Evanđelje po Luciferu

utorak, 28.02.2006.

Lijenost vodi u pakao poslije smrti. Marljivost stvara pakao na ovome svijetu!

Evo moja me zaokupljenost stvarima drugim, koju biste mogli shvatiti i kao lijenost, :) potakla da nešto o toj temi napišem.

Nekoliko sam puta spominjao, recimo ovdje, kako ja, Sotona, ozbiljno shvaćam svoj posao, marljivo radim i obavljam svoju dužnost, po čemu sam bliži protestantskom, nego katoličkom duhu.

A istovremeno, jer sam u sebi podijeljen i sam sebi proturječim, uživam u lijenosti.

Jer je lijenost uvjet za kreativno, za stvaranje onih krijesnica svijetla koje čine ljepotu noći.

I naravno potičem ljude na lijenost, da bih ih dobio u svoje carstvo. Jer lijenost je, stara je izreka, koju je prihvatio i tako veliki filozof kao Imanuel Kant (inače: bio je pametnjaković, ok, ali istovremeno i frustrirani masturbant), mati svih poroka! Raditi, kažu, treba marljivo.

Ma da ne bi!

Mladi Karl Marx jednom je napisao, u svojim mladenačkim bilješkama, da rad treba ukinuti! Pa je do izazvalo oduševljenje kod nekih i sablazan kod drugih, kada su njegovi rani radovi bili 1930-ih godina objavljeni (pa je i njihovo objavljivanje u Zagrebu 1953. bilo značajan događaj), i potakli struju koja je samu sebe samodopadno nazvala "stvaralački marksizam" (zamrla i nestala sa scene do kraja 1970-ih godina, ali i dalje nemali broj nezadovoljnim mladih na ljevici pod utjecajem je te struje, jer nema ništa bolje).

A 1985. godine u Ljubljani je, u prkos radišnim i dosadnim Slovencima, bio objavljen zbornik tekstova naslovljen "Boj proti delu" (tj. "Borba protiv rada").

Anahristi su bili ti koji su još negdje sredinom XIX. st. zaklučili da bi četiri sata rada dnevno bila sasvim dovoljno da sve potrebe svih pojedinaca u društvu budu zadovoljene, i da zatim mogu uživati u slobodnom vremenu, u lijenosti, u ne-discipliniranom sljeđenju vlastitih svrha.

Pa je čak i takav veliki filozofi kao Bertrand Russell to prihvatio i argumentirao da je stvarno tako, u jednom tekstu iz 1932. "Moral rada je moral robova, moderni svijet ne treba robove." On ukazuje na način kako je društvo (u Velikoj Britaniji) bilo organizirano u doba (Prvog svjetskog) rata, kada su milijuni ljudi bili na bojištu ili radili za rat, a ipak su potrebe ljudi bile zadovoljene i standard siromašnjih je PORASTAO. "Da je nakon kraja rata znanstvena organizacija, koja je bila uspostavljena za to, da bi oslobodila muške za rat i rad za vojsku, sačuvana, i da je vrijeme rada skraćeno na četiri sata, sve bi bilo u redu. Umjesto toga, obnovljen je stari kaos."

A marksist Paul Lafarge, Marxov zet, da ispadne još progresivniji, u tekstu "Pravo na lijenost" to je još skratio. Nasuprot "perverznom" uvjervanju radnika kako je rad dužnost i sreća, rad, koji će trajati NAJVIŠE tri sata dnevno, treba postati "začin radosti ljenjčarenja". Umjesto da se ljude prisiljava na rad, treba im ga zabranjivati!

U Rusiji pak, godine 1921, obuzete poletom mlade revolucije koja je slavila udarnike, slavni je slikar Kazimir Maljević napisao heretički tekst "Lijenost - prava istina čovječnosti". On ističe da sam Bog daje najbolji primjer, jer, nakon što se šest dana radio stvarajući svijet, sedmi se dan odmarao, i još se uvijek odmara! "Otada dalje Bog više ne stvara - počiva na prijestolju Lijenosti i promatra svoju mudrost." Za čovjeka, rad treba samo sredstvo da se dođe do Lijenosti, i tako postane Bogu podoban!

Pa zar vam nije i moj braco lijepo rekao: "Pogledajte ptice nebeske i ljiljane u polju…"

Nemojte robovati novcu koji treba zaraditi, toj iluziji koja će uništiti ovu civilizaciju! To je jedna od iluzija, koje stvara monoteizam (kao što je recimo takva apstrakcija, iluzija koja ubija, i moja prijateljica katolička crkva).To vodi do toga da ljudi ubijaju druge ljude, ne iz koristi, nego u ime… nečega, recimo slobodnog tržišta.

Tko ima nos, neka njuši!
- 15:15 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.02.2006.

Samo da vas pozdravim!

Evo javljam se na brzinu, samo da onima koji su se za mene zabrinuli dam na znanje da sam živ i manje-više zdrav (koliko to, naravno, otpavši od Boginje, uopće mogu biti!). No, kako lako možete pogoditi, puno posla Sotona u ovom svijetu ima, štoviše sve više, i koliko se god trudio, ne stignem uvijek sve, što sam naumio. Pa me tako nije neko vrijeme bilo. Pripremao sam stvari, o kojima ćete još čuti!

I naravno, kako spomenuh par puta, ja sam radišan, i ja sam naravno, proturječući sam sebi jer to je moja osobina da se sebi suprotstvljam, ja sam lijen.

A nevolja je, fakat ponekad mislim da se ja Sotona uzalud trudim sijući Zlo na zemlji, kada vama ljudima i bez mene odlično to ide! :)
- 15:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 14.02.2006.

Uz Valentinovo: Čovjek je čovjeku Vučica!

Evo nam, dakle, Valentinova, blagdana zaljubljenih! Siroti Valentin, beznačajni svetac iz III. stoljeća, nastradao zbog političkih igara, naravno, nema s njime nikakve veze; to je još jedan lukavi markentinški trik Katoličke kršćanske crkve (neki bi možda rekli naprosto: lopovluk), koja se "nadogradila" na paganske blagdane, koje je prihvatila, revidirala i izopačila onako, kako joj je odgovaralo.

Naime, sredinom veljače, u doba kada zima dolazi do vrhunca i kroz prevrtljive vremenske (ne)prilike veljače najavljuje se dolazak doba oživljavanja, u starom su se Rimu slavile luperkalije, svečanosti posvećene bogu Faunusu (kod Grka je to Pan, stariji bog kojeg je u sličnom tipu svećanosti potisnuo mlađi Dioniz, u čiju čast su ulicama hodali takozvani "falusofori", za što je zgodan hrvatski prijevod "kitonoše" :)), zaštitniku stada, pohotljivom duhu pašnjaka i šuma, koji nosi i nadimak Lupercus, "onaj koji odbija vukove".

Luperkalije su međutim povezane i sa nastankom Rima (jer je vučica othranila Romula i Rema) i sa plodnošću i seksualnim užitkom, jer vuk (također i jarac) je simbol pohotljivosti (a pogotovo vučica - arhetipski lik je Volpina iz Felinijevog Amarcorda; za razliku od kučke, vučica ima svoj ponos i pokazuje inicijativu prilikom parenja, a u vučjem čoporu predvodnik je alfa ženka). Faunovi svećenici, ogrnuti kožama jaraca, kružili su oko Palatina i kaiševima bičevali prolaznike. Žene nerotkinje osobito su rado primale te udarce, jer se vjerovalo da od njih mogu postati plodne.

Vuk također simbolizira krvožednost, pa govorimo i danas o "vučjem apetitu", a vukodlak je najprošireniji simbol spajanja čovjeka i zvijeri (nastao, možda, prepričavanjem iz užasnih priča o divljim nordijskim "bersekerima", uspaljenim mladićima koji u borbu idu bez oklopa, ogrnuti kožama zvijeri, drogirani, neustrašivi i neumoljivi, tražeći žene kao glavni plijen). Što je pak vuk stvarno radio baki i Crvenkapici, u arhetipski izvornoj verziji priče, očito je! ["Ajme, bako, kako imaš veliki…":)]

Zlo je pak privlačnije od dobra, pa je dobroćudna Faunova supruga (sestra ili kći) Fauna, umilna božica plodnosti, posve pala u zaborav, osim u znanstvenom imemu za životinjsko carstvo.

Kršćanstvo nema nikakvih problema sa slavljenjem krvoločnosti, jer se slijepi bijes može usmjeriti ka neprijateljima Vjere, ali uvijek je imalo problema sa božanstvima plodnosti i požude (erosa), koje je trebalo zatrti u ime (navodne) ljubavi prema mojem Braci, ljubavi koja prezire sve ovosvjetsko i prosipa svoje sjeme samo u Onostrano.

Neobično zvuči, ali činjenice iz života vukova mogu ih povezati i sa slijedećim pojmom ljubavi, koji se ističe u suvremenom shvaćanju valentinova: romantikom, oruđem Sotone. Naime, jednom spareni mužjak i ženka vukova nastoje ostati doživotno zajedno, nalazeći se ponovno nakon razdoblja latencije, odgajajući više naraštaja potomstva. (Slično je uostalom kod većine ptica; ljubavni život homo sapiensa generalno je sličniji običajima ptica, nego drugih sisavaca.)

Svi televizijski programi u zapadnom svijetu emitiraju tijekom veljače romantične drame i romantične komedije, veličajući amor, četvrti pojam "ljubavi", o kojem sam pisao u tekstu za koji sam gore dao link.

Moja dobra prijateljica, Sveta Majka Katolička Crkva, osjeća strah i nemoć pred tom silom, o kojoj, jadna, baš ništa ne umije reći. Ona može "apsorbirati" činjenicu da je Abraham bio svodnik i rodoskrvnik, da je veliki pravednik Lot (jedini spašeni iz Sodome!) bio otac svojih unuka (ne sa jednom, nego sa dvije kćeri!) itd, izaći će ona nekako na kraj sa divljim, neosobnim, nerazumnim erosom (kada je recimo riječ o (anti)seksualnom obrazovanju ili sa paganskim praznicima putenosti kao što je Nova godina, ali zaljubljenost u jednu osobu, a da to nije moj Braco (odnosno ona slika moga Brace, koju Crkva propovijeda!), to im je nepodnošljivo; i o tome, jednostavno, nemaju što reći.

Nedavno je onaj starac iz Vatikana, koji živi okružen starcima, izdao jednu encikliku koja započinje sa Bog je ljubav (caritas) (ako vas zanima: prijevod na engleski, u kojoj se vidi pošten trud, ali i nemoć da se nešto suvislo kaže.

