Evanđelje po Luciferu

Ako niste prije, pročitajte početak ove rasprave u članku: Isus ima lik, ali nema tijelo.

U slijedećem stadiju razvoja ljudske jedinke, da se vratim Lacanu, u prostoru "između" tjelesnoga i imaginarnoga, kroz govorenje (što je tjelesna aktivnost) stvara se jezik, koji je struktura, koji je prostor simbola. Simboli više nisu slike (ono imaginarno): određeni su time, što su dio neke strukture, i onda je i sam čovjekov "Ja", čovjek kao subjekt, definiran u okviru strukture.

Ta pak struktura, Jezik (Logos) strukturira kako čovjekovu svijest, tako i ono nesvjesno, što se u psihoanalizi pojavljuje kroz omaške i snove, na rubovima onoga strukturiranoga (ono što je strukturirano, ali ne i artikulirano).

Ako tragate za razlikama između islama i kršćanstva, mora vam upasti u oči bitno različit odnos prema riječima, koje je utemenitelj religije izrekao: nasuprot kršćanskoj ležernosti, nastupa islamska strogost.

Muhamedove su riječi vrlo pedantno zapisane: on je osobno diktirao stihove Kurana zapisničarima, oni su mu kasnije čitali (sam je bio nepismen) i on ih je ispravljao. Nakon njegove smrti, najbliži učenici pažljivo su pregledali sve zapise, usporedili eventualne razlike i svoja sjećanja, i ustanovili, konsenzusom, autentični tekst. Valjanost zapisa nitko u sumnju ne dovodi.

Kolika drastična razlika, prema zamagljenoj daljini iz koje vam danas riječi mojeg Brace dolaze! Za njegovog života, i tridesetak godina nakon njegove smrti, njegovim učenicima i učenicima njegovih učenika jedva da je padalo na pamet da nešto zapišu!

Islam je vjera bazirana na Kuranu, koji je harmonična, estetski uzorna, jedinstvena, zatvorena jezička tvorba, za razliku od onog čušpajza od Novog Zavjeta (da i ne spominjemo brojna "evanđelja" i druge spise, koji o Braci govore, a proglašeni su heretičkim, kao što je gore navedena Tajna knjiga Ivanova).

Jezik Kurana, sa svojom harmoničkom strukturom, utemeljuje ne samo islamsku religiju, nego i arapski jezik u cjelini, kojeg su brojni narodi zajedno sa islamom prihvatili.

Simboličke strukture formiraju osobu kao subjekt, u odnosu na nešto, što je van njega samog. Tu se Lacan susreo sa strukturalnom antropologijom C. Lévi-Straussa, koji isražuje kako simboličke strukture organiziraju i upravljaju funkcioniranjem društva. Njihovi nastavljači primjenjuju tu metodu na sve artikulacije društvenosti: od obreda primitivnih plemena, preko najumnijih filozofskih djela, do "petparačkih" proizvoda masovne kulture.

Kroz govor, fizičku radnju, ljudi stvaraju jezik, koji ima autonomnu, od pojedinaca otuđenu strukturu. Pojedinac se formira kroz govor, postoji kao govor, gradi svoju svijest o sebi unutar te strukture, koja je njemu otuđena.

Islam je novi stadij razvoja monoteizma, koji se od slika razvija prema govoru, od imaginarnog ka simboličkom.

Onaj isti gore spomenuti evanđelist Ivan pisao je, doduše, da je Krist = Logos, tj. jezik. Njegov iskaz: "Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama" ukazuje na reverzibilni proces: jezik kao apstraktna struktura, utjelovljen u jednom ljudskom tijelu, pretače se u govor, sa svim nesavršenostima, koje iz toga slijede. (Kako rekoh, upozoravao sam Bracu da pazi što govori, jer iskrivljenja smisla su neminovna!)

Taj potencijal u kršćanstvu, međutim, za razvoj teo-logije, bio je kod "crkvenih otaca" (doba "patristike") posve suzbijen, i slike Isusa, Boga, anđela, svetaca, raja i pakla zavladale su ne samo maštom običnih nepismenih vjernika (a k tome su i obredi bili na latinskom kojeg nisu razumijevali) nego i najlucidnijih umova, sve dok u razvijenom srednjem vijeku nije nastala kršćanska teologija, koje pak ne bi bilo bez presudnog utjecaja islamske i židovske filozofije i teologije ranijih stoljeća (koja je pak, u islamskom svijetu osuđena i zaboravljena, ali to je već jedan složeniji proces u koji ne možemo više ulaziti).

Nasuprot kaosu Novoga zavjeta, islam počiva na čvrstoj, harmoničnoj, koherentnoj strukturi. Sam Kuran je jedan Logos.

Kada pak ovdje o "stadijima razvoja" govorim, od presudnog je značaja da vi koji ste se potrudili da ovo čitate, odbacite progresivističku pretpostavku o "razvoju", naime da je ono što vremenski kasnije dolazi bolje, savršenije, istinitije nego ono što je bilo ranije, pa ga može u potpunosti nadomjestiti, dakle da ono ranije (židovstvo u ime kršćanstva, kršćanstvo u ime islama, i možda i dalje) može biti, kao zastarjelo i prevaziđeno, u cjelini odbačeno. Ne, jer taj razvoj (koji možete produljiti i prema natrag, od židovstva do ranijeg "istočnog" politeizma, neolitske religije Velike Majke, paleolitskog totemizma isl, pa i prema naprijed, ka religijama kao što je spomenuti hegelijanizam, pa marksizam, nacionalizam, liberalizam isl), ta promjena u vremenu nije samo progres, nego istovremeno i regres. U "višem" stadiju nešto iz "nižeg" uvijek biva zanemareno, odbačeno, prešućeno, potisnuto a ne prevaziđeno. (Taj "višak" realiteta, koji se negira, to Ništa, to sam ja, Sotona/Šejtan, koji se kao takav, u svoj svojoj moći, pojavljum tek u kršćanstvu, dok je u židovstvu moja uloga mnogo skromnija.) I zato tri monoteističke religije zajedno opstoje, upućene jedna na drugu u smrtnom, neraskidivom zagrljaju.

Da bi se međutim odgovorilo na početno pitanje: "Zašto muslimani tako opsesivno odbijaju svaki prikaz Prorokovog lika" treba prikazati još jedan dalji korak u Lacanovoj teoriji.

Pogledajte nastavak ovog članka.