Evanđelje po Luciferu

Evo nam, dakle, Valentinova, blagdana zaljubljenih! Siroti Valentin, beznačajni svetac iz III. stoljeća, nastradao zbog političkih igara, naravno, nema s njime nikakve veze; to je još jedan lukavi markentinški trik Katoličke kršćanske crkve (neki bi možda rekli naprosto: lopovluk), koja se "nadogradila" na paganske blagdane, koje je prihvatila, revidirala i izopačila onako, kako joj je odgovaralo.

Naime, sredinom veljače, u doba kada zima dolazi do vrhunca i kroz prevrtljive vremenske (ne)prilike veljače najavljuje se dolazak doba oživljavanja, u starom su se Rimu slavile luperkalije, svečanosti posvećene bogu Faunusu (kod Grka je to Pan, stariji bog kojeg je u sličnom tipu svećanosti potisnuo mlađi Dioniz, u čiju čast su ulicama hodali takozvani "falusofori", za što je zgodan hrvatski prijevod "kitonoše" :)), zaštitniku stada, pohotljivom duhu pašnjaka i šuma, koji nosi i nadimak Lupercus, "onaj koji odbija vukove".

Luperkalije su međutim povezane i sa nastankom Rima (jer je vučica othranila Romula i Rema) i sa plodnošću i seksualnim užitkom, jer vuk (također i jarac) je simbol pohotljivosti (a pogotovo vučica - arhetipski lik je Volpina iz Felinijevog Amarcorda; za razliku od kučke, vučica ima svoj ponos i pokazuje inicijativu prilikom parenja, a u vučjem čoporu predvodnik je alfa ženka). Faunovi svećenici, ogrnuti kožama jaraca, kružili su oko Palatina i kaiševima bičevali prolaznike. Žene nerotkinje osobito su rado primale te udarce, jer se vjerovalo da od njih mogu postati plodne.

Vuk također simbolizira krvožednost, pa govorimo i danas o "vučjem apetitu", a vukodlak je najprošireniji simbol spajanja čovjeka i zvijeri (nastao, možda, prepričavanjem iz užasnih priča o divljim nordijskim "bersekerima", uspaljenim mladićima koji u borbu idu bez oklopa, ogrnuti kožama zvijeri, drogirani, neustrašivi i neumoljivi, tražeći žene kao glavni plijen). Što je pak vuk stvarno radio baki i Crvenkapici, u arhetipski izvornoj verziji priče, očito je! ["Ajme, bako, kako imaš veliki…":)]

Zlo je pak privlačnije od dobra, pa je dobroćudna Faunova supruga (sestra ili kći) Fauna, umilna božica plodnosti, posve pala u zaborav, osim u znanstvenom imemu za životinjsko carstvo.

Kršćanstvo nema nikakvih problema sa slavljenjem krvoločnosti, jer se slijepi bijes može usmjeriti ka neprijateljima Vjere, ali uvijek je imalo problema sa božanstvima plodnosti i požude (erosa), koje je trebalo zatrti u ime (navodne) ljubavi prema mojem Braci, ljubavi koja prezire sve ovosvjetsko i prosipa svoje sjeme samo u Onostrano.

Neobično zvuči, ali činjenice iz života vukova mogu ih povezati i sa slijedećim pojmom ljubavi, koji se ističe u suvremenom shvaćanju valentinova: romantikom, oruđem Sotone. Naime, jednom spareni mužjak i ženka vukova nastoje ostati doživotno zajedno, nalazeći se ponovno nakon razdoblja latencije, odgajajući više naraštaja potomstva. (Slično je uostalom kod većine ptica; ljubavni život homo sapiensa generalno je sličniji običajima ptica, nego drugih sisavaca.)

Svi televizijski programi u zapadnom svijetu emitiraju tijekom veljače romantične drame i romantične komedije, veličajući amor, četvrti pojam "ljubavi", o kojem sam pisao u tekstu za koji sam gore dao link.

Moja dobra prijateljica, Sveta Majka Katolička Crkva, osjeća strah i nemoć pred tom silom, o kojoj, jadna, baš ništa ne umije reći. Ona može "apsorbirati" činjenicu da je Abraham bio svodnik i rodoskrvnik, da je veliki pravednik Lot (jedini spašeni iz Sodome!) bio otac svojih unuka (ne sa jednom, nego sa dvije kćeri!) itd, izaći će ona nekako na kraj sa divljim, neosobnim, nerazumnim erosom (kada je recimo riječ o (anti)seksualnom obrazovanju ili sa paganskim praznicima putenosti kao što je Nova godina, ali zaljubljenost u jednu osobu, a da to nije moj Braco (odnosno ona slika moga Brace, koju Crkva propovijeda!), to im je nepodnošljivo; i o tome, jednostavno, nemaju što reći.

Nedavno je onaj starac iz Vatikana, koji živi okružen starcima, izdao jednu encikliku koja započinje sa Bog je ljubav (caritas) (ako vas zanima: prijevod na engleski, u kojoj se vidi pošten trud, ali i nemoć da se nešto suvislo kaže.

Pa kako i ne bi? Svećenici, obavezni na celibat, jedva da se stvarno mogu posve odreći erosa (praktički je nemoguće u potpunosti se odreći barem snova i masturbacije – a koliki se postotak njih stvarno stalno drži celibata?), ali sigurno je, da se odriču amora, kojem ne mogu normalno udovoljiti, u braku ili u vanbračnoj vezi.

U doba, kada je kršćanstvo kretalo na svoj pobjedonosni pohod, nastala je i ideja romantike, predanosti muškarca i žene jedno drugom, oprečna kako antičkim slavljenima erosa, tako i kršćanskom uzdizanju agape. Nastala je u helenskim ljubavnim romanima, kao što su Zgode Hereje i Kaliroje, koje je napisao Hariton iz Afrodizijade, otprilike u doba života moga brace. Tu prvi put susrećemo višestruko bogohulni iskaz ljubavi Kalirojine: »Kaliroja ne bi bila rado prihvatila ni brak sa Zuesom niti bi besmrtnost smatrala vrednijom od jednog jedinog dana uz Hereju.« Nekih tisuću godina kasnije, sada u kršćanskom okruženju, istu rečenicu, iskaz koji ruši religije i civilizacije, ponavlja Tristan svojoj ljubavi Izoldi: »Za jedan casak s tobom, spreman sam žrtvovati spas svoje besmrtne duše!«

I zato, djevojke, ne dajte se pokolebati, kada vam govore kako je romantika tek tlapnja, kako takva ljubav zapravo ne postoji, kako su "herc-romani" i latinske sapunice "umjetnički bezvrijedne"! Možda, uistinu, takvu ljubav nikada naći nećete; ali vrijedna je traženja!

Mislite li, da je Sotona tako privlačan ženama bio samo zbog svoje pogoleme alatke, kako to zapisnici progonitelja vještica zapisuju? Samo su glupi muškarci tako nešto mogli iskonstruirati! Žene se osvaja svim dijelovima tijela, penis nije osobito važan, jer obično se pokazuje kada je žena već osvojena; i duhom, više nego tijelom.