Pa kako i ne bi? Svećenici, obavezni na celibat, jedva da se stvarno mogu posve odreći erosa (praktički je nemoguće u potpunosti se odreći barem snova i masturbacije – a koliki se postotak njih stvarno stalno drži celibata?), ali sigurno je, da se odriču amora, kojem ne mogu normalno udovoljiti, u braku ili u vanbračnoj vezi.

U doba, kada je kršćanstvo kretalo na svoj pobjedonosni pohod, nastala je i ideja romantike, predanosti muškarca i žene jedno drugom, oprečna kako antičkim slavljenima erosa, tako i kršćanskom uzdizanju agape. Nastala je u helenskim ljubavnim romanima, kao što su Zgode Hereje i Kaliroje, koje je napisao Hariton iz Afrodizijade, otprilike u doba života moga brace. Tu prvi put susrećemo višestruko bogohulni iskaz ljubavi Kalirojine: »Kaliroja ne bi bila rado prihvatila ni brak sa Zuesom niti bi besmrtnost smatrala vrednijom od jednog jedinog dana uz Hereju.« Nekih tisuću godina kasnije, sada u kršćanskom okruženju, istu rečenicu, iskaz koji ruši religije i civilizacije, ponavlja Tristan svojoj ljubavi Izoldi: »Za jedan casak s tobom, spreman sam žrtvovati spas svoje besmrtne duše!«

I zato, djevojke, ne dajte se pokolebati, kada vam govore kako je romantika tek tlapnja, kako takva ljubav zapravo ne postoji, kako su "herc-romani" i latinske sapunice "umjetnički bezvrijedne"! Možda, uistinu, takvu ljubav nikada naći nećete; ali vrijedna je traženja!

Mislite li, da je Sotona tako privlačan ženama bio samo zbog svoje pogoleme alatke, kako to zapisnici progonitelja vještica zapisuju? Samo su glupi muškarci tako nešto mogli iskonstruirati! Žene se osvaja svim dijelovima tijela, penis nije osobito važan, jer obično se pokazuje kada je žena već osvojena; i duhom, više nego tijelom.
- 16:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2006.

Još poneki link o karikaturama Muhameda

Evo onako usput, još par korisnih liniova, stvari koje vrijedi pročitati, i pogotovo pogledati!

Muhamed Image Arhive

Ovdje je komentar, neke aktualne karikature, i bogat izbor likovnog predočavanja Prorokovog lika u islamu.

U Samostanu Svetog Ante na Poljudu u Splitu postoji naslikan Muhamedov lik, i iz poštovanja prema njemu, Turci su krajem XVI. st. poštedjeli samostan.

Ivo Pukanić u "Nacionalu": Crteže je trebalo pokazati.

Ne, nije trebalo! odgovara Davor Butković u Jutarnjem listu.

U Feralu, Predrag Lucić ogorčen je zbog izostajanja osude libanonskog imama, koji je Ivu Pukanića osudio na smrt, i piše Protiv straha (a na naslovnici "Feral Tribunea" piše: Jebo vas crtež!)

- 15:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.02.2006.

Zašto su Muslimani bijesni, ili o suštini monoteizma (4): Misterium je istina religije, Alogos je istina Logosa, Šejtan je istina Boga

Ako niste prije, pročitajte početak ove rasprave u članku: Isus ima lik, ali nema tijelo.

U kršćanstvu, misterium je vezana uz Isusovu fizičku osobu, o kojoj nikakvih izvornih pofataka nema. Slika ga se, kako sam u nedjelju u propovjedi spomenuo, u manje ili više šematiziranom liku, koji je ljudska izmišljotina. On nestaje iz vidokruga što mu se više, "u potrazi za historijskom Isusom" vjernik nastoji približiti, jer prvi zapisi u kojima se spominje nastali su tek tridesetak godina nakon njegove smrti, o njegovom životu ništa vam sigurno nije dato da znate, o njegovom fizičkom izgledu ni najmanjeg zapisa nema.

Taj misterij, taj Nedostatak, ta Odsutnost os je oko kojeg se vrti jezička struktura (diskurs) kršćanstva, stožer na kojem se zasniva kršćanska vjera. Kada te tajne ne bi bilo, moj bi Braco bio samo još jedan među mnogim manje-više simpatičnim, ali luzerskim propovjedicima.

O Muhamedu, pak, kako rekoh, sve se zna. Poznate su njegove riječi, i odlično je poznat njegov život, takoreći iz dana u dan.

I zato, da bi potreban Misterum nastao, njega, Proroka, treba učiniti Odsutnim.

I tome upravo služi zabrana prikazivanja njegovog lika. Kada bi se Muhameda svuda slobodno prikazivalo (i pri tome uopće nije bitno što se naravno uopće ne radi o njegovom pravom liku; dovoljna je NAMJERA da se lik Muhameda nacrta, jer cijelo se vrijeme i krećemo u domenu stvarnosti koja je imaginarna i simbolička), tajna bi nestala, on bi postao prisutan, i postao bi, opet, samo jedan od zaludnih propovijednika.

"Potrage za historijskim Isusom" (govore o tri takve potrage u posljednjih 150 godina) nije dovela do uspjeha; i gle: dok na sajtu Znanost i Biblija trijumfirajući proglašavaju da Isus u STVARNOSTI nikada nije postojao, oni pojma nemaju da to samo pojačava njegovu REALNOST! Isus nema tijelo (i možda ga nikad nije ni imao? Ja znam, ali vam neću reći!), ali ima lik. Svojim šupljim trijumfalizmom, oni moć mojega Brace samo pojačavaju!

Islam je pak u rizičnijem položaju, koji je uzrokovan upravo većom savršenosti, višim stupnjem razvoja (dakle; i višim stupnjem regresa, nazadovanja!) te religije u odnosu na kršćanstvo i židovstvo, koja u ime simboličkog negira imaginarno. Svaki pokušaj da se Proroka sitira u stvarnost ugrožava njegovu realnosti. Muhamed ima tijelo, i zato ne smije imati lik!

Onaj momak, fanatični musliman, koji je svjesno falsificirao ono što je u danskom listu Jyllands-Posten objavljeno, i u svijet poslao vrlo ružne i uvredljive karikature koje zapravo NISU bile objavljene (i ne zna im se izvor – možda ih je i sam nacrtao!), htio je pokazati da je REALNOST, naime mržnja Danaca prema islamu, još gora, nego što STVARNO objavljene fotografije pokazuju. Preuzeo je na sebe da osobno počini svetogrđe (najzad, već i time što je prikaze prorokovog lika koje je netko objavio dalje distribuirao!), kako bi čistoću svoje vjere održao.

Taj paradoks izvornog samopostavljanja (autoreferencijalnosti, kao kad u matematici modernu djecu učite da se prazan skup razlikuje od skupa koji sadrži prazni skup), taj paradoks da se kroz svetogrđe uspostavlja ono Sveto, vraća nas na "stadij ogledala": izašao je iz svoje vjere da bi je u cjelini sagledao; svojim postupkom, ukazao je na totalni tabu, i oni koji bi se bez tog podsjećanja na svetogrđe možda samo namrštili, postaju divlje horde u globalnom (totalnom) ratu protiv nevjernika.

Svetogrdnik, u svakoj religiji, vjernicima ukazuje na istinu njihove religije (istinu sa malim "i", nasuprot Istini religije); a istina je nepodnošljiva, jer ona razotkriva nedovoljnost religijske Istine, ukazuje na ono izvorno otuđenje koje jest ljudska egzistencija.

Svaka je religija Laž, iluzija; stvarna, ali i ne-realna (vrijedi ovo, naravno, i za sotonizam). Zato, u histeričnoj obrani svoje religije, islamski prosvjednici čine stvari na koje ih sam Šejtan navodi; jer napadati nekoga samo zato jer je Danac, a neki drugi Danci su učinili ili rekli nešto svetogrdno, nikako se ne može opravdavati Riječima šestog Proroka, nikako se ne može opravdati u okviru Logosa.

Taj postupak, koji se cjelina Logosa želi obdržati, u službi je Alogosa, Šejtana.

Alogos je istina Logosa.
- 10:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 11.02.2006.

Zašto su Muslimani bijesni, ili o suštini monoteizma (3): Žudnja za neiskazivim i Ime Oca

Ako niste prije, pročitajte početak ove rasprave u članku: Isus ima lik, ali nema tijelo.

Govor, tjelesna djelatnost (kao što je recimo i seks, jelo, sranje), nikada se ne "pretače" potpuno u jezik. Govor je čin koji podrazumijeva govornika i slušatelja. Podrazumijeva postojanje Drugog koji nas sluša, prepoznaje i priznaje. Jezik je pak čvrsta struktura, u kojoj uvijek ostaje nešto neobuhvaćeno, neizrečeno.

Govor strukturira stvarnost (koja je sačinjena od onog imaginarnog i onog simboličkog), ali on nikada ne može u potpunosti izraziti sve, što jesmo. Ono što je neiskazano, ono "nestvarno", naziva Lacan (preinačavajući smisao Freudovih kategorija) realnost.

Govorom uspostavljamo vezu sa Drugim, i govorom vi ljudi ostvarujete sebe same; pa ipak, govorom uvijek sebe same gubite, jer cjelinu realnosti u stvarnosti ne obuhvaćate.

Žudnja za upotpunjenjem, žudnja za ljubavlju koja je totalna, sve-ispunjavajuća, uvijek se sukobljava sa činjenicom, da će uvijek ostati nešto neiskazano, "ostatak" realnosti, koja nije po-stvarena.

Objekt žudnje postaje ono neiskazivo samo, onaj bitni Nedostatak, ono Odsutno, ono ne-postojeće (kao "majčin falus", kaže Lacan), ono Ništa.

U toj se žudnji za potpunošću javlja konstruirana instanca, koju Lacan naziva "ime oca" (ne dakle Otac kao takav, biološka jedinka; ne Otac sam, nego Njegovo ime).

Žudnja koja se nikada realno ne može zadovoljiti, usmjerava se na jednu posebnu simboličku instancu, koja bi trebala sve obuhvatiti jer je projecirana u beskonačnost (kao što se u projektivnoj matematici uvodi "beskonačno udaljena točka" u kojoj se svi paralelni pravci sijeku).

To je ono, što Otac jest u prvoj monoteističkoj religiji, koja se ukorijenila (nije bila vremenski prva), u judaizmu. Bog se pojavljuje kao Otac, Židovi i kršćani mu se samorazumljivo obračaju kao Ocu (iako će danas neki teolozi isticati da On jest i Ona), a njegovo ime, pak, nije poznato, ono je tajna. Mojsiju, na pitanje o imenu, odgovara Bog kriptičkom formulom "Ja sam onaj koji jesam". ("Pravo ime" ima golemi značaj u starim religijama. Doznavši nečije pravo ime, čak i nekog Boga, možeš ga podvrgnuti svojoj vlasti; tako je po jednom egipatskom mitu Izida bila smrtnica, čarobnica, koja je doznala pravo ime boga Ra, i to joj je dalo moć.)

