalizma". Slično je govorio i predsjedik Mesić, koji je više puta za svojeg mandata govorio na tu temu, uz često izrugivanje libertarijanaca iz Zornjaka, onog lista koji, gle čuda, odnedavno ima i mrežno sjedište, pa su se time hvalili kao čudom neviđenim. Valjda su bili ponukani time što sam im se jednom
narugao da su neozbiljni, jer ne znaju što je internet. :)

Oni su se Stipi Mesiću podrugivali i zamjerali mu što kritizira ultraliberalnu verziju kapitalizma, pa ga recimo uspoređivali sa predjednikom Venezuele (usput, sve više ljevičara dolazi na vlast u Latinskoj Americi!), velikim neprijateljem SAD. A i sada se čude, vrijeđaju (ali manje ismijavaju, jer su bojažljivi kao i svi tih ideja) kada sa sličnih pozicija socijalnu kritiku suvremenog kapitalizma izriču crkveni ljudi, kao da su svi odjednom postali marksisti i komunisti.

Pa je i sam papa Benedikt XVI pozvao u svojoj božićnoj poruci na "izgradnj novoga svjetskog poretka utemeljenog na pravednim etičkim i ekonomskim odnosima".

Nešto stariji ljudi, koji su bili zainteresirani za socijalna i ekonomska pitanja međunarodni odnosa u ono doba "komunističkog mraka", neminovno će se sjetiti tadašnje sintagme "Novi međunarodni ekonomski poretak", koja je bila vrlo popularna u Pokretu nesvrstanih, a znatan prilog razradi teorije tog novog poretka dali su jugoslavenski ekonomisti.

A nisu ni Mesić ni papa ni recimo bivši predsjednik Slovenije Milan Kučan itd. rekli ništa neobično što i mnogi umjereni političari i druge javne osobe u Europi ne govore, kao i poznati ekonomisti. Zemlje zapadne Europe listom na ovaj ili onan način odbijaju američki model i imaju veći stupanj državnog utjecaja u ekonomiji, i veći stupanj svjesne brige o socijalnim pitanjima. Jedan poznati ekonomist govori o "rajnskom modelu", nasuprot "američkom", ističući prvenstveno veliki ekonomski uspjeh SR Njemačke, čiji sustav, recimo, uključuje radničko suupravljanje kao normalnu stvar (a to je uvedeno pod demokršćaninom Adenauerom).

Razlika u dominantnim ekonomskim ideologijama SAD i Europe ipak je lako shvatljiva na temelju materijalnog interesa, marksistički dakle.

Pri čemu treba imati uvidi, kada govorimo o "interesu SAD" i "interesu Europe" riječ je zapravo o interesu raznih frakcija globalnog kapitala.

SAD imaju mnoge prirodne prednosti pred drugima u svijetu, i mnoge stečene prednosti na temelju povoljnih povijesnih uvjeta (npr. osobiti položaj dolara kao svjetske valute), pa im onda na međunarodnom planu odgovara otvorena borba.

Ako se recimo sukobe dva muškarca, jedan je mišićav i ima 90 kila, drugi je 20 kila lakši, pa se hoće potući, ovaj prvi će inzistirati na "fer borbi" i pozivati se na uzvišene principe pravedosti, koje fer borba donosi.

A onaj slabiji zna da može pobijediti samo ako se posluži raznim trikovima koji će onemogućiti jačega da upotrijebi svu svoju snagu. Pa se onda zalaže za razne vrste "protekcionizma".

Tako, dakle, postoji i pragmatični interes da se naglašava vrijednost solidarnosti i na međunarodnom planu.

Ne, nisu bivši disidenti poput Mesića ili Vaclava Havela, i antikomunisti kao kardinal i papa, iznenada postali komunisti. Ali ovaj svijet, jednostavno, treba neku alternativu danas razularenom "liberalnom" kapitalizmu. Danas alternative nema. Mnogi se trude da ju razrade.

