Evanđelje po Luciferu

Razgalamili se razni mudri i plahi oko toga što je pater Tonči otpusio jednu novinarku iz religijske redakcije HTV-a zato, jer se rastavila. Pa sad svašta mudruju o tome jel to ok ili nije, jel smio (ma nije, naravno, svi galame, a ljudska prava!!??).

A naravno, napravio je on točno ono, što je trebao! I damojbracoda, da se i drugima iz crkve prosvijetli mozak,pa da počnu progoniti one, koji takav opaki grijeh, kao što je rastava čine!

Sve naravno do one najgore i najoblje kazne: ekskomunikacije iz Svete Majke Rimske Crkve!

Jer, molim lijepo, na znanje i ravnanje, Katekizam Katoličke crkve, članak 2384, ne ostavlja nikakve nedoumice.

Svatko, tko se rastavi i ponovo oženi, ćivi u preljubu! Većina vodećih političara vladajuće, kao, demoKRŠĆANSKE, stranke, u preljubu živi! Evo recimo i Suzana! I treba im to konačno jasno na znanje staviit!

I sve lijepo ekskomunicirati.

Dobro, što se političara tiče, oni ionako skoro svi dolaze poslije smrti k meni, ali ziher je ziher. ;->

Govorio sam svojedobno o tome, kako razne priče o tome što se na nebu, među bogovima, anđelima i demonima, i na zemlji i upodzemlju zbivalo, postoje, i da postoje još mnoge druge neispričane; i da sve sadrže manji ili veći dio istine (pa čak, ajde da kažemo i Istine, sa velikim "I", iako ja tu svespaljujuću beskonačnu Istnu ne volim!) koju ljudski um, bivajući konačan (u čemu je njegova psoebnost, tragika, pad, i prednost, jer je sposoban da raste, za razliku od uma Božjeg!), nikada obuhvatiti i shvatiti ne može.

Pa ću danas usporediti dvije priče o ulozi seksa u postajanju homo sapiensa čovjekom (jedne, dakle, od životinja, koja se od prirode odvaja i postaje nešto osobito, i stvara kulturu nasuprot prirodi, promišljenost nasuprot instinktu, etiku nasuprot nagonu itd.). Jedna je svima poznata iz Biblije, iz Drugog izvještaja o stvaranju, a druga iz priče za koju ste vjerojatno većina čuli, ali joj ne znate sadržaj, anime iz Epa o Gilgamešu. Druga je priča znatno starija (prvi zapis prije više od 4000 godina, 1500 godina prije prvih poznatih zapisa Knjige postanka), pa ću je i prvo objaviti.

Epizoda, koja nas interesira, događa se kada bogovi odluče stvoriti moćnog junaka, koji se treba suprotstviti tiraninu Gilgamešu, koji je nezaustavljivi bludnik, koji otima žene i kćeri svojih podređenih (on je međutim također i junak socijalističkog rada, ali to je druga tema), koji vape za pomoć nebeskim bozima. Velika boginja Dingir-Mah, "Veliko Počelo", prema slici boga neba Anua, od gline izvaja čovjeka, junaka, Enkidua. On međutim u početku nema razuma, i zato nije kada krenuti na izvršenje svoga zadatka. Enkidu živi u stepi, sa životinjama, moćan, dugokos, prekriven dlakom, bez razuma, dolazi sa drugim životinjama na pojilo, i one ga prihvaćaju kao svoga. Kida zamke lovcu, koji se požali na čudnog divljeg čovjeka vladaru, Gilgamešu. Ovaj mu daje na uslugu bludnicu Šamhat, koja trega divljeg čovjeka zavesti, tako da zaboravi svoje divlje navike. (Treba tu imati na umu da se ne radi o prostitutki u našem smislu riječi: "bludnice Babilonske", koje znate iz Starog Zavjeta - dakako, priča potiče iz vremena prije nego što je Babilon uopće postojao! - bile su vrlo ugledne žene, svećenice boginje Ištar.)

Šamhat je dakle došla na pojilo u doba kada tu dolazi Enkidu. Izlazi pred njega, i razgoliti se, zavodi ga. Enkidu osjeti žudnju i skoči na nju, i oni vode ljubav šest dana i sedam noći; nakon toga, Enkidu osjeti slabost, klecaju mu noge, tko zna zašto. :) Iznenada, međutim, shvaća da životinje sada bježe od njega. Promijenio se, postao je umniji, postao je biće kulture, biće iz prirode izdvojeno, koje sada priroda (životinje) više ne prepoznaje, odbacuje ga i od njega bježi, jer naslućuje njegovu novostečenu moć, značajniju od puke fizičke snage.

Enkidu je očajan i proklinje Šamhat zbog onog što mu je učinila. Ali ona mu se umiljava i vabi ga da prihvati novih način života. Govori mu da je glupo lutati sa zvijerima po stepi, nego da radije pođe s njom u Uruk, »Gdje dana nema, da praznik nije / Gdje raspusni momci slobodno žive / i bludnice ljepotom slavne / Pohote pune, užitak nude.« Dakle, ono što sam ti ja pružila, tamo ćeš naći u izobilju. A valjda je i malo iscrpljena nakon šest noći i sedam dana. :-)

Nakon toga, Gilgameš, divlji čovjek, mijenja svoj način života, i prvo živi neko vrijeme među pastirima, a zatim odlazi u grad. Daljnji tijek događaja nije bitan. Primijetimo, da je Enkidu tipski čovjek: prešao je etape "kultiviranja", čovjeka: od lovca, preko seljaka, do građanina. A seksualni užitak sa prefinjenom, kultiviranom majstoricom ljubavnoga umijeća, u njegovom očovječenju ima bitnu ulogu. Lewis Mumford ističe ulogu seksa u kultiviranju čovjeka; po njemu, to se dogodilo u neolitu, kada se ljudi počinju trajnije nastanjivati, mogu prikupljati više materijalnih bogastava, žene se počinju udešavati, postaju zavodljivije, seks se mijenja od prirodnog ka kultiviranom. Ženka postaje ženom, ona se prva počinje mijenjati; mužjak ju slijedi, postajući muškarac, kroz daleko šarolikije i rafiniranije užitke koje seks može pružiti kada jednom naučite prihvaćati ga i razvijati kao kulturni, a ne puko prirodni odnos; dieljenje užitaka, a ne puko udovoljavanje nagou; vođenje ljubavi, a ne puko parenje.

Ep o Gilgamešu, odnosno priča o Enkiduu, govori o toj moći seksa; ep ne daje jasnu ocjenu o tome da li je taj proces nešto dobro ili loše, nešto za pohvalu ili pokudu, za radovanje ili za tugovanje. To je, jednostavno, proces kroz koji se neumitno prolazi, i povratka nema. Enkidu ne može natrag u stanje rajske jednostavosti, on mora kročiti naprijed, ka svojoj novoj sudbini.

Hrvatski prevodilac Epa o Gilgamešu, Marko Višić, pak komentira to ovako: »Enkidu, nesumnjivo sa spoznajom ljubavi, doživljava moralni pad.« Ali to je njegova čedna kršćanska interpretacija, jer u mitu nikakvog "moralnog pada" nema; kultiviranjem, najzad, tek se stvara nešto što možemo nazvati moralom, koji pripada poretku kutlure, a ne prirode.

Višić je tu naravno pod utjecajem spomenute druge priče, naime Drugog izvještaja o stvaranju, priče o prvobitnom grijehu Eve i Adama; i posebno, one intepretacije te priče, koja je prevladala na kršćanskom zapadu (područje latinskog kršćanstva), ponajviše zahvaljujući Aureliju Augustinu, koji griješnost vidi prvenstveno u seksu, u požudi kao izvoru svih grijeha. Preko požude i preko spolnog odnosa prenosi se istočni grijeh na svako novo ljudsko biće. Svako je novorođenče, po Augustinu, tim grijehom od rođenja opterećeno, jer je začeto uz pomoć prljavog, prokletog, griješnog seksualnog odnosa.

Dapače, sam Augustin potpuno se približava onoj slici koju iz priče o Enkiduu imamo, kada kaže da Adam i Eva jesu imali spolne odnose u raju (jer su imali spolne organe, koje je Bog toj svrsi namijenio - kasnije međutim u srednjem vijeku neki mistici i neki slikovni prikazi pretpostavljaju da Adam nije imao penis), ali to je bilo na jednostavan, prirodan način. Njihov je spolni nagon bio pod kontrolom razuma, seksati se kada osjetiš tjelesnu potrebu bilo je kao počešati se kad te svrbi. Sponi nagon nje bio divlji, nezasitan, destruktivan, kakvog ga Augustin vidi kod sebe sama i zbog njega očajava. Ukratko, iako Augustin ovdje spominje razum, Adam i Eva seksali su se onako kako to životinje čine kada im je vrijeme, jednako kao što jedu i piju i trijebe se od buha. Prvotni grijeh pak izazvao je bezgraničnu, protuprirodnu požudu, žudnju za užicima koji ono prirodno prevazilaze. To je ono dakle što se divljem čovjeku Enkiduu dogodilo, kada je vodio ljubav sa rafiniranom ženom, proizvodom visoke gradske kulture.

Današnja katolička crkva, odnosno ona opasna i smiješna klika perveznjaka koji sebe nazivaju "katolički kler" (koji su se u ime svojih fantazija odrekli normalnih ljudskih funkcija: da budu ljubavnici, muževi i očevi), čini henakve jedan pokašaje da tu predodžbu o griješnosti seksa ublaži, ali joj to baš i ne ide; jer, ako seks nije grijeh, kakvog smisla ima njihovo odricanje? Ne mogu naravno takvo što sami sebi priznati.

Oni sa "tijela" skaču pravo na duh, u seksu, koji ne poznaju, sposobni su vidjeti samo sebičnost, pohotu, korištenje drugog/druge kao pukog objekta vlastitog užitka, pa tome mogu suprostaviti samo apstraktnu opreku, koja konačno prelazi u "ljubav" prema Bogu.