Bog nema ime, jer on JEST ime. Sve, što čovjek uopće može reći, jest ime Boga. O Bogu ne možete ništa reći, kako mistici uče; ali istovremeno, ni o čemu drugome ne možete govoriti, nego o Bogu, jer Bog jest govor kao takav.

Čovjek je u svojoj biti nepotpun, u sebi samom uvijek rascjepljen. On žudi za potpunošću, i ta žudnja nikada u konačnosti ne može biti zadovoljena. Ona se proteže u beskonačnost, ka "imenu Oca", u kojem se jedino može zadovoljiti.

Sveukopnost govora o Bogu bilo koje od tri velike monoteističke religije jest "ime Boga". Ali, kad se riječi u govoru fiksiraju, stvara se struktura koja je konačna, stvara se stvarnost koja pliva na jezeru realnosti, koja izmiče zahvatu.

I zato, da bi beskonačnost žudnje zadovoljila, valjano formulirana religija mora u sebi sačuvati nešto što je po samoj svojoj biti bez-bitno, neizgovorivo, nerazumljivo, "misterium", što je "svetinja nad svetinjama" kojoj je zabranjeno približiti se, transponirani oblik primitivnog tabua, koji postaje totalni tabu, misterium. Bez takve instance, Kuran postaje samo lijepo dijelo pjesništva i mudroslovlja, a Novi i Stari Zavjet zbirke manje ili više neobičnih i uzbudljivih priča.

Pogledajte nastavak i završetak ovog članka.
- 12:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 10.02.2006.

Zašto su muslimani bijesni, ili o suštini monoteizma (2): Islam, viši stupanj razvoja monoteizma

Ako niste prije, pročitajte početak ove rasprave u članku: Isus ima lik, ali nema tijelo.

U slijedećem stadiju razvoja ljudske jedinke, da se vratim Lacanu, u prostoru "između" tjelesnoga i imaginarnoga, kroz govorenje (što je tjelesna aktivnost) stvara se jezik, koji je struktura, koji je prostor simbola. Simboli više nisu slike (ono imaginarno): određeni su time, što su dio neke strukture, i onda je i sam čovjekov "Ja", čovjek kao subjekt, definiran u okviru strukture.

Ta pak struktura, Jezik (Logos) strukturira kako čovjekovu svijest, tako i ono nesvjesno, što se u psihoanalizi pojavljuje kroz omaške i snove, na rubovima onoga strukturiranoga (ono što je strukturirano, ali ne i artikulirano).

Ako tragate za razlikama između islama i kršćanstva, mora vam upasti u oči bitno različit odnos prema riječima, koje je utemenitelj religije izrekao: nasuprot kršćanskoj ležernosti, nastupa islamska strogost.

Muhamedove su riječi vrlo pedantno zapisane: on je osobno diktirao stihove Kurana zapisničarima, oni su mu kasnije čitali (sam je bio nepismen) i on ih je ispravljao. Nakon njegove smrti, najbliži učenici pažljivo su pregledali sve zapise, usporedili eventualne razlike i svoja sjećanja, i ustanovili, konsenzusom, autentični tekst. Valjanost zapisa nitko u sumnju ne dovodi.

Kolika drastična razlika, prema zamagljenoj daljini iz koje vam danas riječi mojeg Brace dolaze! Za njegovog života, i tridesetak godina nakon njegove smrti, njegovim učenicima i učenicima njegovih učenika jedva da je padalo na pamet da nešto zapišu!

Islam je vjera bazirana na Kuranu, koji je harmonična, estetski uzorna, jedinstvena, zatvorena jezička tvorba, za razliku od onog čušpajza od Novog Zavjeta (da i ne spominjemo brojna "evanđelja" i druge spise, koji o Braci govore, a proglašeni su heretičkim, kao što je gore navedena Tajna knjiga Ivanova).

Jezik Kurana, sa svojom harmoničkom strukturom, utemeljuje ne samo islamsku religiju, nego i arapski jezik u cjelini, kojeg su brojni narodi zajedno sa islamom prihvatili.

Simboličke strukture formiraju osobu kao subjekt, u odnosu na nešto, što je van njega samog. Tu se Lacan susreo sa strukturalnom antropologijom C. Lévi-Straussa, koji isražuje kako simboličke strukture organiziraju i upravljaju funkcioniranjem društva. Njihovi nastavljači primjenjuju tu metodu na sve artikulacije društvenosti: od obreda primitivnih plemena, preko najumnijih filozofskih djela, do "petparačkih" proizvoda masovne kulture.

Kroz govor, fizičku radnju, ljudi stvaraju jezik, koji ima autonomnu, od pojedinaca otuđenu strukturu. Pojedinac se formira kroz govor, postoji kao govor, gradi svoju svijest o sebi unutar te strukture, koja je njemu otuđena.

Islam je novi stadij razvoja monoteizma, koji se od slika razvija prema govoru, od imaginarnog ka simboličkom.

Onaj isti gore spomenuti evanđelist Ivan pisao je, doduše, da je Krist = Logos, tj. jezik. Njegov iskaz: "Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama" ukazuje na reverzibilni proces: jezik kao apstraktna struktura, utjelovljen u jednom ljudskom tijelu, pretače se u govor, sa svim nesavršenostima, koje iz toga slijede. (Kako rekoh, upozoravao sam Bracu da pazi što govori, jer iskrivljenja smisla su neminovna!)

Taj potencijal u kršćanstvu, međutim, za razvoj teo-logije, bio je kod "crkvenih otaca" (doba "patristike") posve suzbijen, i slike Isusa, Boga, anđela, svetaca, raja i pakla zavladale su ne samo maštom običnih nepismenih vjernika (a k tome su i obredi bili na latinskom kojeg nisu razumijevali) nego i najlucidnijih umova, sve dok u razvijenom srednjem vijeku nije nastala kršćanska teologija, koje pak ne bi bilo bez presudnog utjecaja islamske i židovske filozofije i teologije ranijih stoljeća (koja je pak, u islamskom svijetu osuđena i zaboravljena, ali to je već jedan složeniji proces u koji ne možemo više ulaziti).

Nasuprot kaosu Novoga zavjeta, islam počiva na čvrstoj, harmoničnoj, koherentnoj strukturi. Sam Kuran je jedan Logos.

Kada pak ovdje o "stadijima razvoja" govorim, od presudnog je značaja da vi koji ste se potrudili da ovo čitate, odbacite progresivističku pretpostavku o "razvoju", naime da je ono što vremenski kasnije dolazi bolje, savršenije, istinitije nego ono što je bilo ranije, pa ga može u potpunosti nadomjestiti, dakle da ono ranije (židovstvo u ime kršćanstva, kršćanstvo u ime islama, i možda i dalje) može biti, kao zastarjelo i prevaziđeno, u cjelini odbačeno. Ne, jer taj razvoj (koji možete produljiti i prema natrag, od židovstva do ranijeg "istočnog" politeizma, neolitske religije Velike Majke, paleolitskog totemizma isl, pa i prema naprijed, ka religijama kao što je spomenuti hegelijanizam, pa marksizam, nacionalizam, liberalizam isl), ta promjena u vremenu nije samo progres, nego istovremeno i regres. U "višem" stadiju nešto iz "nižeg" uvijek biva zanemareno, odbačeno, prešućeno, potisnuto a ne prevaziđeno. (Taj "višak" realiteta, koji se negira, to Ništa, to sam ja, Sotona/Šejtan, koji se kao takav, u svoj svojoj moći, pojavljum tek u kršćanstvu, dok je u židovstvu moja uloga mnogo skromnija.) I zato tri monoteističke religije zajedno opstoje, upućene jedna na drugu u smrtnom, neraskidivom zagrljaju.

Da bi se međutim odgovorilo na početno pitanje: "Zašto muslimani tako opsesivno odbijaju svaki prikaz Prorokovog lika" treba prikazati još jedan dalji korak u Lacanovoj teoriji.

Pogledajte nastavak ovog članka.
- 11:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.02.2006.

Zašto su muslimani bijesni, ili o suštini monoteizma (1): Isus ima lik, ali nema tijelo

Kao što najavih prekjučer (u tekstu koji preporučam pročitati prije ovog, jer sadrži neke značajne prethodne opaske), pokušat ću vam nešto razjasniti o tome zašto muslimani tako opsesivno odbijaju, i tako bjesomučno reagiraju, na svako prikazivanje lika Šestog Proroka, koji je njihovu religiju zasnovao.

Bitno je ovdje: svaki prikaz njegov lika smatra se svetogrdnim, ne samo onaj, koji je "uvredljiv".

U hebrejskoj Bibliji, knjizi svetoj za sve tri monoteističke religije, piše: »Tebe (Boga) znati - savršena je pravednost, i poznavati snagu tvoju korijen je besmrtnosti. Nas nije zaveo nikakav izum opaka ljudskog umijeća ni jalovo djelo slikarsko, likovi našarani ličilima, koji u budalama potiču žudnju te žude za neživim obličjem mrtva lika.« (Knjiga mudrosti, 15:3-5)

Odgovor na pitanje "zašto" neće sam po sebi razjasniti "što treba činiti", niti razjasniti sve one finese i manipulacije koje dovode do aktualne islamske kampanje, jer se naravno mnogo posebnih interesa i okolnosti tu isprepliće.

Pri tome morate imati u vidu da sam ja Sotona, otac laži, i da uvijek lažem, pa su i ovo što slijedi (kako riječi Lacanove, tako i moje), sve odreda ne samo izmišljotine, nego i odvratne i podle laži.

Ispao je tekst ovoga puta malo previše pretenciozan za formu bloga (no, nije mi prvi put, ne?), a opet, prejednostavan za ozbiljni teorijski tekst. Možda nećete tekst shvatiti kako valja, jer je prekomplicirano, ili možda, jer sam previše pojednostavljivao.

A ispalo je dugačkoj, jer ne mogu se odreći svoga stila temeljenog na brojnim digresijama, čiji je cilj splesti finu mrežu laži, u koju ću vas uloviti. Istina (sa velikim "I") ima skladan oblik Logosa, dok sam Ja, Šejtan, hiroviti, nesustavni, nedosljedni, podrugljivi Alogos.

Pa sam ga konačno razdijelio na četiri djela, u varavoj nadi da će tako netko možda stvarno i sve pročitati. Tako će posljednji dio biti objavljen u nedjelju, umjesto uobičajene nedjeljne propovijedi. (Nakon toga, najavljujem: pozabavit ću se prvom objavljenom enciklikom pape Benedikta XVI, prvom enciklikom u povijesti papstva posvećenoj temi Ljubavi! Pri ćemu ću ukazivati na razliku između Ljubavi, sa velikim "Lj", i ljubavi, sa malim "lj", koja uključuje i romantiku, oruđe Sotone, kao što ću u nastavku govoriti o razlici između Istine i istine.)

