Evanđelje po Luciferu

Povodom smrti Ibrahima Rugove, kojeg sada već rutinski nazivaju "Albanski Gandhi", dok mu za života nisu pružili uvažavanje koje je zaslužio (deset je godina dosljedno vodio nenasilni otpor kosovskih Albanaca protiv srpske okupacije, a kasnije se suprotstavio i radikalima iz Oslobodilačke armije Kosova koji su odbacili nenasilje i krenuli u oružanu borbu, kao klasična revolucionarna armija narodnog oslobođenja, kakva je, tradicionalno, surova prema neprijatelju, bez milosti i prema sebi samima i kad ocijene da treba i prema prijatelju), pojaviše se u srbijanskom tisku neke spekulacije o njegovoj navodnoj vjerskoj konverziji.

Pa mi pade na pamet skrenuti vam pažnju na jedno zanimljivo pitanje: Znate li, po čemu su Albanci jedinstveni narod u svijetu?

Vjerojatno nećete pogoditi, ako već otprije niste o tom zanemarenom i u povijesnom hodu zaostalom narodu razmišljali. ("Zaostali" ne znači neki nedostatak sposobnosti ili karakreta, nego povijesne činjenice: u doba kada su im susjedi već jasno formirali nacionalnu svijest oni su još bili na razini plemena, pa su zato 1912. godine Srbi oružjem osvojili Kosovo: imali su, jednostavno, koliko god i sami još ekonomski i društveno zaostali u to doba bili, moderno organiziranu i naoružanu vojsku, koja je bez puno problema razbijala kaotične, nepovezane odrede albanskih plemena; pa su onda uveli surovu upravu kolonijalnog tipa, kao što je u to doba u Europi još primjerice bila Engleska uprava u Irskoj, i prognali s Kosova stotine tisuća Albanaca, o čemu su pisali srpski nacionalni izdajice Dimitrije Tucović i Svetozar Marković, dok su svi ostali nacionalno svjesni Srbi pevali o srpskim manastirima na Kosovu, koje su, gle čuda, Albanci tih 500 godina dobrosusjedski sačuvali, za razliku od đamija u Srbiji koje su sve porušene.)

Dakle: njihova je svjetska jedinstvenost u tome, što su dijelom muslimani a dijelom kršćani (većinom katolici, ali ima i pravoslavaca), da da ipak među njima nema vjerskih problema! Svi su prije svega Albanci. Nema drugog takvog naroda u svijetu; neko je vrijeme, između 1950-ih i 1970-ih godina, izgledalo da bi Libanon mogao takav biti, da bi se onda raspao u kaos sukoba vjera, nacija i frakcija.

Sami za sebe kažu da su jako svadljivi i povodljivi, i da ih se može natjerati da se posvađaju oko bilo čega (imali su, sredinom 1990-ih, mali građanski rat izazvan primitivnim prevarama "piramidalnih shema"), odnosno GOTOVO bilo čega: nikad oko vjere!

Muslimani i kršćani jedni druge uvažavaju, o vjeri se ne prepiru, čestitaju jedni drugima blagdane kao što je to nekada davno, davno, u Bosni bilo, samo što su se tamo, eto, vjerske podjele poklopile sa onim nacionalnim, i lonac je konačno eksplodirao.

Zato je i spekulacija, kako je Rugova potajno prešao na katoličanstvo i od Ibrahima postao Petar, zanimljiva samo Srbima. Samo još jedan dokaz više belosvetske antisrpske zavere. :)

Bizarni slučaj, koji u lažtjera Huntingtovu teoriju o neizbježnom sukobu civilizacija: pripadnici dvije monoteističke religije, kojima je u ishodištu žudnja za uništenjem nevjernika, našli su zajedništvo u jednoj svjetovnoj vrednoti, naciji. Tu je sam Sotona morao imati svoje prste! :->

Pogledajte diskusiju o ovom tekstu na forum.nr