A nikako ne uviđaju tu razliku između puko prirodnog i kultiviranog seksa, u kojem se apstraktna sprotst davanja i uzimanja prevazilazi u dijeljenju. U kojoj se ispunjava poruka moga Brace: »Čini drugom ono, što želiš da drugi tebi čini.«

Imate dakle dvije priče o istom procesu, koje se strukturalno poklapaju, ali bitno razlikuju u vrednovanju. U starijem epu, Enkidu predstavlja prirodu, a Gilgameš kulturu; kroz mit se sukob razriješava, napetost smanjuje, u njihovom prijateljstvu. Uspostavlja se ravnoteža "fisisa", prirode, i kulture, ali napetost se prenosi u područje meta-fizičkog, nad-prirodnog: problem nije odnos čovjeka prema prirodi, nego prema bogovima i smislu života. Udruženi, Gligameš i Enkidu prkosno će se suprotstaviti i samim bogovima (starozavjetni ekvivalent je gradnja kule Babilonske - Gilgameš je inače i veliki graditelj). Kasnije, Enkidu umre, a Gilgameš polazi u podzemi svijet u traganju za tajnom vječnoga života. (Put završava neuspjehom, barem prema onoj verziji priče koju vi ljudi danas znate - ali izgubljen je sadržaj Trinaeste ploče!)

Stari bogovi kasnije međutim stvarno bivaju uništeni, ali napetost ostaje. I tako se u kršćanstvu, koji reinterpretira staru židovsku priču, ona fiksira u dva suprostavljena pola: u Ocu (meta-fisisu) i Sotoni (fisisu).

Koji su , naravno, istobitni.

Evo, što radi emancipacija žena! Pročitajte u Zornjaku izvještaj s ratišta o ratobornoj Indijani, to je moja cura! Takve nam trebaju! Javlja se pak u Bezgrešnjaku jedan policajac: .

A Sarajevom hara ženska banda, koja zlostavlja i ubija nesretne muškarce koji žude za malo ljubavi!

U Kini pak jedna ženska, kada je očito uplašeni zlostavljani mužić zatražio razvod, eksplozivom digla zgradu u zrak i ubila devetero ljudi.

I sve to danas u novinama!

Tako se to radi! To su prave ženske, to su prave moje sljedbenice, a ne one jadnice, koje su progonili inkvizitori, također naravno moji ljudi! To su prave feministkinje, kao što je i Severina sa svojom štiklom i one koje snimaju pornografiju i u njoj uživaju! Kako pisah: Čim te muški krivo pogleda, zvizni nogom u jaja! pa dalje: Muž te tuče? Zakolji ga!, a u svakom slučaju, cure i dečki, imajte u vidu: Kada tučeš, idi do kraja!

Evo premlatilo trenera 'Ajduka. Pa se svi čude i zgrađaju, da otkud to i kome je tako nešto moglo past' na pamet i zamisli strave neviđene, kao, posve iznenada tako nešto. Pa i tordicaši nevino trepću okicama i kažu da oni nemaju ništa s time i da će pomoći policiji da nađu napadače.

E, ti slatki dečki "navijači" navodni, to su oni, koje sam davno bio opisao u članku Ubij, ubij Posedarca. Dečki, koji se vole naroljat i pošorat, pa 'ko im naleti. Pa ako naleti trener momčadi, za koju navodno navijaju, hebi ga, nije imao sreće.

Ne mogu odoljeti da samog sebe ne citiram:

E da, dobro radim, ja Sotona, pa kako ne bih u svom poslu uživao!

A sjećate li se Malte? Pohvalio sam tada moje dečke u tekstu Razbismo ih k'o pičkice!

Tko ima šaku, neka udara!

Evo čitam u "Vjesniku" kako se bune neka dječica, koju, ma zamisli ti bedastoće, imenovaše u nekakvo Vijeće učenika Hrvatske, koje bi, kao, trebalo savjetovati ministra Dragu Primorca, ma daj molim te, kaj imaju decu pitati, pa valjda Država sve zna što traba raditi i sama! No, eto, kao prave se da ih pitaju, pa dakle rekoše dječica da ne bi trebalo ocjenjivati vjeronauk!

Ma nedajvraže! Vidi sramote! Ma vjeronauk da se ne ocjenjuje! Pa to je najvažniji predmet!

Najme, vi biste možda pomislili da sam ja, Lucifer, protiv obaveznog učenja vjeronauka u školama? Ma kaj god! Što više znate, to više zbunjeni bivate, u današnje doba kada je posve nemogće natjerati djecu da samo napamet biflaju što im pop izrecitira, i šlus! Sve više spoznajete šašavu konfuziju i proturječja Biblije.

Što ste zbunjeniji, naravno, veće su šanse, da ćete biti među onih, približno, 95 posto pirpadnika vrste homo sapiens, koji dolaze u moje carstvo!

Smiješna je stvar "prosvjetiteljski optimizam", ono, kao kod onog ruskog pisca koji je napisao "Pedagošku poemu", kao, mi ćemo djecu pravilno odgajati. Ma da ne bi!

Znate li tko su bili Sedam sekretara SKOJ-a? Mladi, radikalni komunisti u prvoj Jugoslaviji.

A svi su oni u školi imali vjeronauk!

Q.E.D.

Evo, konačno, da završim priču o Đavolovom veseljku, koji sam započeo na primjedbu Božanstvene! Prvi nastavak naslovljen je Egipćanke su bile opake jahačice!, drugi Eunusi svojom voljom, a ovo je treći.

Đavo je tijekom srednjeg vijeka zavodio razne zabludnike koji su upadali u razne hereze i bivali ciljem krstaških ratova, surovih masovnih progona, nekad i sa karakterom genocida, ili su se pak na nedozvoljeni način bavili alkemijom i drugim magijskim vještnama, što ih je ponekad vodilo na lomaču (dakako, iz čovjekoljublja su te osude bile!). No, u zrelom srednjem vijeku, Đavo se, prema inkvizitorima, okreće prvenstveno prema ženama, koje zavodi obećavajući im vještičje moći da čine zlo, i nudeći im svoje natprirodne seksualne usluge.

Histerični strah od Đavolove moći raspiruje se tek u XIII. stoljeću; ta je panika, koja Đavolu pripisuje velike moći, bila suprutna učenju rane crkve, još iz IV. stoljeća, koja je smatrala da žene koje se hvale da se noću pretvaraju u životinje, lete i sastaju se sa Dijanom, jednostavno lažu, sanjale su, ili ih je Đavo obmanuo. Aurelije Augustin (živio je u IV. i V. st.) smatra da dobrom vjerniku demoni ne mogu ničim nauditi.

U XIII stoljeću, u velikom civilizacijskom napretku na koji zapadna civilizacija mora biti ponosna, osniva se inkvizicija kao posebna institucija (povremena, zatim i trajna; danas se Oficij svete inkvizicije zove Kongregacija za nauk vjere, a njen je čelnik, prije nego što je postao papa Benedikt XVI, bio kardinal Joseph Ratzinger), te se uvodi mučenje kao OBAVEZAN dio istrage.

Bilo je naravno sitnih dušica koje su se bunile na ideju da se muškarca ili ženu baci na muke, da ih se muči danima, tjednima pa i mjesecima, i kada konačno pod mukama priznaju da su dušu vragu prodali i sa njim se ševili i sve drugo, što se od njih traži da kažu, da se priznanje samo po sebi smatra dovoljnim odkazom, da su to i činili/činile. Nekima se činilo da ima nešto pogrešno u toj logici, koja nikada, ni u jednoj drugoj civilizaciji nije prihvaćena osim u zapadnom kršćanstvu (mučilo se naravno, ali kao kazna ili da se odbije neka posebna informacija, a većinom su ti kratkovidi mučitelji i suci mislili, da je očito kako će pod dovoljno dugim mučenjem bilo tko bilo što priznati), ali takvi su naravno brzo ušutkani time, što su se i sami pod paskom inkvizicije našli; Malleus Maleficarum izričito kaže, da je svaka sumnja u inkvizicijski postupak hereza koja zahtijeva inkvizicijski postupak

Kako je to divni, samoodržavajući sustav bio! Komunističi režimi XX. st. primjenjivali su isti postupak. Koja šteta, što je to, privremeno, nemoguće!

Tim su krasnim postupkom inkvizitori brzo došli do spoznaja kakve sve svinjarije vještice sa Đavolom rade. Pa su marljivo pisali priručnike, koje su pape blagosiljale kao izraz božanskog nadahnuća, u kojima su drugim inkvizitorima davali naputke, što trebaju pitati. Pa bi oni recimo pitali ženu "Jesi li ljubila Đavolov penis?". ona kaže "ju, nisam, bilo bi me sram tako nečeg!", pa je onda opet bace na muke, i onda ona prizna, da je.

Progoni vještica postaju međutim masovni tek u XV. stoljeću (prvi u Francuskoj 1460. g, kada su se nakon velikog pomora siromašnih žena svjetovne vlasti umješale i zaustavile divljanje inkvizitora nakon što je optuženo i nekoliko plemkinja), kada se izgrađuje kompletna slika o vještici koja leti na metli, sastaje se sa drugim vješticama na vještičji sabat gdje se jebe s Đavlom (to je obavezni dio inicijacije!), izaziva oluje i razne druge nedaće (ali nikad, začudo, ne može sebi bogatstvo donijeti - golema većina osuđenih žena su siromašne), uključujući recimo impotenciju muškaraca, što je bila važna tema mnogih optužbi (impotentia ex maleficio, odnosno impotencija izazvana čaranjem). Ljubomorni Đavo daje svojim sljedbenicama moć, da oduzmu spolnu moć muškarcima, kako bi on bio jedini koji ih jebe! Vjerovalo se dapače da vještica može i fizički ukrasti penis muškarcu. Malleus Maleficarum ("Malj za vještice", slavni priričnik za inkvizitore Nijemaca Henrika Institorisa i Jakoba Sprengera iz 1487, izdana u 26 izdanja do 1699.) spominje ženu koja je penise krala na tucete, te ih skrivala u gnijezdo na drvetu gdje su potom živjeli poput ptića.

Kako demoni mogu spolno općiti s ženama? To je pitanje mučilo Aurelija Augustina, koji smatra da demoni imaju tijelo koje je materijalno, ali ne kao naša, nego načinjena od zraka. Iako mu to nije jasno, on mstra da bi bilo drsko nijekati brojna svjedočenja da se demoni zaista ševe sa ljudskim ženama. (O državi Božjoj, 15:23). Demon može uzeti na sebe ljudski lik, a također uči u ljudsko tijelo i obuzeti ga.

Najveći kršćanski teolog Toma Akvinski (XIII.st.) riješio je to pitanje. On kaže da anđeli i demoni uopće nemaju materijalno tijelo, ali se mogu, kada to žele, utjeloviti.