Napisah u jednom tekstu da je Laž moćnija od Istine, što je možda i laž; ali svakako je Laž ljepša, toplija i humanija, kako napisah u jednom drugom tekstu: »U ljepoti noći moćne, u divoti velike Laži, daleko od terora okrutne Istine, krijesnice umilno letuckaju, baklje toplo sjaje, Mjesec uzvišeno blista, zvijezde tajnovito trepere.«

Govorit ću, paralelno, uz islam, o kršćanstvu, te spomenuti usput i judaizam. Jer, nemoguće je istinski razumjeti jednu od ove tri monoteističke religije, a da se komparativno ne pristupi. One su nastale jedna iz druge, upućene su jedna na drugu, opstoje kao Trojstvo. Nije puka igra slučaja, da su se upravo ove i ovakve tri religije nastale (nakon propasti prvog monoteističkog pokušaja, onog faraona Akhenatona, Mojsijevog preteče), i ovdje ću taj međuodnos malkice rasvjetliti.

A za to mi je pak, u traganju za pravim riječima i misaonim obrascima, ovoga puta zatrebala jača teorijska podrška (koju inače izbjegavam, jer ovo je ipak blog, ležernija forma, iako sam ja, Sotona, naravno strašno pametan i obrazovan, i strahovito častohlepan, a ipak, kako sam u sebi razdijeljen i samoproturječan, također sam i stidljiv i skroman).

Dakle, da krenemo: Jacques Lacan, francuski psihoanalitičar, razvio je na posve osoben način učenje Sigmunda Freuda, velikog inovatora, izvodeći ga daleko iz područja psihologije. Stvorio je svoju školu, sukobio se sa "pravovjenim" Freudovim učenicima, utjecao na mnoge mislioce sredinom prošloga stoljeća i do danas, surađivao sa lingvistima, filozofima, teoretičarima umjetnosti, utjecao i na politologiju (u čemu je jedan od njegovih najvažnijih nastavljača Slovenac Slavoj Žižek, koji daleko prevazilazi granice svoje male nacije), umjetnost, šarlatanstvo.

Stvorio je misaonu sintezu, koja je jedno od ključnih intelektualnih dostignuća dvadesetog stoljeća. I vrlo teško pristupačna laiku (što je djelomice i namjerno, jer svi psihoanalitičari jako naginju metodi gnosticizma, gdje se neposvećenima priječi pristup najvišim znanjima, da bi se upućeni u pojavili kao neka vrsta čarobnjaka).

Jedan od temelja Lacanove teorije jest analiza "stadija ogledala", kroz koje dijete prolazi u dobi između šest i 18 mjeseci. Ono tada postaje sposobno prepoznati svoj lik u ogledalu i reći "to sam ja". (Čimpanze i delfini također mogu sebe u ogledalu prepoznati, ako im ga se baš pred nos stavi; ali to je tek potencijal, koji kod njih ostaje nerazvijen, dok je za čovjeka, kaže Lacan, ključan stupanj osobnoga razvoja.)

Termin "ogledalo" upotrijebio sam, usput, u jednom starom tekstu, naslovljenom Ubij, da bi živio zapravo u kasnijem dodatku u diskusiji, govoreći o Ocu i o meni, Sotoni: »On je sveznajuć i svemoguć (…), ali samo jedno ne razumije: sebe samog. Ja sam njegovo ogledalo.« Kasnije više nisam taj termin koristio, jer ima previše konotacija; govorio sam o sebi kao Ništa i kao Tami.

U biblijskoj Knjizi mudrosti (riječ je, imajte na umu još jednom, o svetoj knjizi sve tri monoteističke religije), koju sam već spomenuo, govori se pak da je Mudrost »odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove.« (Mudr, 7:26)

U gnostičkoj pak Tajnoj knjizi Ivanovoj (jednom od brojnih tekstova koji su osuđeni kao heretički od sve tri religije!), u kojoj se moj Braco, nakon svoje smrti, predstavljajući se »ja sam Otac, ja sam Majka, ja sam Sin« (a možda sam to bio i ja, Zavodnik?) pojavljuje pred Ivanom Zebedejevim (onim, koji je napisao kanonske tekstove Novog zavjeta Ivanovo evanđelje i Otkrivenje), i govori o Jedinom, koji je iznad svega, koji nadilazi i savršenost i besmrtnost, koji sam sebe postavlja i ništa mu ne treba.

Pa ipak, ima nešto što ga okružuje: to je bistra voda, koja je kao zrcalo, u kojem on gleda vlastiti lik. Osjeti žudnju, i započinje stvaranje. Ono što stvori jest Barbelo, nazvana Majka-Otac, prvi čovjek, Duh Sveti. Spomenuh, u tekstu Sotona je voljela Isusa da je Barbelo jedno od Mojih Imena.

Vratimo se Lacanu. Dijete, prepoznajući svoju sliku u ogledalu,identificira sebe sa nečim što je van njega samoga. Njegovo Ja, svijest o sebi, razvija se kroz fundamentalno otuđenje. Dijete uči: Ja sam "unutra", unutar tijela, a ipak sam i vani, gledajući svoje tijelo izvana. Ja sam cjelina, ali ja također stojim izvan sebe i gledam sebe, i samo na taj način, kidajući cjelinu, izlazeći izvan sebe, mogu biti cjelina.

"Onaj sam, koji jesam" (Bog), ali istovremeno "Onaj sam, koji nisam" (Sotona).

Ta identifikacija sa vanjskom slikom, kaže Lacan, nužan je stadij u razvoju čovjeka, jer ta vanjska slika (ono "imaginarno") postaje organizacijsko načelo, oko kojega se kod čovjeka, zbog naknadnog razvoja mozga koji traje sve do puberteta, gradi ne samo svijest o sebi, nego i sama mogućnost, da se svojim tijelom ovlada (što životinji, rođenoj sa mozgom ne mnogo manjim od onog odrasle jedinke, nije potrebno).

Čovjek se mora od sebe samog otuđiti, da bi sebe stekao; mora se podijeliti na tijelo, i na pogled iznutra/izvana na to tijelo, da bi njegovog tijelo uopće moglo valjano funkcionirati.

Filozofski, moderno je doba postalo te rascjepljenosti svjesno u filozofiji samosvijesti, kod mislilaca koji su fundamentalno otuđenje otkrivali i istovremeno nastojali ga sakriti, obuzeti fundamentalnom strepnjom, od Descartesa nadalje, misaono najčišće kod Fichtea i mladog Schellinga (koji se pak, kao starac, mučio sa antonomijama ljudske slobode nastale u tom procjepu, i zaslužio divljenje usamljenih pojedinaca kao što je bio Schopenchauer, i prezir vatrenih mladohegelovaca kao što je bio Karl Marx, jer njihov učitelj Hegel ustanovio je novu monoteističku religiju, religiju apsolutnog subjekta koji potiskuje istinu svoje izvorne rascjepljenosti; ali o tome jednom drugom prilikom).

Lacan pak, na tragu Freuda koji se divio učinkovitosti prirodnih znanosti, otkriva da je ovaj rascjep biološki uvjetovan i nužan. Čovjek se dakle rascjepljuje na tijelo i na ono izvan i unutar tijela, što u razvoju ljudskoga razumijevanja sebe samih, biva fiksirano kao duh. Čovjek žudi za smisaonošću i potpunošću, i ta dijalektika nedostatka i žudnje ostaje uvijek ono, što ga kao čovjeka određuje.

I tu je moj Braco došao, i o duhu vam pričao. I lijepo sam mu rekao, što će se dogoditi, jer još ste tako jadni, nezreli, uplašeni: oni koji su se kršćanima nazvali (Krist, naravno, nije bio kršćanin, kao što ni Sotona nije sotonist) fiksirali su duh, objekt svoje žudnje, kao suprotan tijelu, i razvili učenje o neizlječivoj griješnosti tijela. Učenje, kojeg nema kod Židova, ni kod Muhameda. (Pisah o tome u tekstu Isus je volio Mariju.)

Kršćanstvo je onaj razvojni stadij monoteizma, koji je vezan uz sliku ("image") kao takvu, stadij imaginarnog. zato Isus ima lik, i kršćansko je bogoslužje bez njegovog lika nezamislivo; ali njegovo tijelo, kako ću poslije još objasniti, isčezava.

(Židovstvo je pak snažno tjelesna religija; u jednom važnom smislu riječi, na koji je ukazao drugi jedan židovski psihoanalitičar i marksist, Erich Fromm, ono je incestuozno; ali ne mogu sada više o tome reći.)

NASTAVAK. Isus ima lik, ali nema tijelo.


- 16:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 08.02.2006.

Par linkova, tek onako, da mi ne propadne dan :)

Tekst, koji najavih jučer, ispada mnogo dulji i teži, nego što sam se nadao. Pa ću ga početi objavljivati sutra (imat će više dijelova, u zaludnoj nadi - ah, ja Lucifer sam uvijek optimist! - da će netko sve to stvarno i pročitati.

Evo sad par linkova na temu o kojoj je riječ, naime prosvjedima muslimana, zbog prikaza Prorokovog lika

Arhiva prikaza Prorokovog lika u islamu

Arapske karikature na razne teme, često svetogrdne

Nove karikature proroka Muhameda objavljene u slavnom pariškom satiričnom listu Charlie Hebdo. Zanimljivo, vijest je već dodana na stranicu na wikipediji na engleskom o tom časopisu (ali ne i na stranicu na francuskoj wiki).

Karikature je objavio i tabloid France Soir, čiji je nakon čega je vlasnik, Egipćanin Raymond Lakah, otpustio urednika Jacquesa LeFranca.

Gle čuda, i stranica Francesoirje trenutno nedostupna!

Još nešto o islamskim prikazima prorokovog lika, na stranici naslovljenoj Muslimani, probudite se!

Tekst "Why Mock Islam?", pisao od jednog (valjda) muslimana.
- 23:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 07.02.2006.

Muhamed, šesti prorok, ima tijelo ali nema lica…

Povodom žestokih prosvjeta muslimana širom svijeta, zbog karikatura koje prikazuju proroka Muhameda, objavljenih u jednim danskim novinama, namjera mi je napisati nešto o suštini religije, svake religije, koju ova kriza priziva na vidjelo, kada se naime zapitamo za ključne, dubinske razloge zašto zabrana prikazivanja lika proroka a osobito Proroka (Muhamed je naime šesti u nizu velikih proroka, iza Adama, Noe, Abrahama, Mojsija i Isusa), ima toliko golemu snagu za islamske vjernike, suprotno kršćanima koji Isusa olako portretiraju i njegove slike štuju (bilo je i tu doduše puno ikonoklasta, ali ostavimo sada to po strani!)