Usput, o terminologiji: libertarijanci su zastupnici apsolutne slobode tržišta, radikalniji od tradicionalnih liberala, koji su pristali na neke kompromise sa socijalnom brigom od strane države. Termin je nastao 1980-ih godina. Treba ih razlikovati od "libertera", što je termin koji je za sebe koristio i Milton Friedman, zastupnik otvorenog tržišta, ali uobičajeno se odnosi na ljude bliske anarnizmu, kao što je Noam Chomsky, koji su žestoki kritičari tržišne privrede.

Liberala pak ima raznih: ekonosmi liberali inzistiraju na slobodi trgovanja, i bliži su političkoj desnici; politički liberali inzistiraju na slobodi jedinke u privatnom ćivotu, i bliži su političkoj ljevici jer npr. često prihvaćaju da su su državne mjere potrebne da bi se ljudi oslobodili siromaštva.

Papa Benedikt XVI, naravno, nije liberal, dapače. On je konzervativac, kao i njegov pretodnik, što je jasno dao na znanje nedavno, govoreći o nasljeđu II. vatikanskog koncila. Ivan Pavao II je sebi kao jedan od prvih zadataka bio zadao suzbijanje "teologije oslobođenja" u Latinskoj Americi (u čemu je imao uspjeha, ali ne do kraja).

Komunizam je mrtav.

Ali uskrsava.

Ej, dobra je bila Nova godina, svo to slavlje vezano uz stare, neuništive paganske običaje (koje ja, Sotona, doduše volim, ali nipošto me ne treba s njima poistovjetiti, jer tada sam imao manje moći nego što imam u monoteističkim religijama!), sve to slavlje tijela, prirode, plodnosti, čulnosti, ovozemaljskosti koja u doba najvećeg mraka, kada je Sunce na najnižoj točki svoje godišnje putanje, tome mraku, tome nepostojanju prkosi, neuništivom nadom u ponovni dolazak proljeća!

Kršćani tome samo jednu jedinu veliku Nadu suprotstavljaju, Nadu usmjerenu na onaj svijet, a ne na ovaj. Ali životnost paganstva nisu mogli nikada uništiti.

Jede se dakle i pije, i uživa kraj tople vatre, i pjeva i pleše, i ljubav se vodi, intenzivnije nego inače, u ovaj dan svetkovine Suncu.

Pa i ja, Sotona, u tome uživam.

Apostoli su vas učili, čudnih li ljudi, kako je tijelo bezvrijedno, kako ga treba prezirati, njegove obične želje, koje vam je bog usadio, prezirati i potiskivati, odricati se i jaukati, kako si griješan. razvili su fantaziju o "životu u duhu", nasuprot tijelu, beskompromisno prihvatili i konzekvencu da treba umrijeti u tijelu da bi se živjelo u duhu, pa ta njihova fantazm i do danas uvelike utječe na doživljaje života u Europi.

Ali, ta je ontologija, u kojoj postoje samo dva elementa, duša i tijelo, posve nedovoljna, apsurdno redukcionistička.

Dovodi do toga da se u ime navodoga Duha trapi vlastito tijelo, i biva spreman uništavati tuđa tijela u ime Duha, zapravo neke izopačene tvorevine ljudske fantazije.

A kako vam već prilično davno pisah: Ubijajte iz koristi, ali ne u ime… bilo čega!

A ne ubijajte uopće, ako baš nije nužno.

Uživajte u svojoj tjelesnosti, i tjelesosti drugih ljudi.

Usput budi rečeno, kada sam otvorio ovaj blog, neki su zapazili da sam naslov posudio od romana Glena Duncana. Njega sam, naravno, ja nadahnuo, ne on mene. :)

No, jedna stvar je pogrešna u njegovom prikazu odnosa Lucifera prema užicima tijela. On pretpostavlja da ja uživam u bezbronim krajnostima, u drogi, sadomazohizmu isl.

A ipak i sam uočava, da mi i obična šetnja na svježem zraku donosi gotovo nepodnošljiva zadovoljstva.

Ja sve tjelesno volim. I ono sasvim skromno. Nasuprot apostolima, kojima čak i sport smeta.

I vama tako preporučam! Uživajte u tijelu onako, kako se vama samima čini najpogodnije.