Eto kako je to bilo jednostavno! Papcima je trebalo 900 godina, da se toga sjete!

Demon može sebi po volji, od elemenata zraka, zemlje i vodene pare stvoriti i muško i žensko tijelo, i ševiti se s muškarcem kao i sa ženom. On to ne radi, kaže Toma, zbog užitka, nego da ljude navedu na grijeh kojem su najskloniji. A to je naravno bedastoća; zbog užitka, čega drugog!? :)

Autori Malleusa, dva stoljeća nakon Tome, kažu da žene toj napasti daleko češće podliježu, ner su u cjelini daleko pohotnije od muškaraca, koji eto njihove prohtjeve ne mogu zadovoljuti, pa tu nastupa Đavo osobno! Žena je naravno, naučavaju učeni teolozi, sama po sebi najopasnije đavolovo oružje, jer zavodi muškarce na spolni akt, preko kojeg se prenosi istočni grijeh.

Demonu se također pripisuju nadljudske duševne i intelektualne sposobnosti (pa ovaj moj blog o tome svjedoči, zar ne? :)), pa mu se počinje pripisivati praktička svemoć. Đavo nije ivše onaj sitni demončić iz Novog Zavjeta, kojeg Isus i apostoli s lakoćom isjteruju. Nije više sitni varalica koji se šulja noću, nego usred bijelog dana hara ovim svijetom i postaje čak i moćniji od samog Boga, koji ne može red u svijetu održati bez vrijednog rada inkvizitora!

Dakako da sam Ja bio taj, koji ih je na tu ideju nadahnuo!

U spisima zvanim penitencije, priričnicima za ispovjednike koji nastaju u VI. st. u Irskoj, sa naputcima vezanim uz penis koji se nadovezuju na augustinovsko poimanje grješnosti seksa radi zadovoljstva. Nedopušten je svaki spolni čin koji nije vezan za prokreaciju. Pokora traje deset godina za coitus interruptus, petnaest za analni snošaj i doživotno okajavanje za oralni seks. Isti spisi pak za umorstvo s predumišljajem propisuju sedam godina pokore.

U takvim okolnostima, samo se Đavo osobno može ševiti na sve strane i u sve rupe, prepuštajući se ćistom užitku bez brige za posljedice, uz razne druge varijacije iz čistoga užitka (žene su ljubile Đavola u stražnjicu, zadovoljavale ga rukom itd.).

Eto, tako vam je to s tom temom, prema aktualnom stanju ugledne teološke znanosti (jer Crkva, naravno, nikada nije od tih učenja jasno odustala).

Evo uplaših se svojedobno, kada je novi papa primio na večeru jednog heretika kojeg bi po pravdi trealo na lomači spaliti, da će ovaj bojovnik Crkve, 25 godina na službi Velikog Inkvizitora, u kojeg sam ulagao velike nade, najedanput postati mlakonja kao onaj prethodni, bljek, stvarno je odvratno bilo kako se svima ulizivao i ispričavao i za oprost za grijehe Crkve tražio (svima, naime, van Crkve, dok je unutar crkve jasno svima na znanje dao, tko je gazda i da tu nema labavo, recimo glede teologije oslobođenja!), kao da je moguće, budivragsnama, da Crkva u nečemo pogriješi!

E, ali bio se Benedikt samo malo pritajio, radio on fino, na dulji rok, dao mu Bog zdravlja! Pa je objavio, da je Crkva bezgriješna, pa je jasno dao na znanje protestantima da su i dalje u očima Crkve heretici za koje spasa nema, u paklu će gorjeti, pa je primio u vizitu pravoslavce i rekao im da za njih još ima nade, ali moraju njega za glavnog šefa priznati, pa je jasno poručio svima drugima da su griješnici jer se nisu Kristu poklonili i svi će u paklu gorjeti. Kako napisah jučer, tako ja, Sotona, "u startu" dobivam onih 5/6 čovječanstva koji nisu katolici, a onda i većinu preostalih.

Papa se nedavno odrekao titule "patrijarh Zapada", koju je nosio još iz četvrtoga stoljeća kada je kršćanstvo (u svojoj tzv. "katoličkoj" tj. općoj varijanti, suzbijajući surovo onih 88 hereza koje su se u kršćanstvu pojavile i popisao ih Sveti Augustin) postalo državna i zatim i jedina dozvoljena vjera, a Rimsko Carstvo se podijelilo na Zapad i Istok, kada je postojalo pet patrijarha, uz onoga u Rimu, sva su četiri bila na istoku, naime u Konstantinopolu (Carigradu), Jeruzalemu, Antiohiji i Aleksandriji. Pa je onda Đavo odnio sve te četiri, sve je njihove teritorije zauzeo trijumfirajući islam, Moskovski se patrijarh proglasio nasljecnikom Carigradskog, a kršćanske su crkve u Siriji, Palestini i Egiptu, onoliko koliko je kršćana preostalo, sve prihvatile monofizitsku "herezu" i tako "otpale" od glavne struke kako zapadnog tako i istočnog kršćanstva, koje je prihvatilo duofizitizam (učenje naime, da je moj Braco istovremeno i potpuni Bog i potpuni Čovjek). A "Zapad" je kasnije, širenjem katoličanstva, obuhvatio sav ostali svijet, na svim kontinentima.

I kvaka je sada u tome, da odričući se tog posebnog, povijesno svakako već više od tisuću godina zastarjelog naslova, papa sebi zadržava "samo" naslov jedinog i neupitnog poglavara univerzalne (katoličke) i pravomisleće (ortodoksne) crkve, naglašavajući time svoju pretenziju na primat nad svim istočnim kršćanima, tj. pravoslavcima (ortodoksima).

Nije to nikakva bezvezna diplomatska ili teološka finesa. Zna Benedikt točno, što radi, i znaju to naravno i poglavari istočnih crkava. Riječ je o borbi za moć nad dušama, i nad tijelima.

Sada pak papa ukida i samostalno Papinsko vijeće za međureligijski dijalog, kojem je prethodnik pridavao veliki značaj, i pripaja ga Papinskom vijeću za kulturu. Poruka je, opet, jasna: druge se vjere (židovstvo, islam, hinduizam, budizam, sikhizam, neopaganstvo, konfucijanizam itd.) ne tretiraju više kao VJERE, koje bi, po mogućnosti koju su počeli oprezno dozvoljavati neki liberalni katolički i drugi kršćanski teolozi, i same imale neku ulogu u Božjem planu sa ovim svijetom, dakle, ako tolike vjere 2000 godina uporno traju, možda Bog tako želi, možda i oni nekako mogu doći do spasenja? Ne, kaže Ratzinger/Benedikt: nema vrdanja,
moj Braco daje sve odgovore i to putem svojeg Zastupnika u Rimu. Sve su druge tzv. "vjere" samo kulturni fenomen, jedina istinska Vjera je kršćanstvo, i to ono, koje njega kao velikog šefa priznaje. Svi koji ne udovoljavaju ta dva uvjeta, u paklu će gorjeti, točka.

Pa kako da ne volim takvog čovjeka? :)

Prošle sam se nedjelje zapleo u mudrovanje o pomiješanosti dobra i zla, a kako pripomenuh na kraju, zapravo sam želio pisati o priči o sirotom Lazaru i sebičnom bogatašu, i o tome što ona zapravo govori o dobru i zlu, o Očevoj pravdi i milosrđu. Pa me to odvelo do toga, da onaj uvod napišem, i tako vas za priću koji vam želim izreći, pripremim. Možda je to najzad bilo nepotrebno; govore mi, da previše filozofiram, ali kako vam rekoh, filozofiju sam ja izmislio! :)

Evo, za sve one koji Bibliju baš i nisu čitali (a to je naravno velika većina), priče koja se nalazi u Evanđelju po Luki, poglavlje 16, reci 19 do 31.

Kako dražesna pričica, zar ne? Potiče iz onih apokaliptičkih židovskih tradicija koje su vjerovale u stvrnost pakla u kojem nepravedni trpe vječne muke, što pak židovski učenjaci, rabini, nisu prihvatili, pa većina Židova u pakao ne vjeruje. Oni, naime misle, da će oni koji ne zasluže vječni život u raju jednostavno prestati postojati. Puj, puj, puj, antikristi jedni! Svi će u Paklu završiti, koji u Pakao ne vjeruju!

A zamislite, recimo, ovaj slučaj: imate dvojicu mladih uličnih razbojnika, članova sukobljenih uličnih bandi, 20 im je godina recimo obojici. I obojica žive u svim mogućim grijesima: nasilje, pljačke, droge, bogohuljenja, razvrat, laži.

I onda jedan od njih ubije drugoga, u obračunu bandi ili zbog neke sitne svađe oko cure ili par dolara, svejedno.

I onaj ubijeni, umro u grijehu, odlazi u pakao. A onaj koji je ostao živ, živi možda još malo ili još 50 godina; i on se jednog dana preobrati, i prihvati Isusa u srce, i pokaje za grijehe svoje i počne živjeti kao pravednik.

I gle, umre i on, i u Raj dospije zaslugama svojim. I ugleda ga u krilu Abrahamovu onaj koji je bio njegova žrtva, koji se u paklu prži, i zavapi: "O oče Abrahame, pošalji ubojicu mojeg da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu!" Ali Abraham mu kaže, ništa od toga, takva je Božja pravda.

Da li će onaj, koji u krilu Abrahamovu sjedi, biti svjestan svoje žrtve, koja se u paklu muči i vapi za pomoć? Neće li možda poželjeti žrtvi svojoj pomoći? Pa recimo predložiti čak da se zamijene na neko vrijeme, kako u brojnim starim legendama imamo, da netko boravi neko vrijeme u podzemnom svijetu, a neko vrijeme na zemlji, zbog ljubavi (Perzefona, Adonis, Atis, Tamuz idr)? Nema toga više, odgovara Abraham, koji po profesiji bijaše svodnik, ali je eto milost Božju zaslužio time, što je bio spreman zaklati svoga sina: » izmedu nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.«

Moja prijateljica Sveta Majka Rimska Crkva pak, odnosno njezin čelnik, koji sebe smatra namjenickom moga brace, u Katehizmu kaže »našom apostolskom vlašću definiramo« (članak 1023) da oni koji su spašeni, borave u nebu, u raju, i uživaju savršeni život i najveću i konačnu sreću, u zajedništvu života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima. (članak 1024).