Tu su stvari malo teže, jer moram upotrijebiti složen teorijski aparat, kojeg ću pokušati objasniti običnim riječima, koliko mogu (pisao sam više puta o tome, kolika su muka riječi). Riječ je naime o kategorijalnom instrumentaliju osobitog oblika psihoanalitičke teorije, čije je autor Jacques Lacan.

Pokazalo se da mi treba malo više vremena da to valjano napišem, pa ću taj tekst objaviti sutra. Za sada, da bi vam bilo zanimljivje, jedan uvod i pregled, sa nekim linkovima!

Na ovome sam blogu, u dosadašnjih 111 članaka, rijetko spominjao islam. Jer svi ili gotovo svi vi, drage čitateljice i čitatelji, koji ovo čitate, ili ste kršćani (pa mene, Sotonu, u okviru svoje religije spoznajete), ili ste u civilizaciji bitno određenoj i uvjetovanoj kršćanstvom odrasli i u njoj živite, čak i ako se osobno smatrate ateistom ili agnostikom ili čak sotonistom idr, pa je vaš svjetonazor, neizbježno, kroz kategorije koje su prešle u filozofiju, znanost i politiku i dalje se razvijele, kršćanstvom snažno uvjetovan (pa je i lenjizam, recimo, derivacija kršćanske civilizacije).

Malo sam pisao o Židovima, kontrastirajući s krščanstvom (ali i islamom) jednu njihovu osobinu koja mi se dopada, naime da se Židov uvijek svađa s Bogom. Da ne biste pak pomislili, kako o Židovima samo dobro mislim, tu je komentar o palestinskim izborima.

Spomenuh pak nedavno paradoks albanske nacije, koja uspijeva unutar sebe pomiriti kršćane i muslimane.

A prekjučer je moja "Nedjeljna propovijed" bila na temu zašto na svoj blog ne stavljam slike. Pa sam tu iznio jedan "ikonoklastični" stav, uz razloge međutim posve drugačije od onih, koji tjeraju muslimane širom svijeta na prosvjede zbog nekoliko karikatura objavljenih u jednim danskim novinama; pa im tako, naravno, daju popularost, pa ih je prenio T-Zombix kojeg svakako znate, a možda još niste vidjeli što o tome piše Zornjak.

Pa je onda i bloger "Križar" objavio jednu od karikatura, a zanimljivo je da se radi o "psu rata", čovjeku koji se kao profesionalni vojnik bori u Iraku na strani američkih okupatora.

Danas ih je prenio i Nacional na naslovnici, i gle, dok pišem ovo, Nacionalova stranica je currently unavailable! Ma to je Pukijev propagandni štos, vidi, srušilo nam sajt, ali mi se ne damo! ;)

Teologinja Ana Marija Grünfelder razočarala me svojim banalnim komentarom, suprotstavljajući islamskom "fundamentalizmu" kršćansku "prosvjetljenost".

Don Živko, kojeg Ana Marija sasvim sigurno ne drži za "prosvijećenog" (niti on nju voli, svađali su se već!), daje pak muslimanskim prosvjednicima za pravo, i zaključuje: »To bi i kršćane trebalo poučiti da se sa svetinjama ne smije izrugivati.«

Predsjednik Medžilsa Islamske zajednice u Zagrebu Mirsad Srebreniković rekao je pak drugačije: »Objavljivanje karikatura o kojima govorite svakako me uvrijedilo kao vjernika, ali i kao pripadnika zapadne civilizacije.«

I evo, vraćamo se na Židove, jer sada Iranci raspisuju natječaj za karikature o holokaustu. Tako opet Židovi stradaju, zbog međusobne svađe njihove djece i unuka (ali i zbog vlastitih postupaka prema Palestincima - najzad, oni su izmislili vjersku nesnošljivost!).

I gle, čitamo da je zapravo najgore karikature objavio jedan radikalni musliman (eh, Danska je mala zemlja, lako ie svašta podvaliti), naime karikature iz nepoznatog izvora, za razliku od onih objavljenih izričito zamišljene da uvrijede, kojima je Muhamed nacrtan u obliku svinje, kao pedofil te kao osoba koja spolno opći sa psom. Čovjek, koji ih je podmetnuo i poslao u svijet, kaže da je time želio svojoj braći bolje pokazati, koliki Danci mrze muslimane!

Ta "autoreferecijalnost" izvrsan je povod za analizu, pa ću o tome sutra još pisati.
- 14:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.02.2006.

Srbi i Hrvati, naravno, govore isti jezik. Hrvatski.

Pisao sam prije mjesec dana o tome, kako
baš neću pisat' "ne ću", komentirajući, sarkastično, sa stajališta onoga koji se riječima svakodnevno služi i muči, kao sredstvom kojim želi čitatelju/čitateljki prenijeti svoje misli i osjećaje, dočarati im istinu i ljepotu, laž i ružnoću koje promišlja i doživljava, tim frustrirajuće ograničenim medijem ljudskoga medija, uvijek beznadežno ograničenim u odnosu na bogatstvo ljudske, a kamoli Sotonine imaginacije, komentirao sam dakle sarkastično pedanteriju i pretencioznost zaludnih jezikoslovaca hrvatskih, koji su opsjednuti normom a ne funkcijom jezika, koji se jalovo natežu oko puke forme (kao da je jezik matematika ili logika, jer to su discipline koje se čistim formama bave!), koja bi govornika trebala odrediti kao "Hrvata", a ne finesama sadržaja, koja prenosi bogate preljeve onog van-jezičnog, uma i prirode.

Jer, kako pisah tada:
kažu uvaženi jezikoznalci hrvatski, trebate se kretati kroz jezik oprezno kao kroz minsko polje, pazeći da govorite PRAVILNO


Naravno (nisam u to tada ulazio): da govorite pravilno HRVATSKI, da nedajvraže ne podlegnete opakom podzemnom rovarenju srpskih jezikogerilaca koji žele metafizičku supstancu hrvatskoga jezika rastočiti da bi narod hrvatski uništili, kroz odvratne, neprirodne perverzije takozvanog "hrvatskosprskog", fuj!

I evo sada su se ponovo u najjačem sastavu okupili, sve najmudrije glave hrvatske jezikoslovne, svi, kako im se novinarčić ulaguje, "očevi moderne hrvatske lingvistike", zgražajući se složno zbog beznačajne knjižice naslovljene "Jezik i identitet na Balkanu" (pa zar nije sam naslov već jasna antihrvatska provokacija!), koji napisa neki Amer, banda jedna ignorantska i imperijalistička, po imenu Greemberg (ha, Židovčina, garant!).

Jer je autor, ma zamislite molim vas pisao o "srpskohrvatskom" kao da je to stvarno bio jedan jezik, koji je kao takav funkcionira, pa se onda, eto, raspao, fuj odvratne li pomisli bogohulne! Zgražali su se kao taliban nad svinjetinom. :)

Jer, samo bi Sotona mogao reći, pa ja evo i kažem:

Hrvati i Srbi, naravno, govore istim jezikom (odnosno, šire i preciznije: na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Vojvodine i Crne Gore govori se isti jezik).

Postoje znatne razlike dijalektima i među Hrvatima i među Srbima (kao i Bošnjacima i Crnogorcima), i sa nevažnim razlikama u jezičkoj normi (gdje se tek stvara treća, bosanska ili bošnjačka norma). Te su razlike, međutim, više regionalno nego nacionalno određene. Hrvati (i Srbi) u istočnoj Slavoniji govore vrlo slično Srbima (i Hrvatima) iz Vojvodine; Srbi sa Banije i Korduna govore lijepi hrvatski jezik koji je bliži hrvatkoj normi od jezika Hrvata tog područja, a bitno se razlikuje od onog dijalekta tog jezika kojeg govore u Beogradu (bilo je komično kako su se mučili pokušavajući preći na ekavicu); dijalekt Hrvata u Međimurju pod jakim je utjecajem slovenskoga, kao što je i dijalekt Slovenaca u Prekomurju (koje Slovenci zovu Pomurje) pod jakim utjecajem hrvatskoga.

E, ali možete li skužiti, u čemu je greška svih tih jalovih "očeva" hrvatske lingvistike, koja ih vodi na tako neurotične reakcije?

U tome što, kada im netko tu notornu činjenicu spomene, oni automatski pretpostavljaju da ako je jezik zajednički, onda je taj jezik SRPSKI.

Jer sasvim ozbiljno primaju besmislice Vuka Draškovića s kraja 1980-ih, koji se rugao Hrvatima da nemaju svoj jezik, nego su ga uzeli od Srba.

A nije, naravno, tako.

Đorđe Balašević, kojega s uživanjem slušaju i Hrvati kad na svojem vlastitom jeziku peva (kao što slušaju i torbofolk cajke, naravno ne ISTI Hrvati, jer tu postoji, i među Hrvatima i među Srbima, jedna iskonskija podela panonsko-dinarska), reče jednom, na koncenrtu za Hrvate u Mariboru u doba kada je još bilo prerizično da u Hrvatsku dođe (sad, vjerojatno se samo ulagivao publici, ali osobni motiv nije važan), da on peva na jednom dijalektu hrvatskoga, koji se zove srpski.

Odbacite taj blesavi kompleks inferiornost, koji vas tjera da se usplahirite i k'o psići kevćete na svakog nevažnjaka, koji hrv- i srb- spomene u istoj rečenici!

Da, naravno: Hrvati i Srbi, i Bošnjaci i Crnogorci, govore jednim jezikom; a taj je jezik Hrvatski, iako ga neke marginalne skupine zovu i drugim imenima, što ćemo im dobrohotno dopustiti, neka se zavaravaju, ako im to čini zadovoljstvo!

Srbi ga zovu "srpskohrvatski", što jasno govori, da tu činjenicu priznaju: oni govore hrvatski jezik, na srpski način.

Hrvatski jezik ima osnovne dijalekte: kajkavski, čakavski i štokavsko-štakavsti. Ovaj potonji se pak dijeli na dijalekte: ikavski, ijekavski i ekavski.

Eto. Problem riješen! Pa stavimo taj problem ad acta i ajmo nešto popit!

- 11:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.02.2006.

Nedjeljna propovijed: Zašto ovdje nema slika?

Razmišljao sam povremeno o tome da grafički okitim ovaj blog i dodam razne slike, kako bi ugodniji oku bio, i privlačniji onima koji usput navrate.. Pa ipah odlučih, da to ne činim. Neka slike ne ometaju poruku, koju prenose riječi! (Mogu konstatirati da mi ide sasvim dobro, jer tijekom siječnja imao sam oko 1300 hits, tj. 40-ak u prosjeku dnevno, što je solidno, više nego što sam očekivao!)

