Evanđelje po Luciferu

Ako niste prije, pročitajte početak ove rasprave u članku: Isus ima lik, ali nema tijelo.

Govor, tjelesna djelatnost (kao što je recimo i seks, jelo, sranje), nikada se ne "pretače" potpuno u jezik. Govor je čin koji podrazumijeva govornika i slušatelja. Podrazumijeva postojanje Drugog koji nas sluša, prepoznaje i priznaje. Jezik je pak čvrsta struktura, u kojoj uvijek ostaje nešto neobuhvaćeno, neizrečeno.

Govor strukturira stvarnost (koja je sačinjena od onog imaginarnog i onog simboličkog), ali on nikada ne može u potpunosti izraziti sve, što jesmo. Ono što je neiskazano, ono "nestvarno", naziva Lacan (preinačavajući smisao Freudovih kategorija) realnost.

Govorom uspostavljamo vezu sa Drugim, i govorom vi ljudi ostvarujete sebe same; pa ipak, govorom uvijek sebe same gubite, jer cjelinu realnosti u stvarnosti ne obuhvaćate.

Žudnja za upotpunjenjem, žudnja za ljubavlju koja je totalna, sve-ispunjavajuća, uvijek se sukobljava sa činjenicom, da će uvijek ostati nešto neiskazano, "ostatak" realnosti, koja nije po-stvarena.

Objekt žudnje postaje ono neiskazivo samo, onaj bitni Nedostatak, ono Odsutno, ono ne-postojeće (kao "majčin falus", kaže Lacan), ono Ništa.

U toj se žudnji za potpunošću javlja konstruirana instanca, koju Lacan naziva "ime oca" (ne dakle Otac kao takav, biološka jedinka; ne Otac sam, nego Njegovo ime).

Žudnja koja se nikada realno ne može zadovoljiti, usmjerava se na jednu posebnu simboličku instancu, koja bi trebala sve obuhvatiti jer je projecirana u beskonačnost (kao što se u projektivnoj matematici uvodi "beskonačno udaljena točka" u kojoj se svi paralelni pravci sijeku).

To je ono, što Otac jest u prvoj monoteističkoj religiji, koja se ukorijenila (nije bila vremenski prva), u judaizmu. Bog se pojavljuje kao Otac, Židovi i kršćani mu se samorazumljivo obračaju kao Ocu (iako će danas neki teolozi isticati da On jest i Ona), a njegovo ime, pak, nije poznato, ono je tajna. Mojsiju, na pitanje o imenu, odgovara Bog kriptičkom formulom "Ja sam onaj koji jesam". ("Pravo ime" ima golemi značaj u starim religijama. Doznavši nečije pravo ime, čak i nekog Boga, možeš ga podvrgnuti svojoj vlasti; tako je po jednom egipatskom mitu Izida bila smrtnica, čarobnica, koja je doznala pravo ime boga Ra, i to joj je dalo moć.)

Bog nema ime, jer on JEST ime. Sve, što čovjek uopće može reći, jest ime Boga. O Bogu ne možete ništa reći, kako mistici uče; ali istovremeno, ni o čemu drugome ne možete govoriti, nego o Bogu, jer Bog jest govor kao takav.

Čovjek je u svojoj biti nepotpun, u sebi samom uvijek rascjepljen. On žudi za potpunošću, i ta žudnja nikada u konačnosti ne može biti zadovoljena. Ona se proteže u beskonačnost, ka "imenu Oca", u kojem se jedino može zadovoljiti.

Sveukopnost govora o Bogu bilo koje od tri velike monoteističke religije jest "ime Boga". Ali, kad se riječi u govoru fiksiraju, stvara se struktura koja je konačna, stvara se stvarnost koja pliva na jezeru realnosti, koja izmiče zahvatu.

I zato, da bi beskonačnost žudnje zadovoljila, valjano formulirana religija mora u sebi sačuvati nešto što je po samoj svojoj biti bez-bitno, neizgovorivo, nerazumljivo, "misterium", što je "svetinja nad svetinjama" kojoj je zabranjeno približiti se, transponirani oblik primitivnog tabua, koji postaje totalni tabu, misterium. Bez takve instance, Kuran postaje samo lijepo dijelo pjesništva i mudroslovlja, a Novi i Stari Zavjet zbirke manje ili više neobičnih i uzbudljivih priča.

Pogledajte nastavak i završetak ovog članka.