A pakao pak zaslužuju griješnici koji se nisu pokajali i time su se sami isključili iz zajedništva s Bogom. Ta odjeljenost, uči Katekizam, to je pakao, i glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga (čl. 1035), ali ne zavaravajte se, nije to sve: postoji gehena, vatra koja se ne gasi, koja zadaje vječne paklene muke prokletnicima. Isus je, tako kažu, sišao u subotu nad pakao i oslobodio iz njega pravednike, ali nije pakao razorio, nego On, moj Braco, nakon što je obeskrijepio onoga koji ima moć smrti, tj. đavola, sada drži ključeve smrti i podzemlja (čl. 635).

I sad samo onome kojega je Sotona nadahnuo, kao što to bijaše Mark Twain, zar ne, na pamet može pasti griješna misao, da nešto nije u redu s Bogom koji govori o pravdi i milosrđu i opraštanju, a izmislio je Pakao, i na njega veliku većinu ljudi osudio? Jer, kaže Sveta Majka, malo tko od krćana koji su od nje otpali moći će se spasiti, svi će nindusi i budisti i muslimani i neopagani itd. u paklu naravno završiti, dakle ja Sotona već u startu dobivam pet šestina čovječanstva, a koliko će se od katolika stvarno spasiti, teško je pitanje!

Aurelije Augustin, svetac i crkveni naučitelj, odlučno je zastupao da je vječna kazna ne samo duhovna, nego nedvosmisleno i fizička: griješnici će imati čudesno, natprirodno tijelo, sposobno da pati kao i ovo naše, ali i sposobno da se obnavlja neprekidno, da ne propada, da zauvijek bude stan duše u njemu zatočenoj. I tako će mučenje, kakvo na ovom svijetu može trajati tek nekoliko dana, trajati unedogled.

Kakvo je to divljenja vrijedno čudo, koje Bog u beskonačnom milosrđu svojem čini, da daje čovjeku tijelo sposobno za vječnu muku!

Zamislite dakle to stanje blaženstva, u kojem pravednici uživaju, gledajući Boga, u krilu Abrahamovu (hm, to sa krilom malo sumnjivo zvuči, ali ajde, recimo da je to samo metafora, ne bi čak ni najzadrtiji fundamentalisti, vjerojatno, inzistirali da to treba doslovno shvatiti!). Sjedi tako Lazar već dvije tisuća godina ili više u krilu Abrahamovu i gleda lice Božje i uživa, i tako će biti tisućama, milijunima, milijardama godina, zauvijek.
Da li će mu u tom vječnom blaženstvu ponekad pasti na um slika onog jadnika, koji u paklu sve vrijeme gori? Da li će mu možda malkice teško biti, kada pomisli kako se on muči, pa makar te muke bile i zaslužena i pravedna kazna?

Jer, najzad, nisu li u Raju oni, koji su ozbiljno shvatili i slijedili učenje moga Brace da treba ljubiti svoje neprijatelje, i dobro činiti onome tko te progoni? Pa ako su tako na zemlji činili, neće li, ponekad, i u vječnosti na to pomisliti?

A ako u opijenosti vlastitim užitkom svo sažaljenje iz njih nestane, po čemu je onda, dvije tisuće godina kasnije, Lazar bolji od bogataša?

I pogledajte tolike fanatike monoteističke na ovome svijetu, koji su uvjereni da su već od Boga za raj izabrani i da onda imaju pravo i sami s mučenjem griješnika na ovome svijetu započeti!

I zar sam onda zaista toliko gori ja, Sotona, Protivnik, kojim vam nudim ljepotu Noći? Gdje nećete biti velikom Ljubavlju spaljeni, nego još, recimo, za običnu malu ljubav, sa malim "lj", romantičnu možda, sposobni ostati? Gdje ćete biti recimo u društvu Heloise, koja je žudila za Abelardom više nego za Bogom, i Tristana, koji je bio spreman za časak sa Izoldom žrtvovati spas svoje duše?

Da li možete zamisliti sirotog Lazara koji pati od gladi i čireva, i gleda bogataša kako se gosti, i moli se Bogu: "Bože, ne želim jednom biti odgovoran za njegovu vječnu muku. Nego, pošalji moju dušu u pakao, a spasi dušu ovoga jadnika koji ništa ne sluti." Koje bi to tek požrtvovanje bilo!

Hjah, tako je nekako i Veliki Inkvizitor, kojeg je Dostojevski u Braći Karamazovima prikazao, koji je Isusa odbacio, razmišljao.

Nema lakog odgovora.

No, kako vam rekoh: Jin i jang. A morate imati u vidu, također, što vam više puta ponovih: Sotona nije sotonist!

I tako, otišao je i on, jedan od najvećih nacionalnih vođa XX. stoljeća; jedan od onih velikih vođa koji je, poput Hitlera i Pavelića, svoj narod odlučno vodio u poraz, jad i sramotu. Umro je sam, srca istrošenog posljednjom, beznadežnom bitkom pred belosvetskim sucima u nekom od Srbije dalekom gradiću.

A kako je vodio narod! Kakav je to veliki vođa bio! Skandirali su mu "Slobo, slobodo" videći u njemu svoju slobodu; pevali su pesnici raznježeno o "Slobodanu sa suncem u kosi", pevali su četnici trijumfalno ulazeći u Vukovar: "Slobodane, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!"

Kako je veličanstveno zbivanje to bilo, kada je buldožer srpske "antibirokratske revolucije" trijumfalno gazio Jugoslavijom, kada su se okupljali na "mitinzima istine" stotine tisuća u Beogradu i drugdje po Srbiji, Vojvodini, Crnoj Gori, sa milijunom okupljenih na Kosovu polju, kada su skandirali "Hoćemo oružje!" a on mirno odgovarao: "600 godina nakon bitke na Kosovu nalazi se srpski narod ponovo pred bitkama. One zasad nisu oružane, ali ni one nisu isključene!" I gledali su drugi, i užasavali se pred srpskom moći, i uvjeravali sebe da do obećanog klanja ipak neće doći.

Kada su mu, na Ušću Save u Dunav (onih rijeka koje će kasnije spomenuti, prilikom svojeg prvog posjeta Hrvatskoj, papa Ivan Pavao II kao simbol neizbježnog zajedništva naroda koji uz te rijeke žive, a hrvatski su čelnici u šoku zinuvši zurili i mislili si "Ajme, stari je prolupao!"), dovikivali iz mase (organizirana je sva ta spontanosti odlično bila, ili, kako reče Polonije za slugu mog Hamleta, u tom je ludilu bilo sistema, cijelo je to ludilo sustavno bilo, poticano dobrim djelom i od psihijatara kao što bijahu Rašković, umro naprečac 1992, i Karadžić, koji se još skriva čuvan kako odlučnošću preostalih pristaša, tako i strahom "međunarodne zajednice" da previše vojnika međunarodnih snaga u obračunu s njima ne pogine, pa mirno čekaju da izumru) "Uhapsite Vlasija!", on je odgovorio slavnim "Ne čujem dobro", ali i "to što tražite, obećajem, bit će osuđeni, i bit će uhapšeni", tim redom naime: prvo osuđeni, a zatim uhapšeni (pa su Azema Vlasija zaista i uhapsili ali nisu mogli nekadašnjem Titovom omladincu i današnjem uglednom intelektualcu nikakav grijeh dokazati, pa su ga na kraju morali pustiti).

Tako je to onda išlo dok se Jugoslavijom valjalo "događanje naroda", dok je narod provodio "jogurt revoluciju" (jer su čašama s jogurtom jednom prilikom gađali vojvođanske pokrajinske funkcionare "autonomaše"), kada su Slobini kadrovi trijumfalno objašnjavali kako je narod konačno došao do riječi u bizarnom fenomenu "mitingaške demokracije", tog dragocjenog srpskog priloga političkog teoriji!

Tih su godina, 1987-1990, svi ostali narodi i mnogi Srbi koji su razum očuvali užasnuto gledali kao najveći narod u Jugoslaviji, koji je imao najviše razloga da tu federalnu državnu tvorevinu koja je proklamirala "Bratstvo i jedinstvo" održi, razara u kampanji histeričnog bjesnila, odbijajući svako popuštanje, svaki kompromis sa bilo kim drugim. I nastavili su s tim do samog kraja, čak i kada je bilo jasno da više nisu tako jaki!

Obuzeti svojim vlastitim vanjskim strahovima i nutrašnjim užasima, koje su razjarivali u sebi do amoka, odbijali su pokazati i zrnce razumijevanja za strahove drugih.

A Slobo? Važno je shvatiti da on uopće nije bio srpski nacionalist. Bio je naprosto oportunist, kojeg je stjecaj okolnosti u jednom trenutku gurnuo da zasjedne na vrh vala koji juri i jača, i on nije radio ništa drugo, nego dozvolio da ga val nosi. Zaboravio je da svaki val na kraju udari u obalu i razbije se u milijardnu kapljica pjene, i zaboravio je, da Srbi imaju dobar narodni običaj sami rušiti pa i ubijati svoje vladare koliko god ih ranije slavili (pa su strašno zamjerili Makedoncima i Hrvatima koji su ubili kralja Aleksandra 1934: "Kud ste se vi išli gurati!? Da ste pričekali par godina, mi bi ga sami!").

Kad je mržnja, koju su uzgajali lažima o teroru Albanaca na Kosovu, postala aktivna politička sila, u travnju 1987. dobila je u Slobodanu, sticajem okolnosti, na Kosovu Polju, svojeg glasnogovornika, svojeg vođu, svoju ikonu.

Bio je Slobo, partijski aparatčik cijeli svoj život, koji se kako je to uobičajeno bilo penjao stepenicama hijerarhije, tada zbunjen i uplašen događanjima kada se narod prosvjedujući okupio, pa kada je došlo do naguravanja i par međusobnih udaraca narodne milicije i narodne rulje, izašao je iako uplašen iz zgrade gdje je bio na sastanku sa pokrajinskim rukovodiocima, jedan mu je mladi politolog dodavao ceduljice sa uputama i šaptao mu što da kaže, i ubacio mu u uho parolu, koju je Slobo izgovorio pred kamenrama: "Nitko ne sme da vas bije!" i preko noći, zahvaljujui briljantnoj propagandnoj kampanji koja je kroz sve srpske medije već tekla izbezumljujući srbljad zbog ugrožavanja kosovske fantazme, postao veliki heroj, koji će povesti narod u bolju budućnost.