Eh, dakle, te "svete" slike, tako važne ljudima, a tako pogrešne! Slika govori više od tisuću riječi, stara je izreka, i to je u redu, ako ne govori pogrešno. A moj Otac nije bez veze strogo bio zabranio da ga se slikama ili kipovima prikazuje!

Bog Otac kao mišićavi muškarac duge bijele brade? Eh, zamislite kakve se sve buhe u toj džungli mogu ugnijezditi! :) Pa onda, moj braco kao omršavjeli Brad Pitt, visok, mršav i blijed? E, ova mi se slikica dopada! (Istražio sam malo: to je zapravo Jim Caviezel, ali priznajte da Brad Pit bolje zvuči!) A autori ove izložbe prikazali su ga blisko onome, što sam vam dao naslutiti, naime bio je veliki fakin, volio je veseliti se!

Pa su još arheolozi zaključili, da je izgledao kao prosječni stanovnik Bliskoga istoka onoga doba, odnosno poprilično crn, jakoh kostiju, širokog nosa, gustih obrva, otprilike kao Stipe Mesić. Što je naravno moj kompa don Živko užasnuto odbio kao blasfemiju. :)

A ja? Krznat, s rogovima i papcima kakve među životinjama imaju samo biljožderi, crn ili crven, rugoba… Ma dajte!

Ne, ne kvarite um pokušajima, da kroz slike spoznate istinu o duhovnim dimenzijama! A slike moje, Bracine i Očeve moći svuda su oko vas, samo dignite pogled od ovog dosadog ekrana! Slike svijeta, ovoga svijeta, to je ono, što ovu dimenziju, materijalnu, čini.

Bacite pogled kroz prozor. Ima li neko stablo u vidokrugu? Koje je vrste? Kakva mu je kora, kakve boje i teksture? Ima li još poneki list na njemu, sada usred zime, kakav je? Leti li okolo neka ptica, šunja li se neka mačka po grani, kakav neobični (fraktalni) obrazac pokazuje širenje grana i grančica? Dignite pogled ka nebu, pogledajte kako neobični i raznoliki oblaci mogu biti! Ej, obožavam oblake…

Dignite se iz te glupe stolice za koju vam se zaljepila debela guzica (ako nije debela još, jer ste mladi, deblja se jer naravno previše vremena za računalom provodite a premalo se krećete!), prošetajte, gledajte oko sebe, tražite lijepe slike čak i tamo gdje ih očekivali ne biste, čak i u ovo ljuto doba godine kada su sve boje prigušene. Pogledajte komadić travnjaka među asfaltom: kako neobičnu šaru tvore polegnuta trava, bijeli mraz, smeđa zemlja, tragovi stopa, pseća govanca, šareni odbačeni papirići!

Svuda su oko vas lijepe slike. To je ljepota ovoga svijeta, ljepota onoga tijela koju je kršćanski duh tako prezreo i kompletnu je predao meni. Ljepota materije, koja je, kako vam kažu filozofi, princip pojedinačnosti, princip različitosti, jer jedna je recimo ideja stabla, a svako je postojeće stablo jedinstveno, jer forma oblikuje materiju uvijek uz razna odstupanja. To je ljepota jedinstvenosti, ljepota individualnosti, ljepota različitosti ineponovljivosti, različitosti jednog od drugog i različitosti od svespaljujuće svjetlosti Očeve, ljepota iskrica, o kojima sam vam govorio u propovijedi o ljepoti mraka!

U materiji su oblikovana umjetnička djela, koja stvara Čovjek.

U materiji se oblikuje svaki pojedini čovjek, koji je umjetničko djelo, i čije tijelo, uvijek, ima svoju ljepotu, od dojenčeta do starosti. (Pogledajte šare bora na licu svoje bake: one joj daju posebnost, individualnost, koju mlada žena nema, koliko god lijepa bila.)

Tko ima stopala, neka osjeti Zemlju!

Da papci… odakle im to? :)

Evo za kraj, bez naročite veze, nešto romantično:

Po jedan je svemir u svakom stablu
u svakoj grani i u svakom listu
nepojmljiva je igra sunaca
u kapi vode što sa njega lagano klizi.

A tek u tebi
i u meni!?

Kad zajedno kročimo
što dajemo
ne dijelimo
već množimo.
- 12:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 04.02.2006.

Ćiro, srbiguzico!

Jedan je srpski tabloid objavio razgovor sa Ćirom BlaževiĆem, koji najavljuje spremnost, da preuzme treniranje beogradske Crvene zvezde, kluba koji se diči naslovom europskog prvaka. Eh da, isti onaj Ćiro, koji je govorio o tome kako svi igrači moraju biti Hrvati i katolici, da bi klub dobro funkcionirao; isti onaj Ćiro koji se pjenio protiv muslimana, pa onda jednu islamsku reprezentaciji trenirao, s uspjehom; pa onda, zašto ne i klub dobrih pravoslavaca?

No ono što zaslužuje pažnju, jest Ćirin odgovor novinaru Zornjaka, kada ga je ovaj nazvao da ga pita da li je ozbiljno mislio. I reče Ćiro:
Sine, ti znaš da ja mogu biti klun kad razgovaram s novinarima. Kad je u pitanju nogomet, onda sma studiozan i ozbiljan, a sve izvan toga je folklor. Koji put se zafrkavam, pa onda neki to pogrešno shvate.

Sjećate li se, da se prije jedva godinu dana isti taj Ćirohito kandidirao za predsjednika države? Naravno da je to bio "folklor"(samo je podijelio glasove desnice), ali iznenađuje, da on to tako otvoreno priznaje! Naravno, izigravao je "klauna" i onda, kada je 1999. najavljivao da Će emigrirati iz Hrvatske, ako koalicija pobijedi na izborima; pa i kada je kasnije dokazivao, da je zapravo pobijedio HDZ. :)

Pa nastavlja, i ti sad pogodi, da li je to što govor opet "zafrkavanje", ili je ozbiljno:
Ne idem u Zvezdu, nitko me nije zvao, iako znam da moji neprijatelji, ti dušmani koji mi srce razdiru, samo čekaju da učinim nešto slično, pa da me opet krenu razapinjati.


Eh, da. Klaun: to je najkraći opis Ćire Blaževića, kada se radi o svemu, osim o treniranju nogometaša, u čemu je izvrstan.

Davno, davno, bio je čarobnjak sa bijelim šalom koji je nakon četvrt stoljeća suše doveo Dinamo do naslova prvaka ondašnje države, i ne tako davno doveo je Hrvatsku do brončane medalje na svjetskom prvenstvu, i to nimalo slučajno nije bilo, nego rezultat izvrsnoga rada! Mnogi su komentatori tada uočili odličnu timsku igru hrvatske reprezentacije (što ljudima "s ovih prostora" inače baš nje vrlina) i marljiv rad na terenu (još manje!).

Velik, u svome poslu. A klaun, izvan toga.

Potaknuo me da komentiram taj fenomen uspješnih ljudi, koji se ulizuju političarima; od mediokriteta to i očekujete, jer im je to način da u životu napreduju, ali zanimljivo je vidjeti od onih, kojima to ne treba.

Sjećate se kako se Ćiro uvlačio Franji, u ono doba kada je Dinamo bio "Građanski", pa "Croatia", kada su mu BBB skandirali "Ćiro, pederu, Ćiro pizdo, Dinamo si izd'o!" Hh, kako sam se slatko njegovom cirkusiranju smijao! Govorio je kako se divi Franjiom poznavanju nogometa i kako uvijek sluša njegove savjete; umjesto da mu lijepo kaže, da mu se u posao ne petlja.

Nemalo takvih ljudi ima. Iva Majoli igrala je s Franjom tenis i hvalila njegovu igru, rekla je, kako je gotovo dobio set! Ej, starac da dobije set protiv profesionalke, koje odvratno ulizivanje!I Goranu IvaniševiĆu, naravno, tako nešto ne bi palo na pamet. (Uvlači se Iva dobro i dalje, pa se tako pojavila prije par dana na "Molitvenom doručku" sa Jurajem GrmiĆem mlađim, uz hrvatsku delegaciju koja se gurala da se pojavi u gomili sa par tisuĆa blaziranih Amera, plus Vuka DraškoviĆa. Taman si odgovaraju: Franjo Tuđman, hrvatski George Washington; George W. Bush, američki Franjo Tuđman!)

Uvlakači, ulizivači, poturice, srbiguzice.

Klauni.

I kada se oko nekoga jate, i njega prave klaunom.
- 19:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 03.02.2006.

Hamlet, utjelovljenje Sotone!

Bila je prekjučer na Hrvatskoj dalekovidnici, toj katedrali hrvatskog duha, emitirana jedna od brojnih ekranizacija djela, koje stoji u stožeru modernoga europskoga duha. Bizarno na prvi pogled ali duboko odgovarajuće, Mel Gibson kojeg pamtimo kao Mad Maxa glumi drugog jednog luđaka, mnogo opakijeg, slugu mojeg: Hamleta, danskog kraljevića. (A onaj peško Brad Pitt glumi, u ekranizaciji drugog jednog temeljno djela zapadne kulture, junačinu Ahileja! Perverzija koja upečatljivo svjedoči o raspadu svih vrijednosti koje je moj prorok Friedrich N. pretskazao!)

Ah, Hamlet, sluga moj i miljenik i moje utjelovljenje, taj melankolični i mizoginijski nitkov, podlac, nasilnik, koljač, megaloman, paranoik i sadist, na kojega tako masovno padaju oni koji sebe vole intelektualcima zvati, počevši od Horacija koji sebe smatra skeptikom i filozofom a služi Zlu (utjelovljenje opasnosti filozofije koja uza svu svoju visokoparnost pada na koljena pred tiranima i idejom tiranije, od Platona preko Fichtea do Lukacsa i Heideggera, o čemu je jedna suvremeni hrvatsko-brazilski filozof, Željko Loparić, napisao i knjigu) i ženske koje sebi umišljaju da intelekt cijene kod muškarca, a ne samo njegovo jedro tijelo, počevši od bijedne Ofelije, koja ludilom i sramnom smrću plaća svoj grijeh bezazlene djevojačke ljubavi prema Zlome!

Hamlet, naravno, ne glumi ludilo, iako sam tvrdi, da glumi; on glumi glumu. On je lud od početka do kraja, ludilo koje glumi da glumi ludilo kako se ne bi prepoznalo da doista jest ludo.