Šest mjeseci kasnije obračunao se sa svojim kumom i zaštitnikom Petrom Stambolićem, nastavio unutarpartijski obračun i jahanje na valu šovinističkog ludila, koje će dovesti do povezivanja srpskih komunista i fašista u posebnoj varijanti srpskoga nacionalsocijalizma, više od pedeset godina nakon što je originalni uništen, u čemu je velika općesvjetska povijesna uloga i zasluga Slobodana Miloševića!

Kako su uživale mase, tih godina Slobodanove slave, kada su iz godine u godinu sve moćniji bili, u fantazmi o svojoj moći i veličini. Srpčad protiv vascelog ostalog sveta: Albanaca, Slovenaca, Hrvata, Turaka, Nijemaca, Vatikana, SAD, EU, NATO-a, čak su ih i Rusi izdali na kraju!

Koja je to divna ekstaza služenja Velikoj Ideji (koje, kako je to pak uočio frustirani hrvatski vođa, imaju nezgodnu osobinu da satiru male narode!) bila u (relativno) malom srpskom narodu, kada je jedna do rijetkih ženskih vođa, danas haška osuđenica, mogla reći: "Nije važno i ako milijun Srba strada, ostat će još deset milijuna, a imat ćemo Veliku Srbiju!", kao što je recimo 30-ak godina ranije govorio Mao Ze Dong: nije važno ako pogine pola čovječanstva u atomskom ratu, glavno da uništimo imperijalizam!

Kinezi su ipak bili dovoljno pametni da ne prijeđu sa riječi sa djela (pa su i oni Srbe na kraju izdali), i danas su pred ostvarivanjem svoje sudbine da postanu istinska velesila i takmac SAD-u kao što je prije nekoliko desetljeća bio SSSR. A Sloba je jednom, nadovezujući se na parolu drugog srpskog vođe, duhovnog a ne političkog, Dobrice (da čuj imena!) ćosića, koji reče "Srbi su uvijek pobjeđivali u ratovima, a gubili u miru", izrekao parolu. "Ako ne umemo da radimo, umemo da ratujemo!", pa su naravno krenuli u rat.

I ono što se neočekivano pokazalo: bili su bijeda od ratnika, borili se kao babe i uspijevali nešto postići samo kada su imali prednost deset na jedan i više u teškom naoružanju, u topovima, tenkovima, avionima.

I tako su krenuli ratovati, i u osam godina izgubili četiri rata: u Sloveniji, u Hrvatskoj, u BiH (tu su jedva sačuvali živu glavu odnosno Banja Luku i Pale, zahvaljujući intervenciji međunarodne zajednice kojoj potpuni poraz Srba nije bio u interesu!) i na Kosovu (gdje su se bili ponadali da su konačno našli protivnika dovoljno slabog da ga mogu poraziti (Oslobodilačka vojska Kosova, skromni gerilci, inače u svemu tipična revolucionarna armija nacionalnog oslobođenja protiv kolonijalne vlasti, fanatična i beskrupulozna, surova i prema svojima, a kamoli prema neprijateljima!) , ali gle, ovaj je našao saveznike puno jače, pa su Srbi dboili po glavi i cmizdrili kako to nije fer, ali tako vam je to kada rat počnete, morate i na skrivenu veliku braću računati!). Pa su uskoro nakon toga i Slobu srušili i prepustili ga njegovoj sudbini.

Jer, kako se pokazalo, u doba trijumfa industrijalizma, vrijedi: samo oni koji dobro znaju raditi, mogu i uspješno ratovati! Pokazali su to Nijemci, Japanci i Kinezi.

I tako ga je povijest pregazila. I ode. Prah prahu, pepeo pepelu. A duša, naravno, meni.

Dakle, da nastavimo gdje smo stali, sa penisom vražjim!

Spomenuh Knjigu proroka Henoka, koju sam uostalom već spominjao u članku Peder može biti svetac, ali ne svećenik, 4. prosinca godine prošle. Tamo napisah: »Seksualna naslada je divna stvar. Ja vam na njoj zavidim. Zato sam i pao s Neba.«

Eh da, prije nego što krenemo dalje, možda bi bilo dobro da pročitate i tekst nedjeljne propovijedi od 8. siječnja Čovjek je dvospolac. Đavo i Bog također, a strastveni iskaz moje ženskosti i podijeljenosti je tekst Sotona je voljela Isusa. »Kao što vam već rekoh, kada je rekao "Ljubite svoje neprijatelje", zar mislite, da je mene izuzeo!? Nije, naravno. Ljubio je mene, svojeg Protivnika od stvaranja svijeta. Jer ja sam bila, naravno, jedini Neprijatelj dostojan njegove pažnje. (…) Morao je proći kroz najveće svoje iskušenje: ljubav prema meni, Sotoni, Otpadnici, Majci laži, da bi mogao ljudima prenijeti tu čudnu misao, da svoje neprijatelje treba ljubiti.« Jer ja sam morao postati žena, da ga zavedem, ali avaj, igra zavođenja igra se u oba smjera.

No, dakle, krenimo na učenje o penisu koje je prevladalo u kršćanstvu, učenju koje se pripisuje mojem braci, ali ste vi koješta pogrešno shvatili, o čemu sam govorio u tekstu Zašto su muslimani bijesni, ili o suštini monoteizma (1): Isus ima lik, ali nema tijelo: »Čovjek se dakle rascjepljuje na tijelo i na ono izvan tijela, što u razvoju ljudskoga razumijevanja sebe samih biva fiksirano kao duh. Čovjek žudi za smisaonošću i potpunošću, i ta dijalektika nedostatka i žudnje ostaje uvijek ono, što ga kao čovjeka određuje. I tu je moj Braco došao, i o duhu vam pričao. I lijepo sam mu rekao, što će se dogoditi, jer još ste tako jadni, nezreli, uplašeni: oni koji su se kršćanima nazvali (Krist, naravno, nije bio kršćanin, kao što ni Sotona nije sotonist) fiksirali su duh, objekt svoje žudnje, kao suprotan tijelu, i razvili učenje o neizlječivoj griješnosti tijela.«

Sam se Braco nije u tom pogledu ograničavao, kad je rekao "ljubi bližnjeg svog" nije isključio ni bližnju svoju, o čemu pisah u jednom od prvih tekstova ovdje, Isus je volio Mariju: »Čini drugom ono, što želiš da drugi tebi čini; upravo u spolnom sjedinjavanju to se najbolje može činiti.«

Dagle, pogrešno su ga shvatili, Sveti Pavao i drugi, pa su uobrazili, da treba živjeti samo u duhu i prezrijeti tijelo. Kako napisah u tekstu [LINK=http://jalucifer.blog.hr/arhiva-2006-01.html#1620553848]: Slaviti dostignuća tijela i tjelesne volje (…) stvar je naravno duboko antikršćanska.«

Tako, dakle, na temelju onoga što su oni koji su mojeg bracu slušali i pogrešno shvatili, razvijaju dalje Sveti Pavao i ostali učenje da je tijelo samo po sebi zlo i griješno, i da samo u duhu živjeti treba. Pa onda, naravno, od svih organa, veseli pimpač, najmanje pokoran volji, sa svojom vlastitom glavom i voljom i veseljem, biva označen kao vražja sprava, kao glavno očitovanje demonskoga, koje ometa visinu i čistoću duha koji ka visinama hrli.

Tertulijan je pisao da u ejakulaciji muškarac gubi ne samo sjeme, nego i dio duše. Papa Siricije, gnušajući se nad ukrudbom nježnika i njegovom oplodnom moći, stvorio je učenje, koje je tek u XIX. st. moja prijateljica Sveta Majka Rimska Crkva proglasila dogmom, da je Marija, majka Isusova, ostala djevica do smrti, jer utroba koja je rodila Boga nije smjela čak ni naknadno biti spermom okaljana, pa je bogec Josip Radnik, rogonja, ispao još veći idiot, nego što je u stvarnosti bio.

Klement Aleksandrijski, prvi intelektualac u Crkvi, koji je živio u razbludnoj Aleksandriji u onom Egiptu kojeg sam u prethodnom postu spominjao, usporedio je spermu s pjenom na usnama padavičara. A njegov nasljednik, Origen, nesretnik zbog svoje ljepote i pameti, u očaju je pred napastovanjima razbludnih Egipćanki jahačica, jer bio je briljantan momak i profesor već sa 18 godina, a u Aleksandriji su i žene bez kompleksa u visovima mudrosti uživale (pa je posljednja čelnica platonističke škole bila Hipatija, koju je godine 415. ubila rulja kršćanskih fanatika) a nisu se naravno ni drugoga odricale (Hipatija, doduše, jeste, jer je bila neoplatonistica i odnosila se prema seksu slično kršćanima) i od mladog predavača tražile bez zadrške da im osim svoje mudrosti i svoju nevinost preda, u očaju je dakle Origen samog sebe uškopio, da bi tako Bogu bliži bio, bukvalno razumijevajući ono iz Govora na gori, kada Braco navodno kaže: a redak prije toga govori o preljubu i požudi, pa je očito da nije zapravo oko onaj ud, koji sablažnjuje! Tako je barem Origen to shvatio, idiot.

U sačuvanim patrističkim spisima riječ "eunuh" pojavljuje se više od pet stotina puta, i to često u pozitivnom kontekstu. Ipak, Origenov učitelj Klement smatrao je da pravi eunuh nije onaj koji ne može, nego onaj koji ne želi udovoljiti svojim strastima. Sam Origen zaključio je kasnije, da je pogriješio, jer uklanjanje veseljka stvara nered u tijelu, a ne stvara red u duhu. Crkva je osuđivala samokastraciju, pa je bio uveden i pregled da li papa ima jaja, na temelju čega je mnogo kasnije nastala legenda o papisi Ivani, ali zapravo nisu provjeravali da kandidat za papu slučajno nije žensko, nego nije li eunuh.

Ipak je postojala i jedna simpatična sekta kastrata, čiju su pripadnici kastrirali ne samo sebe same, nego i putnike koji su slučajno navratili, iz čistog čovjekoljublja, da spasu njihovu besmrtnu dušu (kao što su i inkvizitori svoje žrtve iz ljubavi mučili, a slavni priručnik za inkvizitore, Malleus Maleficarum, hvali muškarce koji su sebi uklonili prokleti organ).