Jer, pogledajte, što prvo Hamlet radi, na početku drugoga čina, nakon što je Horaciju najavio, da će glumiti ludilo? Napada sirotu curicu Ofeliju, koja je prethodno, imresionirana blagogoljivim starkeljom (njoj je 15 godina, njemu 30!) dozvolila da ju zavede i nevinost joj uzme, usprkos trezvenim opomenama dvojice muškaraca koji ju istinski vole, što Shakespeare u prvome činu prikazuje u dvije važne scene: njezinog oca Polonija, koji je upozorava da je Hamlet kraljevski sin i da suprugu ne može birati po zakonu srca nego po interesu države, i brata joj Laerta, koji je upozorava da svaki muškarac samo hoće pičke, i poslije će je prezreti i ostaviti.

I sada, najedanput ju Hamlet spopada (ej, 15 joj je godina! i nećemo reći da je bio pedofil samo zato taj pojam uopće nije postojao sve do 20. stoljeća, dapače imao je izvorno pozitivnu konotaciju, slike gole dječice skupljali su pod normalno i divili im se kao umjetničkim djelima; Aurelije Augustin, kasniji svetac, navodi u svojim Ispovijestima kako mu se djevojka, koju mu je mama izabrala za zaručnicu, sviđala, samo bila je mlada i trebalo je pričekati još dvije godine dok ona napuni legalnu dob, za udaju - a to je bilo 12 godina!) i izljeva u nju sav otrov cinizma sredovječnog muškarca, koji još nije raskrstio svoje odnose prema mami: govori o truleži mesa, i predlaže joj da ode u samostan, umjesto riječi ljubavi, koje je sirota cura naivno očekivala! (U čemu možemo opet vidjeti paralelu sa Augustinom, koji na nagovor slatke mamice od koje je bezuspješno pokušao pobjeći iz Afrike u Milano, otjera ženu s kojom je živio 14 godina i koja mu je rodila sina, i kasnije joj u slavnim svojim Ispovijestima ni ime ne spominje, i kaže kako je bio tužan, zbog svog gubitka, a ne zbog nje, ah divnog li primjera kršćanske ljubavi!)

Kakve veze ima to šikaniranje sa Hamletovim zadatkom, koji mu je avet (njegov Nedostatak, po Lacanu) u ponoć prenijela, da ubojstvo oca osveti? Ništa nije imala sa tim Ofelija, pa čak ni otac joj Polonije, vjerni savjetnik koji razmišlja o dobrobiti kraljevstva i vjerno služi svakom vladaru. Ali Hamlet ima potrebu za uništavanjem žena koje nisu njegova mama, koje su previše obične, previše prirodne u svojim naklonostima. Ubija on time i tu običnost i prirodnost u sebi samom, da bi njegova stvarna priroda mogla uživati u Ništavilu koje oko sebe širi.

A zatim, nakon što razgovara s majkom svojoj Gertrudom i griješnost joj uspaljene ženke predbacuje, grijeh izdaje njezinog muža i Hamletovog oca (kojega Hamlet, očigledno je, pretjerano idealizira, jer bio je u najmanju ruku neumjeren u jelu i pilu, što baš i nije dobra preporuka za jednoga kralja, pa sada zbog toga okajava u čistilištu, a upravo to prežderavanje i pijančevanje Hamlet, inače, zamjera svojim zemljacima! Hamlet, čista Volja, slobodan je od tlake Nad-Ja, i njemu alkohol ne treba) predbacuje, začuje glas koji u pomoć zove iza zastora, mirno izvuče mač i snažno udari, i probode bezazlenog Polonija, koji je (očito s dobrim razlogom!) sakriven pazio, da pozove stražu, ako Hamlet slučajno napadne Gertrudu. Probode ga mačem, ubije savršeno hladnokrvno oca svoje navodne ljubavi!

Pa odnese njegov leš, i kasnije, kada ga pitaju "Gdje je Polonije?" odgovara "Na ručku. Ručaju ga crvi." Ma koji "Mad Max"! Hanibal Lector je jedini Hamletu ravan, negov brat i njegova istina (kao što sam ja, otac Laži, istina moga Brace, koji je Istina sa velikim "i"): ovaj je kanibal u svojoj potpuno iskrenoj okrutnosti ogoljena istina Hamletovovog opakog, oštrog, sadističkoga ali i licemjernoga uma, postmoderna dekonstrukcija totalitarnog, modernoga uma Hamletovog koji širi oko sebe pustoš da bi svoju Istinu mogao u njoj konstruirati! Hamlet je početak, Hanibal svršetak epohe Moderne, gdje se Užitag čistoga duha vraća ponovo svojem iskonu, tjelesnom užitku, i time svoju istinu ostvaruje i negira.

I kasnije, u sceni na groblju, kada Hamlet koji se vraća iz inozemstva naleti pravo na pogreb Ofelije, koju sramotno pokapaju van posvećenog grobljanskog tla jer je počinila grijeh samoubojstva, baca se Hamlet u raku i napada Laerta koji plače za svojom sestrom, i ruga mu se nedostižnim cinizmom, govoreći "Ja sam je volio više nego ti!" Pa zar može netko navati Hamleta drugim imenom osim onim kojim se dičim: "Sotona", kad tako napada čovjeka čijeg je oca ubio i sestru mu u grob otjerao!?

Kasnije se Hamlet "ispričava" Laertu uz svoj uobičajeni sarkazam i glumatanje: "Nisam vas uvrijedio ja, nego moja ludost!" po onoj kršćanskoj koja od apostola Pavla potiče "Ne griješim ja, nego grijeh u meni!" i koju je i rečeni Augistin jako volio.

Samo, što je ovdje Duh, totalno izopačeni Duh odnosno Volja, onaj koji je izvorno zao, dok je prezreno tijelo ono, koje trijumfu Volje za Moć može prepreke postaviti. Opakome se totalitarnome (Svetome!) Duhu tijelo suprotstavlja, i zato se Hamlet divi i uživa u konačnom raspadu tijela kojeg su gore spomenuti crvi prožrli i probavili, razgovarajući sa lubanjom dvorske lude, dok Hanibal, u konačnici, tijelo proždire, u trijumfu Duha ali i porazu promašaja njegovih totalitarnih pretenzija.

Ali nije Hamlet lud; on je ludilo samo, ludilo utjelovljeno. Nesretni, lucidni Polonije, malo prije svoje smrti, slušajući naizgled sulude (lud je, ali ne sulud!) Hamletove optužbe protiv Gertrude, izgovara rečenicu, koja će postati poslovična: "U tom ludilu ima sistema!". Upravo u toj promrmljanoj spoznaji krije se dublji uzrok zašto je morao biti ubijen: počinio je zločin razotkrivanja Hamletovog ludila, koje nije proizvoljno, nego dosljedno, koherentno, sustavno; tajna sustava, koji vlada ludilom, jest ludilo, koje vlada sustavom; tu je tajnu trebalo sačuvati, i zato je Polonije morao umrijeti. Totalitarni sustav mišljenja teži ka totalnoj vlasti i kontroli, uništava sve normalno i prirodno ljudsko, i zato na kraju pozornica biva pokrivena leševima (uključujući i Hamletov, jer ostatka nesavršene tjelesnosti, koja koči sustav, njegov se duh nije mogao osloboditi).

Ofelija je također poludjela, i njeno ponašanje slično je Hamletovom: izražava se slično nesuvislo-lucidno, šibajući tuđe poroke. Ali njena ludost nije sustavna: sustav njenog života razoren je kada njezin ljubavnik ubije njezinog oca, i ona luta u tami, pateći zbog toga jer, za razliku od Hamleta, koji voli samo samoga sebe, odnosno svoj Duh, izgubila je dvojicu muškaraca, koje je ljubila. I tako svojevoljno odlazi u smrt, i time će doći u pakao, u vlast Sotoninu.

Horacije. koji sebi umišlja da je skeptik, filozof i racionalist, koji je razumom Hamletu sličan ali umom nedozreo, Hamletov je sluga, koji preživljava samo zato, da i nakon smrti svojem gospodaru, Sotoni, služi. Filozofija i znanost služe, u dobu Moderne, sustavu koji je lud, čija je tajna nešto što filozofija i znanost dokučiti ne mogu: ničeanska Volja za Moć (ili, kako reće jedan moderni filozof, "Volja za Volju"), koja je istina sustava Države (koja teži neograničenom širenju svoje vlasti) i Kapitala (koji teži neograničenom oplođivanju). Horacije skeptik, na početku drame, kada govore o aveti koja se navodno stražarima ukazala, kaže kako ne vjeruje bez svjedočenja svojih vlastitih očiju; sa tim se plitkim empirizmom ne može on oduprijeti mračnom mistiku Hamletu, koji ga podučava: "Ima mnogo stvari na nebu i na zemlji o kojima tvoja mudrost i ne sanja". Prava ima, jer ta nevidljiva "stvar" jest (Sveti) Duh, jest Volja; totalitarna volja, koja sve ljudsko rastače.

Hamlet je trijumf platonovske metafizike, apoteoza mizantropskog kršćanstva, novovjekovni filozof-vladar, tiranin, nekrofilni (termin Ericha Fromma) karakter. On je potpuno izopačen i u svojoj zloći dosljedan, za razliku od Klaudija koji se pokvaren, ali ne i lud, koji se koleba i pati od grižnje savjesti.

Pa ipak, Hamlet na kraju ne uspijeva zavladati svijetom koji prezire, jer još nema dovoljnih oruđa, i zato i on umire. Oštrina njegovog mača i otrov njegovog jezika nisu bili dovoljni za totalitarno podjarmljivanje svijete, i zato štafetu preuzima Horacije, znanstvenik i filozof, koji će slijedeće Hamlete snabdjeti potrebnim rekvizitima: atomskom bombom umjesto mača i televizijom umjesto glumaca u drami. I tako, kroz televizore, Hamlet, Sotona, i dalje bljuje svoj otrov na neuke i naivne.

I evo opet Sotona sotonu izgoni. :)
- 11:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.02.2006.

Povodom smrti Ibrahima (Petra?) Rugove, nešto o paradoksu albanske nacije

Povodom smrti Ibrahima Rugove, kojeg sada već rutinski nazivaju "Albanski Gandhi", dok mu za života nisu pružili uvažavanje koje je zaslužio (deset je godina dosljedno vodio nenasilni otpor kosovskih Albanaca protiv srpske okupacije, a kasnije se suprotstavio i radikalima iz Oslobodilačke armije Kosova koji su odbacili nenasilje i krenuli u oružanu borbu, kao klasična revolucionarna armija narodnog oslobođenja, kakva je, tradicionalno, surova prema neprijatelju, bez milosti i prema sebi samima i kad ocijene da treba i prema prijatelju), pojaviše se u srbijanskom tisku neke spekulacije o njegovoj navodnoj vjerskoj konverziji.