Od XVI stoljeća u cijeloj Europi se kastriraju dječaci, tisuće njih, kako bi mogli pjevati sopran u crkvenim zborovima, prije svega u zboru papine Sikstinske kapele, gdje su pjevali do 1902. A u Rusiji se pak u XVIII. st. pojavila sekta škopaca, koji su si uklanjali klatilo (a ženama ponekad klitoris i velike usne) i bilo je još živih njenih pripadnika i nakon Oktobarske revolucije, pa im je još 1930. bilo suđeno.

Sveti Aurelije Augustin, koji je tako strasno duhu čistom težio i očajavao nad vlastitom pohotom, prvi je ipak sustavno razvio učenje o griješnosti spolnosti i osobito ukrudbenika kojeg ne treba ni kakvu rupu turati, i presudno time na učenje latinske crkve do danas utjecao, osobito i stoga jer je njegovo učenje osam stoljeća kasnije potpuno prenio Toma Akvinski (u grčkoj crkvi tj. pravoslavlju nema tako žestoke osude, naime ne misli se da je spolni odnos sam po sebi grijeh niti se celibat svećenstvu nameće, a u kraju gdje je Augustin živio, u Africi, kršćanstvo je nestalo i ljudi su, dva do tri stoljeća nakon njegove smrti, prešli, uglavnom dobrovoljno, na islam, u kojem se naravno nijedan muškarac ne mora snebivati da svoju alatku koristi). Adamov se grijeh, uči Augustin, spolnim odnosom i izbačenim sjemenom prenosi s naraštaja na naraštaj, i svako se ljudsko biće rađa onečišćeno.

Nije to ipak bilo odmah prihvaćeno, pa je kolega Augustinov, biskup Julijan iz Eklana, oštro kritizirao to Augustinovo učenje kao "revizionističko" u odnosu na izvorno kršćanstvo. Juljan piše: »Bog je stvorio ljudsko tijelo i dva različita spola, muške genitalije, sklonost koja dva tijela vodi k sparivanju, podario je i moć muškome sjemenu, a Bog ništa nije stvorio zlim.« Dvanaest su se godina prepirali oko toga izmjenjujući pisma puna žuči, dok Augustin nije umro, a posthumno je odnio pobjedu.

I tako je strah od đavolskog penisa postao jedno od središta oko kojih se formira zapadni svjetonazor. A tek pri kraju srednjeg vijeka, kada se suludi bijes inkvizicije (koja je, naravno, kako već pisah, bila moje oruđe, djelo Sotone) od heretika okrenuo ponajviše protiv žena nabijeđenih da su vještice, strah od moći đavolskog međunožnog klepetavca koji vlada nad muškarcem koji ga nosi pretvorio se u ljubomoru i mržnju prema Đavolovom moćnom dokoljenku, koji zavodi žene, sljedbenice pohotnih Egipćanki i bijesnih bahantkinja.

Ali evo, već sam odužio, pa ću sad završiti i kasnije još jedan, završni nastavak, ovoj litaniji dodati!

Evo ne mogu opet da se divim Sevi i hvalu joj iskazujem, pa ću se i u njen fan klub morati upisati! Jer je najme uza sva druga dobra koja je svojom štiklom učinila, i meni donijela rekordni posjet u 24 sata!

Naime, jučer sam napisao komentar Domina vas razobličuje, i postavio ga u 12:05, a spomenuh ga i objavih neke dijelove i na forum.hr, postavio sam u forumu "Ljubav, erotika, seks" novi topic Domina Severina, a Forumu politika pokrenut je već bio topic na tu temu, koji su (s mnogo razloga) prebacili na podforum "Luda kuća", posve ispravno, i sad pazite statistiku: ima do sada 795 čitanja, a 794 odgovora, LOL svatko ima što za reć! I sad kažite, da Seve nije genije, kada je ovako široki performace organizirala! Moje je javljanje na 31. stranici, a na 32. su, tko zna zašto i kako, zabrijali o Titu i o Kumrovcu! :)) Ajd' ono, Stari je volio dobre ženske, Seve bi mu se sigurno svidjela, a bogami i on njoj, bio je pun šarma onako u godinama k'o Šon Koneri, okrenuo je Sofiju Loren i još razne, sve prima roba! :)

I od tada do danas u 12:05 imao sam 165 hits! :) Prosjek mi je 40-ak, s čim sam, kako rekoh, do sada bio zadovoljan, jer naravno znam, da ne pišem za mase - a sad dalje ne znam što ću, nabit ću sam sebi komplekse, :( ja sam vam jedna nježna dušica, to ste valjda već primijetili? - a dosadašnji rekord u 24 sata bio je samo 74, to bijeapše 24. siječnja, zaslužan je bio tekst Sotona nas je godinu dana posjećivao… - Možete li pogoditi autora?.

A evo, Opatija gradi novu dvoranu sa 2000 mjesta, da bi mogli organizirati Eurosong iduće godine, jer nema frke, Severina forsirano pobjeđuje!!

Nego, ovo vam i nešto najnovije, sa www.gay.hr, komentar pod naslovom Opanak i štikla, piše Tetka Kristla!





U Glasu Slavonije, pak, Miroslav Filipović, povezujući čakiju i štiklu, lijepo uočava seksualnu vezu s domina-fetišem, na koji sam vas upozorio:



E bogami, dosta se nakupilo toga, ha? Ajd da vas više ne davim. Nastavak napisao o đavolovom penisu odgađam za sutra!

Evo dakle o onome, što Božanstvena misli da ja nemam!

David M. Friedman u knjizi Glava za sebe: Kulturna povijest penisa prvo je poglavlje naslovio Demonski štap: Penis od simbola božje moći do đavoljeg oružja. Gdje sam naslov dovoljno govori, jer penis je u starim kulturama bio slavljen i štovan, u njemu se uživalo i pokazivalo ga se, u raznim relijama bitnu ulogu ima, kao fokus muške moći oplodnje i kao simbol moći stvaranja uopće; a pri tome ipak (kod Friedmana nećete o tome dovoljno naći) uvijek je tu i ženska moć negdje zajedno s njim!

U starom egipatskom mitu, veliki se značaj pridaje Ozirisovom penisu, koji je izgubljen nakon što je Set raskidao njegovo tijelo, i Ozirisova sestra i supruga Izida našla je sve dijelove i sastavila ih, osim penisa, pa mu je napravila novi i tako mu svojom ženskom moći vratila muškost, i moć, da se ponovo Setu suprotstavi i pobjedi.

U ranijem mitu, jednom od verzija egipatskog mita o stvaranju, bog Atum (čije je pak ime kasnije, u XIV. st. pr. moga Brace, promjenjeno u Aton, pa se razvio kratkotrajni monoteistički kult Atona koji je kasnije zabranjen, pa je jedan od svećenika koji su ga slijedili morao pobjeći iz Egipta, i pridružio se grupi bjegunaca koji su sebe smatrali potomcima Abrahama, Izaka i Jakova odnosno Izraela, i oni mu dadoše ime Mojsije, tj. Moše, što je zapravo na egipatskom jednostavno "sin" i čest je dio egipatskih imena, jer im je njihovo puno ime, valjda, jednostavno bilo preteško za izgovor) je rodio prvi par bogova, Šu i Tefnut, tako što je oplodio samoga sebe tako što se oženio sa svojom rukom i progutao vlastito sjeme.

To ti je demonski penis! Ali Egipćanke su bile na glasu kao prave Izidine kćeri, samostalne i preduzimljive, pa je grčki putopisac Herodot pisao, kako "je tamo sve obrnuto nego kod nas", pa muškarci sjede doma i predu, a žene same hodaju i obavljaju poslove, a u doba velikih svećanosti posvećenih boginji u mačjem liku Bast, prosto se bacaju na sirote preplašene :) muškarce i obljubljuju ih. (Čuli ste vjerojatno za egipatski kultu mačaka? Drugi lik Boginje Bast, uz umilnu mačku, je pak goropadna lavica, koja je jednom skoro uništila čovječanstvo, tako da ju je sam Ra jedva spriječio. To je dijalektika ženskosti!) Kako vidite iz nekih slikovnih prikaza i stihova, smatralo se osnovnim ljubavnim položajem da muškarac leži na leđima i žena se natakne; Egićani nisu poznavali vještinu jahanja (tek sredinom II. tisućljeća pr. moga Brace upoznali su konje, i to samo upregnute u kočije), ali Egipćanke jesu!

U Egiptu, suprutno svim ostalim religijama, božanstvo neba je žensko (Nut) a božanstvo zemlje muško (Geb), dakle ona je gore, što vidimo na nekoliko sačuvanih reljefa koje nisu zgroženi zapadni istraživači u XIX. st. uništili: Geb leži na leđima i svojim golemim penisom pokušava doseći Nut, koja je savijena u polukrug iznad njega kao gimnastičarka, oslonjena na svoje dlanove i vrhove nožnih prstiju. Ako se jednoga dana spoje, vjerovali su stari Egipćani, svijet će biti uništen. (A to se naravno i jeste dogodilo, i svijet jest uništen, i stvoren je novi svijet naporima mojim i mojega Brace.)

U patrijarhalnoj Grčkoj pak, u svečanostima posvećenim Dionizu, kada je sve veselo pjevalo i veselilo se i ševilo, kao u svećanostima Bastet gore navedenim, okolo je nošen golemi drveni falus, a oni koji ga nose zvali su se falusofori, ili u lijepom hrvatskom prijevodu, kitonoše. ;) Ali svećanosti penisa bile su prvensteno svečanosti žena, kada su šumama, sa satirima i drugim pohotnim šumskim bićima, sa mnom i mojom svitom, divljale moćne bahantkinje, koje tada dobivaju natprirodnu snagu i moći i rade razne pizdarije. Žene su slavile mušku moć i istovremeno je oduzimale. (A ja, Sotona, kako rekoh, moć svoju stičem tako što sam i muško i žensko i posjedujem obje moći, ja sam i Bast i Dioniz, samo su kruti i od ženske moćI užasnuti stari Židovi nešto pobrkali.)