Pa mi pade na pamet skrenuti vam pažnju na jedno zanimljivo pitanje: Znate li, po čemu su Albanci jedinstveni narod u svijetu?

Vjerojatno nećete pogoditi, ako već otprije niste o tom zanemarenom i u povijesnom hodu zaostalom narodu razmišljali. ("Zaostali" ne znači neki nedostatak sposobnosti ili karakreta, nego povijesne činjenice: u doba kada su im susjedi već jasno formirali nacionalnu svijest oni su još bili na razini plemena, pa su zato 1912. godine Srbi oružjem osvojili Kosovo: imali su, jednostavno, koliko god i sami još ekonomski i društveno zaostali u to doba bili, moderno organiziranu i naoružanu vojsku, koja je bez puno problema razbijala kaotične, nepovezane odrede albanskih plemena; pa su onda uveli surovu upravu kolonijalnog tipa, kao što je u to doba u Europi još primjerice bila Engleska uprava u Irskoj, i prognali s Kosova stotine tisuća Albanaca, o čemu su pisali srpski nacionalni izdajice Dimitrije Tucović i Svetozar Marković, dok su svi ostali nacionalno svjesni Srbi pevali o srpskim manastirima na Kosovu, koje su, gle čuda, Albanci tih 500 godina dobrosusjedski sačuvali, za razliku od đamija u Srbiji koje su sve porušene.)

Dakle: njihova je svjetska jedinstvenost u tome, što su dijelom muslimani a dijelom kršćani (većinom katolici, ali ima i pravoslavaca), da da ipak među njima nema vjerskih problema! Svi su prije svega Albanci. Nema drugog takvog naroda u svijetu; neko je vrijeme, između 1950-ih i 1970-ih godina, izgledalo da bi Libanon mogao takav biti, da bi se onda raspao u kaos sukoba vjera, nacija i frakcija.

Sami za sebe kažu da su jako svadljivi i povodljivi, i da ih se može natjerati da se posvađaju oko bilo čega (imali su, sredinom 1990-ih, mali građanski rat izazvan primitivnim prevarama "piramidalnih shema"), odnosno GOTOVO bilo čega: nikad oko vjere!

Muslimani i kršćani jedni druge uvažavaju, o vjeri se ne prepiru, čestitaju jedni drugima blagdane kao što je to nekada davno, davno, u Bosni bilo, samo što su se tamo, eto, vjerske podjele poklopile sa onim nacionalnim, i lonac je konačno eksplodirao.

Zato je i spekulacija, kako je Rugova potajno prešao na katoličanstvo i od Ibrahima postao Petar, zanimljiva samo Srbima. Samo još jedan dokaz više belosvetske antisrpske zavere. :)

Bizarni slučaj, koji u lažtjera Huntingtovu teoriju o neizbježnom sukobu civilizacija: pripadnici dvije monoteističke religije, kojima je u ishodištu žudnja za uništenjem nevjernika, našli su zajedništvo u jednoj svjetovnoj vrednoti, naciji. Tu je sam Sotona morao imati svoje prste! :->

Pogledajte diskusiju o ovom tekstu na forum.nr
- 14:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 01.02.2006.

Udario junak na junaka, a sve oko narodnjaka!

Prije dva tjedna komentirao sam aktualne slučajeve pucnjave oko "narodnjačkih" klubova. Pogledajte i napis o tome kako je sramota reći da branitelji moraju poštovati zakon!

Evo sada nešto se slično dogodilo u noćnom klubu Bel Ami (ovo je link na posljednji tekst objavljen u Zornjaku, imate sa strane listu prethodnih tekstova), gdje također trešte narodnjaci do pet ujutro.

Koji divni kaos, koji divni rašomon, gdje se ne zna tko mlati, a tko plaća! A sve naši dečki, sve Hrvati!

U prvom komentaru, novinari su dodali i ovo:

U proteklih dvanaestak godina zabilježeno je nekoliko slučajeva u kojima je elita policijskih postrojbi ubijala ili bila ubijana u incidentima po lokalima. Ono što je zajedničko tim incidentima jest da su pripadnici postrojbi bili u situacijama potpuno neprimjerenima njihovoj ulozi i profesionalnosti.

Javna je i tajna da neki od njih, aktivni ili bivši, u fušu rade kao redari u klubovima poput Bel Amija i sličnim te tako gazdi osiguravaju red i mir, a sebi dodatni izvor prihoda.

To je strašno uzrujalo specijalce, pa su nastavili pobunom. Međutim, ovo je zaista poznato svima, koji se imalo tom stvari bave, da se tako "u fušu zarađuje".

Došli, prvo, u četiri ujutro četvorica pripadnika specijalne policije u lokal sa narodnjacima, da se malo zabave (imajte u vidu: nisu došli profesionalno; neki komentatori pak navode da je to mjesto "leglo kriminalaca"); pa došlo do tučnajve sa većim brojem navodnih "redara" za koju je nejasno tko je započeo, gdje su ova četvorica, očito malobrojniji, izvukli kraći kraj. Pa uletjelo 16 njihovih kolega, bolje opremljenih, uništavali po lokalu i mlatili, tko im padne šaka. Pa došla temeljna policija u nezahvalnom pokušaju da ustanovi tko je tu koga tuko. Pa se svi specijalci solidarizirali sa onom šesnaestoricom. Pa upadaju u stanove bez naloga i traže famozne "redare", koje eto, ni nakon četiri dana, ne mogu naći…

A meni su najzanimljiviji brojni komentari koje su ostavili čitatelji uz gore navedeni posljedni članak na tu temu.

ja potpuno podržavam specijalce, ima da kad hrvat vidi policiju ima
strahopoštovanje prema njemu a onaj ko je kriv da drhti ko šiba

al da ih se i pošteno plati pa da ne rade u fušu kao utjerivači dugova i kamatari te redari po klubovima u svim većim gradovima

U ovoj komediji nedostaje samo jedan Slobo da uzvikne "drugovi - nesme niko da vas bije"

Da je incident izbio zbog srpske glazbe podržao bih specijalce, ovako nemogu, osuđujem ih, jer su i oni išli na "zabavu" i dobili su je.

Možda da im daju plate prekovremene za "noćni rad"

trebali su dignut lokal u zrak i rijesit stvar

da sam ja Kirin, slijedeći moj potez bi bio, američki sistem, slijedećih N plaća 50% manje

Smatram da srpski lobi radi sve da rasturi našu vojsku. Zamislite kad se ovaku optužuju specijalci (a još su pretučeni) kako bi se tek optuživali obični vojnici. Možda i zato tražimo da se ukine vojni rok.

da je tvoj tito živ, a nije, i da je još otvoren Goli otok, da bar je, a nije, i da funkcionira pravna država ( na koju se neki pozivaju), a ne funkcionira, te kriminalčine i ološi iz ludnice, pashe,belamija, koji hodaju ulicom, a pritom imaju ko biblija debel dosije sjedili bi već odavno tamo gdje im je mjesto i to jako jako dugo.

Predlažem Kirinu koji se fino zna izderavati na branitelje pred kamerama,da organizira vikend party busom u Čačak samo za profije hrvatske spec.policije svakog petka ili subote

dajte mi navedite jednu zapadnu zemlju gdje smijete proturječit policajcu a kamoli da ga nekakav redar napadne?

Nit su specijalci specijalci, nit su redari redari

ATJ Lucko neka promini ime u ATJ Cajke. Ili KUD Cajke.

Čekajte samo kad nam ukinu specijalce kaj će onda bit,ovo je djelo bivših udbaša,jedva su dočekali da im uleti ATJ,kaj mislite da je birtija sam tak bezveze u Lučkom?!

I am interested in Partizan related relics from Croatia. If anyone has anything I might be interested in them? Info and Pics would be appreciated.

Ovi kaj su dobili batine pokazali su se kao apsolutni glupani čim su se doveli u poziciju da budu vreće za napucavanje.Osobno,u ratu ne
bih htio imati takve glupane pored sebe.

Napokon da i u ovoj državi netko drži do časti! Drž'te se deči i ostani složni

Klubove treba zatvoriti, narodnjačke naravno. Oni su uzrok svih zala koja zadese mlade ljude.

profesionalcu koji zeli zutilom prodavati novine i siriti bombasticne lazi neka procita ovo jos jednom: "Najavio je da će se ujutro konzultirati i vidjeti može li se preko državnog odvjetništva nešto učiniti protiv onih koji šire takve laži.

Svako takovo leglo kriminala i svega onoga koje ide uz kriminal treba dignuti u zrak.

Drz te se decki! Napokon su shvatili da je policija korumpirana i ne moze stati na kraj srpskoj kampanji u glavno gradu slobodne nam Hrvatske!

da sam ja faca poslije 24h na repertuaru Mozart,Bach itd..Vjerujte nikad pizdarij neće biti Pa kad ste čuli da je HNK-u neko maznuo palicom nekog specijalca

Ionako je javna tajna da je Specijalna Policija RH najjača mafijaška organizacija u državi.

Halo,halo....kakava solidarnost,kakve gluposti...dečki su se VAN SLUŽBENE DUŽNOSTI protuzakonito pozivali na status specijalaca

POLITIČARIMA PAŠE DA JE U ZEMLJI SRANJE I OPĆI METEŽ JER SE U TOME GAMAD NAJBOLJE SNALAZI!

Iskompleksirani bjednici. Ti decki svakodnevno riskiraju zivote da bi vi mogli mirno spavati.

toga stvarno samo kod nas ima... murija radi kaj oće a mi klo telci samo gledamo... dok i nama ne zakucaju na vrata.. dođi zakucaj meni bez naloga

OVAKVE STVARI PROVODENJA ˝PRAVDE˝ MOGU RADITI SAMO BIVSE KOMUNJARE!!!!! SVAKA CAST BIVSIM BRANITELJIMA STO SU IM POKAZALI!!!! BOG I HRVATI!!!

Specijalna policija je mjesto gdje završe nasilnici koji počnu kao nekakvi redari ili propali sportaši iz borilačkih sportova koji onda pod maskom zakona provode teror po gradu.

Shvatite da je kriminalac na vratima rekao: ˝ZA PANDURE JE KLUB ZATVOREN˝, I DA JE REKAO TO STO JE REKAO, I ONI SU UPORNO S TIM ISTIM KRIMINALCIMA HTJELI POPITI PICE!!!!

ti specijalci nisu sigorno kamatari, ali da mafijaš drži taj klub poznata je stvar, pa i urednik se ustrtario, jel tako?

Srami se, srbima se prodajes


Svi su na mojoj strani. :)

Naknadna bilješka: u rano jutro 6. srpnja klub Bel Ami je izgorio u požaru kji je izazvala eksplozija nepoznate naprave.
- 14:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se