Dakle, ako hoćete samu Bibliju, postoje u Postanku stihovi 6:1-6:4, gdje se govori o sinovima Božjim, kojima su se svidjele ljudske kćeri i s njima su se ševili i one su im rađale djecu. Knjiga proroka Henoka pak pobliže govori da su ti sinovi Božji bili pali anđeli (samo što je Henok upoznao samo jednu malu grupicu od nas, njih 200-inja, bilo nas je naravno mnogo više, pa se komično precijenio svoj značaj i naš strah!), a kruti su sinovi Izraeli zbog nekog čudnog razloga pretpostavili, da Bog ima samo sinove!

Evo toliko za danas o tome, još ću nastavak napisati i prikazati što se glede moga alata u srednjem vijeku zbivalo!

Ajme kako se zabavljam ovih dana, kako se dugo nisam u ovoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, iako se inače zabavljam stalno i volim vas, jer, kako davno još rekoh (u tekstu Razbismo ih ko pičkice), uvijek u ovoj uzornoj katoličkoj zemlji novih stvari ima za veselit se i smijat vam se! Kako se hihoćem i valjam po podu i prekobicujem preko glave i udaram kopitima u zadnjicu (dobro, nemam zapravo kopita, kako napisah u propovijedi zašto ovdje nema slika, ali nema veze, dobro zvuči!), dok moj penis (kojeg, misli naivna Božanstvena, ja nemam, što je naravno himbena objeda - pisat ću nešto o tome, a to će se nastaviti također i na opasku na kraju ovog teksta) veselo mlatatara i kikoće se, sudjelujući u mojem veselju.

Riječ je naravno o Severininoj štikli.

Seve je definitivno pokazala, uz pomoć svoje ekipe naravno (a i ja sam tu negdje stalno bio da inspiraciju neopažen dajem, ali hej, sve prave stvari ljudi čine a ne demoni, jer Đavo je beba prema čovjeku), da je velika umjetnica, briljantna konceptuala umjetnica i dadaistička pjesnikinja. Ona je kulturna gerilka, koja je u jednom briljatnom naletu izvela turbofolk, tu glazbu hrvatskih Sitha, iz polumraka prigradskih noćnih klubova u koji zalaze hrvatske "elite" skrivajući se od samih sebe, pa o tome saznajemo tek kada neka velika tuča izbije između, na primjer, kriminalaca i specijalaca, o čemu sam naravno i ja već pisao u tekstu Udario junak na junaka, a sve zbog narodnjaka i ranije još, opsežnije, u tekstu Narodnjaci u svim strukturama, pod blještavu svjetlost metropolne pozornice (a bit će i je'ropske!), koja je briljantno pokazala nadmoćnost šunda nad kičem, koja je tako rastužila sirotu Vlatku Slatku u haljini beloj.

Mračna se sila hrvatskoga Ida, onih žudnji koje iskazati ne želite i sami ih od sebe skrivate, materijalizirala u jarkocrvenoj haljini i dopingiranim sisama, i razbila u komadiće kule bjelokosne superega hrvatskoga krhkog i slabašnog. Postavila je Seve umjesto slike lijepe bijele nježne izmaštane europejske koje o sebi želiti imati ogledalo Hrvatima a osobito HRVATINAMA, u kojoj mogu vidjeti istinu o sebi, grubu stvarnost svoju, ogledalo koje iskrivljuje, ali tako, da pravu i dublju istinu prikazuje, onako kako radi umjetnik pravi, slikar ili pjesnik, video artist koji ujedinjuje sliku i riječ, a Seve to jest! Spojila je Split i Zagreb, Drniš i Sinj i još ponešto, i rezultat je Istina o vama Hrvatima: Čačak!

Hop, cup, zvrc, trc,
Štipnuh te u pola tri
tika taka oko štapa
u tri sam te cjelivao,
sojčice devojčice,
daj skini čarapice,
Seve, djeve, ševe daj,
Ojdaj da, o da da
u pola četri sam te prcao
hop, hop, prc, štrc
i na video nas snimio
stavio ti svoju štiklu
da se sve vidi
crna minđa, sise silikoni.

A onda, jebi ga, u četiri uletjele alfe i sve porazbijali! ;->

Eh, a usput budi rečeno, o toj štikli: da li ste primjetili da u toj glazbi narodnoj, u kojoj narod uživa i uz nu se tuče i razbija, zapravo puno manje ima tuče i rata i politike nego romantike? Stalno se plače i kuka zbog nesretne ljubavi i udvara i moljaka, i žena se tu pokazuje kao žudnja muškarčine, kao božica nedostižna. Velikim je djelom ta poezija ne samo romantična, nego i feministička, kako vam za pornografiju nedavno pripomenuh!

I tu svoju nadmoć pokazuje Seve i razgolićuje u antologijskim stihovima "Štikle": "Jer još trava nije nikla / tamo gdje je stala moja štikla." Jer štikla je, naravno, onako izdužena i ubojita, simbol falusa, simbol muške snage, i zato obavezni rekvizit profesionalne domine, zajedno sa pripijenom kožnom odjećom, bičem i dildom (e stavio bih sada neki zgodan link, ali ne usudim se, jer čitaju ovo i maloljetnice! :)).

Koristeći falusni simbol, žena razgolićuje svoju nadmoć. I tu vam je eto Seve istinu pokazala! Ja, koji sam i žensko također i toga se ne stidim ni bojim, naravno, u tome samo uživati mogu!

Što je ovo jučer i danas, frka na blog.hr, ne radi!? Pa koji vrag se tu upleo… ups, čekaj malo, pa to sam ja… Evo obećajem, sad ću porvesti istragu među svojim podanicima demonima i demončićima, da vidim tko se upleo, i dobro izribati odgovoren, i dati direktivu: "Blogu ne pakovati!"

Nego, pisao sam prije dva mjeseca da Sretan mi rođendan, jer mi se napunilo četiri mjeseca života i rada na ovome blogu. A evo sada bogami i pola godine je isteklo od mjeg prvog dopisa, koji je govorio o hajci protiv pedofilije, o čemu sam pak i neki dan ponovo pisao, pa se ovoga puta čak i moj vjerni kompa Borgmanosjetio ponukanim, da se od mojih opakih stavova distnacira. ;->

Napisao sam u međuvremenu puno tekstova koji se odose na temu seksa i ljubav, spola i roda, pa se eto sjetih sada, da u spisku tekstova koje vidite sa desne strane, za to otvorim posebnu rubriku. Što ću ubrzo i učiniti.

A evo sada, da vam kažem nešto o svojim planovima za budućnost. Sve na ovom svijetu ima svoju mjeru, svoj početak i svoje trajanje (mjeru u kojoj, u skladu sa zakonitostima Jina i Janga, moj Braco i ja sudjelujemo). Pa tako vrijedi i za moja djela (koji sam, naravno, u ovom odnosu ipak vladar ovoga svijeta!).

Tako, postoji ovaj blog, javni dnevnik, koji se razvija u vremenu, koji je čitala i čita i čitat će određena publika. Plan je pak transformirati u nešto prostorno/materijalno postojeće, naime u knjigu, kao što sam recimo nadahnuo Glena Dancana napiše knjigu čiji je naslov jednak naslovu ovoga bloga. Koja će naravno biti dostupna opet publici, nešto široj, moći se u materijalnom svijetu promovirati, čitati u tramvaju ili na zahodu itsl.

Dakle, ciklus mojih javljanja ovdje kulminirat će, najavljujem, za Uskrs; jer toje naravno doba, o kojem vam toliko toga govoriti mogu, kao što sam se recimo raspisala na Božić; jer tada je naime moj Braco sašao nad pakao, i proveo subotu sa mnom, i nitko osim nas dvojice ne zna, naravno, što se tu događalo.

Nakon toga, sve što sam pisao, obrađeno (ne isto, jer prelaz u drugi nivo egzistencije zahtijeva prilagodbu, pa svoje misli, nabacan ovdje, tu i tamo proširujem i upotpunjujem (recimo, tekst o novcu kao iluziji, koji sam ovdje samo površno nabacio, proširujem, pa tekst o slugi mojem Hamletu, kojeg prerađujem, itd.) a naravno mnogo toga što sam ovdje nasrao neće u knjigu ni ući, jer ponavljanja su manje nego ovdje potrebna, a neke stvari, naravno, koje su bile potaknute trenutnim zbivanjima, neće više za knjigu biti aktualne) i u novu cjelinu oblikovano, priprema se za knjižni oblik, kji će biti dostupan na papiru (s vremenom onda, i na webu).

To, naravno, ne znači, da ću prestati pisati na blogu, i daćemo se pretati družiti!

I evo, koristim priliku, da vas pitam: što mislite, kako bi se knjiga trebala zvati? Zahvalan ću za svaki prijedlog, dobar ili loš, biti, i predlagatelji će priznanje u mojem carstvu dobiti! ;->>

Ispričavam se svim redovnim čitateljima/icama, što protekle dvije nedjelje nisu mogli uživati u zabavi i pouci mojih propovijedi. Imao sam dobar razlog: bio sam lijen i nije mi se dalo pisati. :)

Pokušat ću danas razjasniti nešto što sam više puta u svojim napisima spominjao: činjenicu da ja i moj Braco jesmo dva suprostavljena pola, ali da nas trebate shvatatiti više kao Jin i Jang, koji uvijek idu zajedno i tako tvore svijet, kao dvije sile koje se miješaju i nikada ih se ne može posve jasno razdvojiti, nego kao dva apsolutno rastavljena entiteta, kako vas to uči kršćanska teologija i cijela zapadnjačka metafika, opsjednuta razlikovanjima.

Stvari stoje ovako: Krist i Sotona su braća, oni se vole i mrze. Nema samo ljubavi u jednom od njih niti samo mržnje u drugom, i zato vam i ja, Protivnik, govorim o ljubavi (pa čak tvrdim da je romantika oruđe Sotone).

Razlikuju se jasno, ali se i nikada ne mogu apsolutno odvojiti, kao što se recimo (nadam se da toliko kužite matematiku, to moćno oruđe demonologije!) racionalni i iracionalni brojevi po definiciji lako razlikuju, ali kada ih smjestimo na brojevni pravac, potpuno su pomiješani na svakom djeliću pravca, koliko god malen bio. Između svaka dva racionalna broja postoji beskonačno mnogo iracionalnih, između svaka dva iracionalna, beskonačno mnoštvo racionalnih.

I tako vam je sa Mnom i sa Bracom, sa Dobrim i Zlim, sa Ljubavi i Mržnjom, Erosom i Thanatosom, sa Rajem i Paklom, Spasenjem i Osudom. Uvijek idu zajedno, samo u teoriji (metafizici, teologiji, demonologiji) mogu se razdvojiti. Unutar svakog dobra skriva se zlo, unutar svakog zla dobro, i tako dalje, u beskonačost prema dolje, u beskonačnost prema gore. Pa zato, često, čak ni meni nije lako razlikovati dobro i zlo.

Tako je čak i u višim dimenzijama.

A ipak, da ponovim, ne znači da su jedno te isto!

Napisao sam jednom da trebate učiti od Kineza. Evo taj Jin i Jang, recimo. Svi znate, vjerujem, uobičajeni prikaz: krug podijeljen na crno i bijelo, jednom izuvijanom crtom tako da crna i bijela površina, iako se jasno razlikuju (nema sivih međutonova) ulaze jedna u drugu (a ona nježna sinusoida među njima, ah, tako sjetno podsjeća na ženske obline!). A naći ćete i prikaze, gdje je unutar crne površine dodana jedna manja bijela točka, i unutar bijele površine jedna manja crna točka. Tako vam je to sa bijelim anđelom i crnim đavolom, sa Kristom i Sotonom, sa Logosom i Alogosom.

Da li smo dakle Ja i Braco isti, ili različiti? Da li se volimo, ili mrzimo?

Primjenite na tu dilemu budističku četverostruku negaciju!

Nijedaj odgovor nije točan. Pa zato predodžba o Jinu i Jangu nešto govori. Pri tome, kako je Braco Jang, muško, ja sam Jin, žensko, kako sam vam rekla u svojim božićnim propovijedima. (Naravno, zapravo smo oboje i muško i žensko;odnosno nijedno; odnosno, četverostruko ne.)

Zar zaista mislite, da je ono što je suprotno ljubavi, mržnja? Promislite malo: ako ste istinsku ljubav osjetili, zar nije činjenica, da se ona lako pretvori u mržnju kada se osjeti iznevjerenom? Dapače, da je u praksi često teško razlikuje o čemu se radi? Kada iz čiste ljubavi nekoga daviš?

Eh, pa svako danas zna nešto malo o psihonalizi, da shvati, kako je ljubav i mržnju često teško razlikovati i da jedna zapravo skriva drugu!

Nisu ljubav i mržnja suprotnost; nego je ljubav/mržnji suprotno najsrašnije Zlo, koje podjednako i Mene i Bracu užasava: Ravnodušnost.

A recimo, uzmimo vas Hrvate i Srbe, mrzite li se? Ma dajte molim vas, tko vam to vjeruje! Pa rijetki su takvi strastveni ljubavnici kao što ste vi, opsjednuti jedni drugima, ne možete jedni bez drugih! Evo uzmite bilo koji broj "Hrvatskog slova" ili "Fokusa", gdje pišu Hrvatine, pa ćete lako vidjet, da bez Srba oni ne mogu zamisliti život! (I bez Tita, također.) Srbi su njihovi pedofili, koje mrze; Srbi su neumrla ljubav koja im daje smisao života.

Ta pomiješanost svega, ta beskonačnost koja je veća od beskonačnosti (što je izludilo stare Grke, kada su shvatili da je drugi korijen iz dva iracionalan broj) to je ona tama, u kojoj vi neizbježno morate živjeti. U kojoj vam ja, Lučonoša, donosim iskrice svjetlosti.

Htio sam vam zapravo govoriti danas nešto o Lazaru i o bogatašu, priča koju donosi Evanđelje po Luki ali hajde, da ovdje prekinemo! Ostavit ću tu temu (ovo je sve zapravo uvod!) za slijedeću nedjelju. Dosta za danas, mislim, ipak je ovo samo blog, ne teološki fakultet! :)

E, dodajem za Sestru Lovel: pisat ću jednom i o Judi iz Kariota, obećajem!

Da dodam još nešto o pedofili, o čemu sam pisao jutros. Vjerojatno niste znali (a to ide u prilog onom što sam vam govorio: pedofilija je takoreći posljednje seksualno ponašanje koje se u uobičajenom govoru redovno svrstava u "perverziju", a UVIJEK mora postojati nešto, što ćete vi ljudi monoteističkih misaonih struktura etiketirati kao perverzno da biste sami sebe uvjerili da ste "straight", ispravni, i da ćete ići u raj) da je početkom ovoga stoljeća pojam "pedofilija" imao pozitivno konotacije: ljubav prema djeci, bez ikakvih primisli (no, tada je bilo na raspolaganju puno drugih perverzija). U razdoblju prije drugog svjetskog rata priređivane su izložbe pedofilskih fotografija poluodjevene i nage dječice, i sve se to smatralo čistom umjetnošću, nećim uzvišenim, bez zlih primisli!

Pa pogledajte uostalom uobičajene prikaze madone s malim Isusekom (kojem se često vidi dražesna mala piša) i prikaze slatkih bucmastih i rumenih anđelčića s krilima, na slikama religioznih motiva puritanskog XIX stoljeća, prije nego što su došli imperijalizstima pa je slikarstvo kao umjetnost otišlo dođavola, tj. domene! Golom djetetu doslikaju krila, i onda je to kao okej. :) Te slike i danas s uvažavanjem gledate u muzejima; a danas da netko tako nešto naslika, nema šanse da ga ne nazovu pedofilom!

A tko je taj, koji uopće može reći gdje je točno granica između ne-seksualne nježnosti i seksualne bludnosti?

Evo bliži mi se, ma ko bi reko kako vrijeme leti, i pola godine blogiranja! Pa onako nostalgično prebirah po prošlosti, i sjetih se svog prvog teksta. U kojem sam sarkastično govorio o onima koji se opsesivno pjene i zgražaju i na nasilje su spremni protiv pedofila.

Pa hajde da sada nešto kažem o tome zašto je to tako i čemu pretjerana histerija protiv pedofilije služi, osim dakako da mei muškterije dovede, kako tada napisah.

Pisao sam pak više puta o pederima i tvrdio sam besramno, kako meni Sotoni i priliči da je svatko bar malo peder/lezba. Bijesna povika na pedere, znate li koju neophodnu i korisnu društvenu svrhu ima? Evo vam citat jednog suvremenog američkog filozofa:



Objavljeno je to u zborniku Suvremena filozofija seksualnosti, urednik je hrvatski filozof Igor Primorac koji živi i radi u Izraelu.(U povjerenju: uglavnom patetično mlaćenje prazne slame, nemaju ništa naročito pametno za reći o spolnosti, koju je i moj braco valjano poznavao! ali ovo je dobro ubodeno!).

E sad, poanta je u tome da je autor ovo pisao još 1988. godine, a otada su se stvari, u SAD pa bogami onda i drugdje drastično promijeile. Nema više holivudskog filma da se nešto slatko i romantično o pederima ne prkazuje! Ej, jedna katolična Španjolska legalizira brakove pedera i lezbi! i dok moj suvladar Bendedikt patetično pokušava izbaciti pedere iz svećenstva, čak i u Hrvatskoj, najkatoličkoj zemlji svijeta, ni jedan vojnik i bojovnik (ukratko: milicajac) kao što je don Anđelko Kaćunko ne može više protiv pedera koji su, eto, kaže on (a valjda zna?) i na najvišim položajima!

Pa sada vam je valjda jasno? Odvratno moralno propadanje društva dovelo je do toga da pederi bubu prihvaćeni kao dobri dečki, pa se moralo naći nekog drugog, da bi se mase budalaša moralnim osjećale! Tako vam je to u monoteističkoj religiji: uvijek mora postojati neprijatelj, Sotona, a osobito u milom mi katoličanstvu! Pa se zato ja i vama obraćam, a ne recimo Židovima!

Pametna i mila mi hrvatska Vlada donijela je hvalevrijednu odluku, da s prezirom odbaci belosvetske ucjene kje idu protiv najdubljih interesda hrvatskog proletarijata da ga kapital u njegovom vlastitom interesu truje i ubija, bez ikakve naknade dakako (puj-puj-puj, naknade za uzrokovano teško oboljenje običnih kmetova, koja nastrana ideja! pa to bi onda moglo ugroziti sredstva za lukrativne naknade za duševnu bol članovima oligarhije 200 bogath obitelji i njihovim pobičnicima!), i donijela odluku da se ponovo dozvoli rad jednom već zatvorenoj tvornici "Salonit" u Vranjicu, koja koristi azbest, u mrskim nam impetrijalističkim državama odavno zabranjen, jer radi se o materijalu koji doduše ma krasna svojstva uključivo recimo štiti od visokih temperatura o čemu ja, vladar Pakla, naravno, sve znam, ali istovremeno, hebiga, izaziva nekoliko sitnih oboljenja kod radnika i stanovništva u okolini tvornica, od kojih slavna azbestoza nije najgora!

He-he, to je naravno osveta nas purgera bahatim Dalmošima (kaj morti neko sumnja da je Sotona purger!?), koji misle da su Boga za veseljka uhvatili jer imaju more plavo, koje je naravno naše hrvatsko a ne njihovo! Kako uživamo čitajući o tome! A kako tek uživamo gledajući tablicu prve nogomente lige! Zajebavali ste nas: Hajduk prvi, Ivan Pavao drugi, a sada imamo: "Benedikst šesnajsti, Hajduk sedamnajsti!" :)))

A evo i Glasilo moje prijateljice Katoličke crkve u Hrvata piše, kako je azbestoza fuj-fuj, gle evo opet drve isto, a vama je, prijatelji moji i sljedbenici, naravno to dosta, da viknete:

Hura! Živjela domoljubna vladina gesta,
kom se ne sviđa na istok ga odnijela cesta,
nek' visoko digne se hrvatska pest:
branimo izvorno hrvatski azbest!

pogotovo, kada vidite, da se buni i onaj udbaš Puki! (Ma ne Puhovski, onaj drugi!)

A obnovu prozvodnje, prosim lepo, tražili su radnici koji tamo rade, dakako bez zaštite i dalje! To vam je pravi narodni kapitalizam!

Evo, tek onako usput i na brzinu, uz nešto drugo čime sam se bavio u jednoj drugoj svojoj inkarnaciji: da li ste znali, da postoji nešto takovo kao feministička pornografija!?

E, došle te uspjenjene ženske i na nešto pametno!

Evo dakle nekih citata iz jednog nedavnog članka.





Evo, dosta za sada. Nadam se da će vas potaknuti na inicijativu i eksperimentiranje. ;->